Teatralizacija galerijskih prostora | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Teatralizacija galerijskih prostora

Kako istočni dio Hrvatske ipak nije obuzela kulturna ljetna suša pokazuje i ovogodišnji 7. Performance Art Festival na temu "Inervacije".

Piše: Andrej Mirčev

U suradnji s Gradskim galerijama te po izboru i konceptu Vladimira Stojsavljevića, u Osijeku je održan četverodnevni 7. Performance Art Festival pod nazivom Inervacije koji je ugostio tri različita izvedbena projekta. Realiziran u okviru 7. Osječkog ljeta kulture koje je kao manifestacija usmjereno na, uglavnom, mainstream kulturne projekte, festival performansa omogućio je publici uvid i susrete s tendencijama suvremenih izvođačkih praksi koje nastaju na križanju različitih disciplina i medija. Iako je ove godine predstavljeno nešto manje projekta nego prijašnjih godina, koncepcijska inovacija uočljiva je u većem stupnju interakcije te svojevrsnoj "brizi" oko publike. Zbog toga su nakon svake predstave organizirani razgovori koji su postajali nekom vrstom komunikacijske platforme kroz koju je publika bila u mogućnosti umjetnicima postavljati pitanja o motivima, ishodištima i značenju izvedbi, približavajući se na taj način dešifriranju višeznačnog, i ponekad, vrlo kompliciranog izvedbenog jezika. Naglašenu pozornost spram publike, odnosno tu "brigu" za recepcijski moment, Vladimir Stojsavljević je u programskoj knjižici objasnio ovim riječima: Gledatelj je u opasnosti, za razliku od negdašnje obrnute pozicije kada je izvođač bio izložen napadu razočaranih gledatelja. On mora uložiti napor da bi doživio, sjećati se da bi shvatio i biti snažno produhovljen kako bi preživio.

Raspleši svoju žudnju!

Kako bi kreirao kontekstualni okvir unutar kojeg bi se publici pružile osnovne historijsko-društvene koordinate neophodne za razumijevanje i doživljavanje performansa, prvi dan festivala bio je neka vrsta teorijskog prologa. Predavanje u izvedbi Vladimira Stojsavljevića te snimka predstave Café Müller, pozicioniralo je neka ključna pitanja o suvremenom plesu i kazalištu kroz primjer jedne od najznačajnijih koreografkinja današnjice, Pine Bausch, čiji su radovi iz temelja redefinirali ulogu, poziciju i učinkovitost kazališta. Angažiranost njezinog teatra ponajbolje se očituje u činjenici da su u jednom trenutku njemački parlamentarci na dnevnom redu bili suočeni s "ženskim pitanjem", upravo zahvaljujući radikalnom načinu na koji je Pina Bausch provocirala te teme u svojim radovima.

Idući je dan u galeriji Waldinger izveden projekt vertigo//Bloom plesne kompanije k.o. (kombinirane operacije). Ovaj koreografski diptih u izvedbi Barbare Matijević i Željke Sančanin rezultat je višemjesečnog istraživanja kontroliranog, značenjski ispunjenog pokreta i njegove sve opresivnije destabilizacije u konfuziji ponavljanja te uklanjanju tragova vidljivosti. Prvi dio projekta vertigo Barbare Matijević plesna je minijatura koja se događa skoro u potpunoj tišini koju prekida zvuk klavira, minimalistički elektronski šum te odzvanjanje bombona koje izvođačica baca po podu. Razotkrivajući nemogućnost artikuliranja i fiksiranja sjećanja ova je minimalistička izvedba sasvim teatralizirala galerijski prostor upisujući i producirajući snažno polje žudnje koja se, međutim, nikada do kraja ne može ni imenovati niti sagledati i koja uvijek stvara stanovitu nelagodu nedovršenosti/izmicanja uprkos opsesivnoj repeticiji. Skoro pa sasvim suprotna po izvedbenoj kvaliteti, Bloom Željke Sančanin događa se u bučnoj atmosferi pop/funk glazbene matrice koja ostavlja dojam nečeg vrlo artificijelnog i u snažnom kontrastu s ritmom u kojem Željka izvodi i troši svoje pokrete. Na tragu ranijih koreografija koje su se razvijale unutar jedne traumatske linije izvedbenog tijela i u ovom smo radu suočeni s multipliciranom i shizoidnom gestom koja se odupire jednoznačnom i objektiviziranom identitetu. Međutim, događa se i više od pukog "traumatskog utjelovljenja" jer što više komad napreduje prema kraju, sve se više rastvara u vrlo grotesknu, humoristički inovativnu izvedbu koja svjedoči o tragikomičnosti žudnje.

Ljubav masturbacije i alkemija

Nakon kombiniranih operacija, na programu je bila predstava u produkciji Studija za suvremeni ples iz Zagreba, Kazalište ljubavi. Radeći na predstavi, redatelj Dario Harjaček bio je u prilici prvi put raditi s profesionalnim plesačima, tako da je ostvareni projekt nastao na zanimljivom presjecištu dramskog teatra i vrlo ekspresivnog plesnog jezika. Izvedbu u prostoru osječke Barutane obilježila je stilizirana koreografija lišena teksta, ali zato narativno i vizualno vrlo jasna i značenjski čista. Istražujući specifično seksualno otuđenje koje karakterizira našu suvremenost, ova predstava postavlja uznemirujuću dijagnozu ljudske samoće i komunikacije koja je preplavljenja nerazumijevanjem i promašajima.

Centralni je motiv izvedbe drama ljudskog tijela izražena u trenutku neposrednog stupanja u interakciju s Drugim. Do susreta i dodira, međutim, nikada ne dolazi. Tijela uzmiču jedna pred drugim, a između njih bivaju podmetnuti predmeti i objekti koji stvaraju nepremostivu distancu. Ta zavodljivost "u prazno", stoga, rezultira pražnjenjem žudnje te sve jačom intenzifikacijom nestvarnog koje počinje oblikovati odnose.

Na kraju nas Harjaček suočava s masturbatorskom tišinom razorenog erosa čije trošenje ne donosi ni iskupljenje niti zadovoljenje, već samo slijepo kruženje oko objekta koji postaje sve imaginarniji i nedohvatljiviji. U ovom slučaju, kao i u slučaju izvedbi vertigo//Bloom, Freudov termin Inervacije koji "označuje činjenicu da se određena energija premješta u pojedini dio tijela, zbog čega nastaju motoričke ili osjetilne reakcije" i koji figurira kao naziv festivala, sasvim se uspješno izvodi i utjelovljuje.

Posljednji rad izveden u okviru fesivala, bio je Postgravitacijski plesni apstrakt OBRNUTO E :: MT-DZ2 slovenskog umjetnika Dragana Živadinova. Ovaj Informance kako ga je Živadinov označio, multimedijalni je performans koji uprizoruje i razlaže arhitekturu poezije, stvarajući virtualni prostor u kojem se susreću vizualne matrice, matematičke formule kao i stihovi makedonskog svećenika i poete Metodija Zlatanova. Dok je u prve dvije izvedbe naglasak u potpunosti bio na činjeničnom tijelu, ovdje je fokus usmjeren na materijalnost znaka i njegove moguće metamorfoze.

Unutar tehnički vrlo sofisticirane forme kreira se višeslojni ambijent koji nastaje uživo i koji stoga, na trenutke, sasvim nalikuje instalacijama koje su se sredinom 60-tih počele javljati u likovnoj umjetnosti i koje također nastaju kao hibridno djelo križanja različitih medija i postupaka. Ostvarujući sintezu različitih momenata (od povijesnih referenci na pjesnike slovenske avangarde, matematičkih formula, dijagrama, glazbe, kao i vlastite ikonografije), jedna od osnovnih pretpostavki je jedinstveni događaj koji podjenako mora biti estetičan kao i religiozan. U tom smislu, izvedba je ustrojena tako da ide prema alkemijskom razrješenju, trenutku kada Živadinov, kao "atraktor", preokreće veliko slovo E, stvarajući time vizualnu parafrazu znaka koji se u logici koristi kao oznaka za egzistencijalni kvantifikator i koji označava pojedinačno svojstvo neke stvari ili fenomena.

U rasponu, dakle, od dvije plesne izvedbe, jednog multimedijalnog performancea/informancea te jednog predavanja, osječka je publika imala priliku osvijestiti i svoje inervacije kao reakciju vlastitih tijela na energiju izvedbe. Izmještanje kazališta u galerijske prostore u ovom je slučaju ne samo opravdan postupak s obzirom na tradiciju umjetnosti performansa (koja se, uostalom, kao eksperiment prvi put i javila među likovnjacima), već i s obzirom na suvremeni kazališni kontekst koji Osijeku u potpunosti nedostaje. Ono što je i ovoga puta potvrđeno je činjenica da Osijek ne samo da raspolaže infrastrukturom neophodnom za suvremene kazališne forme, nego ima i publiku koja pokazuje interes za ovaj tip produkcija, što najbolje pokazuje aktivnost publike na razgovorima nakon predstava. Kako je uspjeh ovog medija uvijek u suigri, ovoga je puta ta suigra dvostruka pa je možda i uspjeh dvostruk; s jedne strane suigra kazališta i likovnosti, s druge strane suigra izvođača i publike u polju zajedničke kreacije.

Fotografije: Marin Franov http://ljetokulture.osijek.hr/galerija.aspx

1 Vladimir Stojsavljević, predavanje
2 Barbara Matijević (k.o.): Vertigo
3 Željka Sančanin (k.o.): Bloom
4 Zagrebački plesni ansambl: Kazalište ljubavi
5 Dragan Živadinov: Obrunto E::MT-DZ2

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 02.08.2007