Tamo gdje nema slučajnih posjetitelja | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Tamo gdje nema slučajnih posjetitelja

MaFest, međunarodni festival stripa, osmi je put održan u Makarskoj. Donosimo vam reportažu s lica mjesta. 

Piše: Matko Vladanović

Pasquale Del Vecchio

"Znaš, nevjerojatno je što ovdje s ljudima za susret s kojima vani postoje kilometarski redovi možeš sjediti preko puta stola u birtiji i pričati s njima kao da je to najnormalnije na svijetu" -  priča mi Josip Sršen, hrvatski stripaš koji je donedavno redovito objavljivao nedjeljne pasice svoga stripa Ma daj? u Jutarnjem listu. Govori o Seanu Murphyju i Marku Simpsonu – Jocku, Amerikancu i Škotu koji su svjetsku slavu stekli radom na stripovima poput Punk Rock Jesus, Joe the Barbarian, The Losers i Black Mirror. Obojica mu sjede preko puta, a Murphy upravo prilično neugodno podjebava grupicu mladih Kanađana koji su netom izašli s fakultetâ i sad odmaraju uz vino na klupama konobe Kalalarga. Pripiti su i ne shvaćaju što im Murphy radi. Možda i bolje. Nije red da nerede u Hrvatskoj rade stranci.  

Makarska u predsezoni. Turisti polako dokapavaju i već ima onih što izgaraju na kasnom proljetnom suncu. U kafani poput svake druge, jednoj od onih što pokrivaju svaki raspoloživi kvadratni metar bilo koje dalmatinske rive, neuobičajena je gužva. Neuobičajena barem za ovo predsezonsko vrijeme. Dugački stol odjeljuje goste i posjetitelje. Jedni pripremaju pribor, a drugi su netom izašli iz reda u kojem su stajali i po sat vremena čekajući na redni broj za crtež s posvetom. Gužva oko crtačkog stola smanjuje se tek kad Renato Vladimir - Renky najavi podjelu besplatnih stripova koje, povodom desete godišnjice rada, dijeli izdavačka kuća Libellus. Šesnaest sekundi kasnije, stampedo sličan onome kod stolova s hranom na nekadašnjim svečanim otvaranjima Interlibera posustaje i stvari se vraćaju u kolotečinu. Kolotečina je pomalo nadrealna. Za jednim stolom, vitalni 71-godišnji Belgijanac Daniel Herontin – Dany, daje intervju, crta crtež s posvetom i zavodi prevoditeljicu, za drugim Marvelov skaut C. B. Cebulski priča s beskrajno talentiranom 17-godišnjom Mihaelom Erceg iz Splita izvan "uredovnog vremena" u kojem bi, prema programu, trebao pregledavati portfolije autora željnih rada na američkom tržištu, za trećim Hrvati, Srbi, Bosanci i Slovenci (kojih je ove godine tridesetak, više no ikad prije) obnavljaju Jugoslaviju uz svesrdno odobravanje starog antifašista i genijalnog ilustratora Alema Ćurina koji uspješno glumi Groucha Marxa. Grzegorz Rosiński, Poljak koji je osvojio Francusku i ostatak Europe Thorgalom, ustaje od crtačkog stola. Jedini uzima pauze za pušenje. Ljudi potiho gunđaju, no iako ga navodno boli ruka, Rosiński crta brže od svih. Većina zainteresiranih na kraju ipak uspijeva dobiti crtež. 

MaFest je u gradu. Osmo izdanje. Organizacija je već uhodana, a jednogodišnja pauza im nije nimalo naškodila. Organizatore je pljunulo vrijeme i od sveg tog sunca posve bizarno izgleda činjenica da se samo parsto kilometara sjevernije utapaju ljudi, urušavaju kuće i premještaju minska polja. Paralelni svemiri postoje, očito, i izvan stranica znanstvene fantastike. 

Ove je godine MaFest ambiciozniji no ikad. Specijalnih je gostiju devet, a domaćih je stripaša toliko da je lakše nabrojiti one kojih nema nego one koji su tu. Glas o MaFestu proširio se i izvan granica regije. Službeni (i onaj neslužbeni – fanovski) PR radi svoj posao. U festivalskim novinama nalaze se mejlovi jednog Poljaka i jednog Britanca. Raspituju se ljudi za cijene ulaznica. Navikli su na francuske, američke i engleske konvencije stripaša na kojima se, k'o na Hercegovačkim svadbama, plaća svaka sitnica. No, ulaznica nema i kako stvari stoje neće ih ni biti. Plaćaju se jedino stripovi, izloženi na nekoliko štandova u podrumu hotela Meteor. To je tek jedna od pet festivalskih lokacija, udaljena desetak minuta hoda od kafića Pivac i Feral u kojima se odvija glavnina programa. Tih deset minuta hoda čini se beskrajno daleko. Barem iz perspektive izdavača i trgovaca koji u podrumu drže štandove sa stripovima. Nema gotovo nikakve šanse da netko "nepozvan" naiđe na tu prostoriju. 

"Ionako tu nema slučajnih posjetitelja", komentira Marko Šunjić, vlasnik i urednik Fibre, najvažnije izdavačke kuće u Hrvatskoj, "ljudi su došli ciljano i sa spremnim popisima naslova koji ih zanimaju. Sasvim je svejedno gdje se trgovina nalazi. Oni koji su došli kupiti nešto svratit će u nju prije ili kasnije". 

Te riječi okolnim putem oslikavaju središnji problem stripa u Hrvatskoj o kojemu se priča na svakom susretu poput ovoga. Zainteresiranih za strip je malo, kupaca još manje i nema izlaza iz začaranog kruga kojeg čini korelacija relativno visokih cijena i male potražnje. Bez pomoći države, bilo preko potpore za tisak, bilo preko fonda za otkup knjiga, čitavo bi se izdavaštvo vjerojatno raspalo kao kula od karata. Situacija je identična onoj u književnom sektoru. No, za razliku od književnosti koja osim standardnih mehanizama potpore i otkupa ima i prateći sustav nagrada, stipendija i institucionalne podrške, strip još uvijek pokušava izaći iz geta. Duboko ukorijenjenog geta kojeg na životu održavaju i akademske institucije. Sonja Gašperov, stripašica, književnica i asistentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu ističe kako joj rad na stripu ne donosi bodove za docenturu. Priznaje se, kaže, samo "klasično umjetničko djelovanje" i izlaganje u galerijama koje se boduju.

Dok je situacija s prijevodnim stripom kako-tako održiva, domaći je strip, a posebno autor stripa u problemima. Nitko od izdavača nema (financijske) snage producirati domaći strip, a institucija poput HAVC-a s milijunima na raspolaganju za financiranje domaćih projekata iz trenutne pozicije izgleda kao potpuna fikcija. Dugoročno se takva situacija ne može pozitivno odraziti ni na koga. Ne računajući domaće autore koji rade za strane izdavače (uglavnom Francuze i Amerikance), stripaši su u istom položaju kao i pisci – tek rijetki od njih uspijevaju živjeti od umjetničkog rada. Vremena basnoslovnih honorara o kojima pričaju pripadnici starije generacije stripaša odavno su prošla i vjerojatno se nikada neće vratiti.

No, čini se da ovo nije tek poznata priča iz balkanskog kulturnog sektora. I Johann Ulrich, vlasnik njemačke izdavačke kuće Avant-Verlag koji je posjetio ovogodišnji MaFest, ističe kako situacija u Njemačkoj, barem za njemačke autore nije nimalo drugačija. Ne računajući Amero-franko-japanski mainstream koji zauzima većinu njemačkog tržišta stripa, grafičke novele njemačkih autora (Ulrich tumači ovaj termin kao svjesni marketinški odmak od derogativne dimenzije koja se još uvijek veže uz pojam "strip") rijetko prelaze naklade od 1500 primjeraka. U Njemačkoj, doduše, država ne sudjeluje u proizvodnom procesu pa su i autori i mali izdavači primorani raditi "normalne" poslove, a stripom se baviti kao hobijem. 

Država je nepouzdan igrač i u Srbiji, kako ističe Žika Tamburić, urednik u srpskoj izdavačkoj kući Omnibus (čije je epohalno izdanje Stripovi koje smo voleli 2011. na Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga proglašeno izdanjem godine). Troškovi proizvodnje su skupi, distribucija je ograničena, a državni otkup knjiga je nepouzdana lutrija. Pronaći uspješan biznis-model u takvom okruženju gotovo je nemoguća misija.  

Unatoč problemima, strip je u Hrvatskoj još uvijek živ. I bit će sve dok netko ne isključi aparate koji ga održavaju na životu. Ovogodišnji MaFest u jednom pogledu svjedoči upravo tome. I sam je, naime, jedan od takvih aparata. Slučajnih gostiju možda i nije bilo no seldiba festivalskih lokacija na makarsku rivu pokazala se kao pun pogodak. Upravo se zbog toga među posjetiteljima od kojih je većina debelo prevalila tridesetu ukazalo i nešto djece oduševljene time što kući mogu ponijeti "originalnog" Batmana (čak je i Krešimir Zimonić popustio pa nacrtao pokojeg), a u kontekstu regrutacije mladih snaga važno je napomenuti i pet dana strip-radionica održavanih u lokalnim dječjim vrtićima i osnovnim školama pod mentorstvom Tihomira Tikulina – Tice, kao i nagradni natječaj za najbolje osnovnoškolske radove čija je pobjednica Mia Nemčić odšetala kući s laptopom što će vjerojatno pamtiti do kraja života. 

Smještajem na rivi MaFest se u potpunosti otvorio gradu čime je ponovno potvrdio kako je postao integralni element makarske kulturne ponude, otvoren svima koji požele doći. Pomalo nalik Motovunu. Samo s daleko manje ljudi. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 05.06.2014