Umjetnica se za hommage uspomenama napajala na samom izvoru gdje je za nju sve započelo: na uspomenama iz djetinjstva. Obzirom da ju je obitelj, još kao malo dijete, bodrila i podupirala da pronađe sebe, da stvori svoj svijet i svoje uspomene, već je kao mala na zidu obiteljskog stana u Rijeci slobodno šarala dajući naslutiti čime će se baviti kada odraste. S vremenom su njezini crteži postajali sve bolji, pregledniji i promišljeniji izrastajući kroz njezino školovanje sve do danas, kada nam kroz izložbu prezentira koncept "Memoara" za koji kaže: "Te memorije su uspomene, znanja, pročitani tekstovi, sjećanja, fotografije i ostale različite životne zabilješke. Sakupljene memorije pohranjene su u ovom radu, apstrahirane i komprimirane te poput tetrisa složene na zidove, pod, namještaj…".

Tekstil, koji je svjedok mnogih životnih situacija, postaje materijal za ovaj rad, a čine ga istrošeni ili odbačeni komadi tkanine koja je pripadala autorici, članovima njezine obitelji, prijateljima, poznanicima, ali i tkanine donirane iz prašnjavih skladišta nekadašnjih pogona za proizvodnju odjeće. Taj je tekstil proživio svoj život postavši višak namijenjen za otpad. Međutim, ovim umjetničkim djelovanjem, tekstil pun iskustava, je recikliran i započinje novi život. Autorica tkanini, što pripada prošlom vremenu, daje novi oblik zbog unutrašnje potrebe da kroz umjetničko djelo pretoči uspomene, svoje ideje, promišljanja odnosno samu sebe: "Ne mogu reći kako sam ja svim tim materijalima bogate povijesti, bogatih iskustava, dala novu šansu, novi život, nego upravo suprotno, tekstil se meni pružio i pomogao mi da zaokružim sva promišljanja i stvorim nešto novo…".