Televizijska posla | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Televizijska posla

Da bismo mogli govoriti o stanju TV scenaristike, trebali bismo imati produkcijske kuće zainteresirane za kvalitetu, što sudeći prema smjernicama javne televizije – u Hrvatskoj nije slučaj.

Piše: Lucija Klarić

Spisateljska soba, 30 Rock

  • A
  • +
  • -

Podcijenjeni scenarist_ica 

Ni u kojem mediju ideja pisca ne zvuči toliko zabavno i privlačno kao onda kad govorimo o televizijskom piscu. Kao zagriženi ljubitelj starosjedilačkih televizijskih formata među kojima je, dakako, prednjačio američki sitcom, i pridruženi član tabora fanova Tine Fey, nakon podrobne i reprizirane konzumacije kultnog 30 Rocka čija se cijela radnja zbiva, ni više ni manje, nego u tzv. writer’s roomu tj. spisateljskoj sobi, odgovorno stojim iza svoje prve rečenice. Dok su književnici_ce osamljene i neshvaćene intelektualne figure, filmski scenaristi zasjenjeni od strane redateljskih imena i gurnuti u pozadinu produkcijske mašine (čast iznimkama poput Charlieja Kaufmanna), suvremeni dramski pisci često ignorirani pored velikih imena kao što su Čehov ili Shakespeare, na televiziji scenaristi i scenaristice imaju cijelu sobu samo za sebe i svoje ideje. I dok je isprva, bez obzira na to što je bila snažan potporni stup televizijske proizvodnje, televizijska scenaristika u autorskom smislu bila potcijenjena  (kao što je rekao sam George Costanza – bilo tko može napisati sitcom), revolucijom koju je pokrenuo HBO na prekretnici tisućljeća, ispostavilo se da dobar scenarij i spisateljska soba doslovno zlata vrijede.

U današnjoj dominaciji televizijskog medija, koja je s jedne strane zasluga široke rasprostranjenosti streaming servisa, ali s druge i mogućnosti javnih servisa kao što je BBC da odgovaraju na nove tehnološke trendove i ostaju relevantni, potražnja za kvalitetnim televizijskim sadržajem uistinu je velika. U dvadeset i prvom stoljeću, nevjerojatno, ali istinito, doista vodimo polemike oko prekondenziranih scenarija posljednje sezone Game of Thronesa, naglašavamo dokumentarističku realističnost dijaloga u The Wire, divimo se autorstvu Vince Gilligana i njegovoj mogućnosti razrade karaktera (Breaking Bad, Better Call Saul) ili čak diskutiramo je li moralno fikcionalizirati živote britanske kraljevske obitelji dok je većina njenih članova još živuća (The Crown). Štoviše, serije čije autore_ce nismo doživljavali kao umjetnike_ce svoga zanata, u novom shvaćanju televizije – ne samo kao mjesta gdje se obitelj okuplja nakon škole i posla za informiranje i potom nekoliko minuta konzumacije bezazlene, ali i sporedne industrijski proizvedene zabave – spomenuti George Costanza tj. Larry David i Jerry Seinfeld postaju ikone važne za status cijelog jednog medija i njegov razvoj. Uistinu, ako se pisac negdje izborio za svoje mjesto i uspio se izgurati ispred ostalih kreativnih pozicija u mašini, onda je to napravio na televiziji.

Aplaudiranja genijalnosti određenih kreatora serija ne manjka kad je u pitanju publika i Reddit diskusija, no preslikava li se to i na financijsko stanje scenarista_ica? Možemo li uistinu govoriti i o poboljšanju radnih uvjeta za sve stanovnike spisateljske sobe obzirom na porast njihovog statusa u svijetu televizije ili su oni obrnuto proporcionalni potražnji za dobrim scenaristima, sad kad je produkcija gladnija nego ikad? U intervjuu za The Guardian tada zapaženi južnokorejski autor instant Netflix hita Squid Game izjavio je: "Nisam tako bogat. Nije kao da mi je Netflix isplatio bonus." što je pak u autoru članka proizvelo određeno iznenađenje i osjećaj paradoksalne nepravde. Zaključak da bi se, čak i nakon što je određeno vrijeme držao planetarni tron najgledanije Netflixove serije, mogao tek obogatiti pristajanjem na drugu sezonu, ili bolje rečeno, da mu je ona djelomično i nužna želi li ostati materijalno osiguran, govori o još uvijek nezahvalnoj poziciji televizijskog kreativca i pisca više nego Dong-hyukova fikcionalna kritika kapitalističkog sistema.

Radni (ne)uvjeti

Upravo su zakuljičaste situacije u kojima se svakog drugog časa nalazi spisateljska soba jednog televizijskog programa, a čiji radnici moraju odgovarati na prohtjeve koji dolaze odozgora, ispred kamera i svuda oko njih, izvor humorističnih zapleta 30 Rocka. Televizijska je proizvodnja nerijetko jedan veliki žrvanj u kojem treba znati preživjeti. I dok je riječ o tipu produkcije koji je – kad su u pitanju protokoli, raspodjela posla i odgovornosti i visine honorara, preciznije uštimani instrument od svojih srodnika filma ili izvedbenih umjetnosti pa čak i video igara – istovremeno je riječ i o produkciji koja posljedično zbog relativno brze i opsežne, čak i nezasitne potrebe za izbacivanjem sadržaja, uvelike "naplaćuje" po liniji radničkih i osobnih prava.

Izrađujući cjenik Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), kojim smo htjeli ukazati na potrebe članova_ica struke za adekvatnim kompenzacijama za svoj rad, uočili smo da bismo obraćanjem pažnje na materijalni aspekt rada samo u izvedbenim umjetnostima i medijima propustili priliku istaknuti potrebe kreativnog radnika_ce i pisaca koje "novac ne može platiti". Tijekom istraživanja koje smo proveli putem ankete među članovima_icama udruge i zainteresiranima, honorari za TV sadržaje izdvojili su se kao oni gdje smo mogli prepoznati određenu konzistentnost u iznosima, a utješnim se pokazalo što se među tim iznosima također nisu pojavljivali skandalozno mali honorari kakvi ni u kojem slučaju ne odgovaraju zahtjevnosti rada. 

S financijske točke gledišta, iako još uvijek udaljena od idealnih iznosa i to pogotovo kad je riječ o manje popularnim televizijskim sadržajima (kao što su oni namijenjeni djeci i mladima), situacija TV scenaristike istaknula se kao najmanje ugrožena. No, manjak financijske ugroženosti nažalost se amortizira kroz uvjete rada i očekivanja koja pred scenarista_icu postavljaju produkcijske kuće. Ono što na papiru može djelovati kao zadovaljavajuća naknada, često se u nemilosrdno užurbanoj i masovnoj proizvodnji televizijskih scenarija razvodni, a s obzirom na količinu uloženog vremena, broja prepravaka i alarmantno kratkih rokova, lako se pretvori u iznos koji nije vrijedan toliko truda i možda najporaznije od svega – vlastitih živaca.

Šarmantna 30 Rock-ovska spisateljska soba u svojoj realnoj inačici može izgubiti i zadnji trag simpatičnosti jednom kad se nakon mjeseci scenarističkog rada produkcijske odluke radikalno zaokrenu i direktno potuku sav stvoreni materijal, prisiljavajući pisce da ponovno grade stvari iz temelja, nerijetko bez aneksa ugovora i/ili primjerene kompenzacije za dodatni rad. Ili pak, kao u potencijalnom scenariju horor verzije 30 Rocka, ta spisateljska soba postaje inačica zatvora za pisce koji odrađuju nerealno radno vrijeme kako bi se pod cijenu ljudskog dostojanstva isporučila nova verzija scenarija za sutrašnje snimanje. Na žalost, navedene situacije uistinu se kroz iskustva ljudi iz polja ne pokazuju kao fikcija, nego zbilja.

Bez programa nema ni scenarija 

Pored problematičnih uvjeta rada i produkcijske tendencije da iskoristi "scenarističku sobu" do maksimalnih granica, možda i više razloga za zabrinutost kad je u pitanju TV proizvodnja stvara trenutna dijagnoza naše televizije. U zlatnom vremenu streaming servisa i opće modernizacije europskih javnih televizija, gdje svakako prednjači BBC u načinu kako održava prepoznatljivost i stabilnost svog brenda istovremeno hvatajući korak vremena, nedavno predstavljanje programskih smjernica HRT-a, kao najvećeg televizijskog producenta u Hrvatskoj s razlogom je izazvalo zgražanje struke. 

Još u momentu nastajanja cjenika, uočili smo da je jedno od ključnih pomanjakanja domaće TV produkcije upravo neusklađenost s globalnim trendovima. Umjesto pridruživanja valu sveopćeg porasta popularnosti i kreativne kvalitete TV sadržaja, u doba formiranja cjenika Hrvatski audiovizualni centar još uvijek je provodio politiku utemeljenu na stavu kako razvoj scenarija za televizijska djela nije potrebno podržavati. Srećom, u slučaju HAVC-a greška se ispravila i jedini državni poticaj koji stimulira razvoj i proizvodnju temelja svakog TV djela – scenarija – reinstaliran je na svoje mjesto. 

Međutim, taj je primjer samo naznaka bitke za većom odgovornošću domaćih javnih i privatnih televizija da podupiru orginalne sadržaje koje bi ispostavljali lokalni scenaristi i redatelji. Količina javnih poziva i potražnje te platformi i potpora koje će ojačati pripremu i cirkulaciju koncepata za TV djela je zanemariva i ni u kojem slučaju ne korespondira s tendencijama suvremene televizije, niti ima ambiciju lokalnu TV proizvodnju učiniti ozbiljnom kreativnom industrijom. Štoviše i još poraznije, zadnji istup Hrvatske radiotelevizije kao javnog servisa i najznačajnije produkcijske kuće u našem kontekstu pokazao je da su ciljevi nacionalne televizijske produkcije retrogradni, a ne progresivni, te da ih zapravo televizija kao medij koji nudi sadržaje visoke kvalitete uopće ne zanima.

Smjernice za lobotomiju

Karakterizirajući vlastitog gledatelja kao onog kojeg "socijalna kritika ne zanima", HRT je pred prepunjenom dvoranom nezavisnih proizvođača "prosječnog Hrvata" eufemizmima sveo na lobotomiziranu spužvu koju zanimaju samo reality showovi i jeftina zabava, propuštajući istovremeno da su serije koje su zaradile milijune i milijune (a među kojima je i sigurno pokoja kuna od domaće publike) bile, ni više ni manje, nego socijalne kritike. Kao u kakvom paralelnom svemiru, dok se televizijske serije u svijetu bave sustavnim promišljanjem društva i okupljaju masovno gledateljstvo na račun ozbiljnog autorskog rada, javni servis tvrdi da je sve što gledatelju treba "eskapizam". Ono što je, dakako, još paradoksalnije je da nakon provođenja istraživanja upravo javna televizija kojoj je zakonska dužnost informiranje, obrazovanje, medijsko opismenjavanje i kulturno uzdizanje javnosti zbog kojeg je, uostalom, i financirana državnim novcem, postavlja pred sebe ciljeve najniže sorte komercijalne televizije za koju je format sitcoma visoka umjetnost. Nevjerojatno, ali istinito: dok neki javni servisi poput BBC-a ulažu u streaming tehnologiju ne bi li kao nacionalna televizija ostali relevantni i osigurali sadržaje koji nisu isključivo komercijalne prirode te determinirano provode politiku da ne žele svoje gledatelje prepustiti lavini jeftinih programa, HRT odlučuje da će ostati relevantan dionik strujanja TV sadržaja tako što će postati sve ono što ne želimo i ne trebamo od javne televizije. 

Strukovne udruge filmskih proizvođača: DHFR – Društvo hrvatskih filmskih redatelja, HDFD – Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, HFM – Društvo hrvatskih filmskih montažera, HRUP – Hrvatska udruga producenata, SPID – Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela instantno su istupile otvorenim pismom u kojemu, između ostalog, ističemo da je takva uređivačka i produkcijska politika Hrvatske radiotelevizije kao nacionalne, europske kuće protuzakonita.

Naime, prema slovu zakona HRT je "dužan pridonositi razvoju hrvatske kulture i umjetnosti, poticati medijsko-stvaralačku inovativnost, pridonositi razumijevanju i poštivanju različitosti, unapređenju kulture javnoga dijaloga i poticanju medijske pismenosti", a posljednje programske smjernice za nezavisne proizvođače upućuju da baš takav tip sadržaja – koji potiče na dijalog, dotiče se osjetljivih tema, umjetnički i kulturno je vrijedan – HRT uopće ne zanima. Tužno, ali istinito: ni 30 Rock kao primjer dobre, old school zabavne televizije po svemu sudeći ne bi bio dostatno jednostavan za ono što HRT prepoznaje kao želje prosječnog hrvatskog gledatelja, a s kojima očito nema ni nikakvu namjeru polemizirati. Likovi iz 30 Rocka prilično su ambivalentni i ne možemo pričati o postojanju pravog heroja, a HRT je mišljenja da bi takav sadržaj zbunio i odbio njegovog gledatelja_icu – kao da je uostalom jedina mjera za javnu televiziju njena gledanost.

U kontekstu gdje postoje samo kvantitativne, ali ne i kvalitativne mjere, romantični snovi o velikim sobama za pisce koji stvaraju cijeli dijapazon raznih televizijskih sadržaja padaju u vodu. Da bismo mogli uopće govoriti o stanju i uvjetima scenarističkog posla, za početak bismo trebali imati produkcijske kuće koje su zainteresirane za nešto što može proizaći iz spisateljske sobe, a prema posljednjim uputama čini se da čak ni javna televizija ne pokazuje takav interes. Otvoreno pismo strukovnih udruga još uvijek čeka na odgovor od HRT-a, a jedino što preostaje je nada da će se greška, kao i slučaju HAVC-a, u konačnici ispraviti.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 29.12.2022

VEZANE VIJESTI

Videoigre između zanosa i radničkih prava

Piše: Lucija Klarić
U industriji koja uvelike počiva na entuzijazmu, neizvjesnost i nadekvatni uvjeti rada cijena su koju mnogi plaćaju za ostvarivanje ultimativnog sna: raditi na videoigri.

Nestabilne putanje filmske proizvodnje

Piše: Karla Crnčević
Filmska industrija okuplja velik broj radnika s naočigled različitim vještinama i znanjima – a upravo zbog fragmentiranosti radništva, zajednički se problemi teško i rijetko artikuliraju.

Treba nam kritična masa radnika u kulturi

Razgovarala: Hana Sirovica
Povodom objave SPID-ovog strukovnog cjenika za scenariste, dramaturge i pisce izvedbenih djela razgovarali smo s članicama njegovog autorskog tima Ninom Gojić i Lucijom Klarić.