Teritorij bez granica | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Teritorij bez granica

Donosimo tekst Stuarta Eldena, preuzet iz novina HRFF-a, koji se ove godine održava od 5. do 10. prosinca u Zagrebu. 

Autor: Stuart Elden

Što znači govoriti o ‘teritoriju bez granica’? Dozvolite mi da odmah kažem kako to nije isto što i teza o ‘svijetu bez granica’, kao ni slaganje s idejom da geografija više nije bitna. Dok su granice manje važne na nekim prostorima, recimo u većini Europe, drugdje su i dalje od ključnog značaja. Granica između SAD-a i Meksika, nadziranje vanjskih granica Europe, te Izraelski zid koji razdvaja Izrael od Zapadne obale neki su od najboljih primjera neprekidne važnosti granica. Pritom ne tvrdim da bismo moderni svijet trebali shvaćati kroz optiku koja globalizaciju tumači kao deteritorijalizaciju. Naprotiv, upravo bi prateći procesi reteritorijalizacije – neprekidnog stvaranja i preoblikovanja teritorija – možda trebali biti u fokusu naših empirijskih i političkih istraživanja.

Isto tako, taj pojam ne upotrebljavam kao način opisivanja modela političke organizacije poput Schengenske zone koja teži ukidanju graničnih kontrola. Schengenland se zaista smatra ‘teritorijem bez granica’, no bilo bi ispravnije opisati ga kao područje s neujednačenim granicama. Iako je točno da je mobilnost unutar tog prostora puno jednostavnija za pojedince čiji je status dobar, a papiri ispravni, mobilnost je ograničena i strogo nadgledana putem transnacionalnog osiguranja i nadzora za one koji ne zadovoljavaju potrebne kriterije.

Osim toga, ključno je istaknuti da su pokušaji ukidanja granica unutar Europe zapravo pridonijeli unutarnjim podjelama te rezultirali učvrščivanjem vanjskih granica. Ophodnje na Mediteranu jedan su od primjera, osobito u svjetlu nedavnih događaja u Sjevernoj Africi. Sličnu napetost nalazimo u Europskom projektu općenito, a pokušaji ocrtavanja "područja slobode, sigurnosti i pravde" bivaju suprotstavljeni jačanju granica u drugom smislu, osobito u vidu sigurnosti i migracije.

Ono što želim jest postaviti pitanje o tome možemo li misliti teritorij bez da pritom ovisimo o granicama. To ne znači da bismo trebali pojmiti neki teritorij bez granica, zamišljeni prostor koji nema početak ni kraj. Umjesto toga, trebali bismo prestati upotrebljavati ideju ‘okvira’, ‘granice’, ili ‘ograđenosti’ kao ključnog elementa za definiranje teritorija, kao koncept. Želim reći da je standardna definicija teritorija kao omeđenog, zaokruženog ili definiranog prostora zapravo prepreka u razumijevanju geopolitičkih odnosa. Ukratko, smatram da nam je potrebna bolja teorija teritorija. Ustaljenu definiciju teritorija kao ograničenog prostora kojim upravlja određena grupa, možda država, ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo. Gledajući unatrag kroz povijest kako bih pratio pojavu modernih teritorijalnih ideja, želio bih se pozabaviti dvama ključnim pitanjima. Kako je jedinstveni koncept teritorija proizašao iz različitih sustava organizacije koji su povijesno obilježili globalnu političku kulturu? I kako ta definicija određuje moderno shvaćanje globalnih političkih odnosa?

 

Evolucija koncepta teritorija
Koncept teritorija je relativno nov unutar zapadne političke misli. U klasičnom latinskom pojam territorium se koristi vrlo rijetko, a označava zemlju koja okružuje političko naselje, primjerice grad. U tom značenju izraz koriste Ciceron, Varon i Seneka, a tek se kasnije počinje koristiti u širem smislu za opisivanje zemljišta koje tvori političku jedinicu. Čak se i tada koristio za karakterizaciju mutne ideje prostora nad kojim se proteže moć, a ne na čvrsto definirano područje. Slično tome, kada su Rimljani raspravljali o političkoj moći nad zemljom, češće su upotrebljavali izraze koji se odnose na finis, granicu ili među. Ponovno, oni su koristili te izraze u širem smislu nego što ih mi danas koristimo. U De re publica Ciceron navodi, primjerice, kako su Spartanci polagali pravo na svu zemlju do koje su mogli dobaciti kopljem. 

Ključno područje rimskog mišljenja koje se bavilo idejama territoriuma je bilo pravo. Rimsko pravo se, uslijed njegova ponovnog otkrivanja i uključivanja u političko-pravne sustave diljem Europe, dalje razvilo u kasnom Srednjem vijeku. Upravo je u to vrijeme pravosuđe postalo eksplicitno povezano s teritorijem. Bio je to presudan trenutak. Teritorij nije više jednostavno označavao zemlju u vlasništvu ili pod kontrolom vladara, već je postao granica ili mjera njegove političke moći. Budući da se moć od tog trenutka prakticirala nad teritorijem, a prema tome i aktivnostima unutar njega te narodom, on je istovremeno bio objekt političke vlasti i njen opseg. Tako su se određeni oblici vladanja provodili unutar granica teritorija, ali ih nisu prelazili. 

Ova se ideja iz kasnog 14. stoljeća polako probila u političku teoriju, osobito zahvaljujući njemačkim autorima iz 17. stoljeća koji su pokušavali pronaći smisao u mnogostrukim i sukobljenim silama unutar Svetog Rimskog Carstva. Uz političko-pravne promjene pojavio se i niz inovacija u političko-tehničkom registru koje su omogućile politički organiziranim jedinicama ili državama u nastajanju da pregledaju, mapiraju, obrane, katalogiziraju i kontroliraju svoj prostor na nove načine. Promjene u cijelom rasponu političkih metoda su stoga važne za ovu širu priču. Ideje ograničenja su korisne za razumijevanje novih teorija teritorija, i mnogi su ih argumenti i prakse nastojali nametnuti ili učvrstiti. No granice nisu bile krajnja određujuća ideja teritorija koji pripadaju ili su podređeni nekoj političkoj jedinici. Brojne granice tih povijesnih jedinica bile su labavo definirane te neformalno označene jarcima, ogradama, rijekama ili čak linijama u tlu. Često su bile neodređene širine, većinom nalikujući na zone, a predstavljale su neku vrstu fortifikacije, privremenog stajališta na putu u teoretski beskonačno carstvo. Granice su samo rijetko bile shvaćene kao fiksne i statične. Često se navodi kako je prva granica u modernom smislu, kao definirana linija bez širine, prolazila kroz Pirineje, razdvajajući Francusku od Španjolske nakon potpisivanja Pirinejskog mira 1659. godine. Ta je granica bila moguća samo zbog pravnih praksi i tehničkih mogućnosti tog vremena.

Teritorij, dakle, u modernom značenju, ne bi trebao biti shvaćen kao određen granicama, u smislu da je stavljanje granice oko nečega dovoljno da to bude obilježeno kao teritorij. Teritorij je složen koncept koji obuhvaća gospodarske, strateške, pravne i tehničke aspekte te može biti ispravnije shvaćen kao politička preslika homogenog, odmjerenog i matematiziranog koncepta prostora koji se javlja sa znanstvenom revolucijom. U tom smislu, političko poimanje takve ideje prostora preduvjet je za mogućnost razgraničenja modernih granica kao što je ona u Pirinejima. Geometrijska osnova geodetskog mjerenja i kartografije prije naprosto nije bila prisutna. Ono što je ključno jest razumijevanje političkog prostora te ideja granica kao sekundarnog aspekta, ovisnog o prvom.

Kao što francuski autor Paul Alliès kaže u svojoj knjizi L’invention du territoire, "Kako bismo definirali teritorij, kažu nam, potrebno je povuči granice. Ili, da bi mislili granice, ne trebamo li već imati ideju homogenog teritorija?" Da budem izričitiji, budući da je Allièsovo pitanje dobro postavljeno: granice u modernom smislu postaju moguće samo kroz ideju prostora, a ne obrnuto. Fokusiranjem na određenje prostora koje čini granice mogućima, te osobito na ulogu izračunavanja u određivanju prostora, otvara se ideja shvaćanja granica ne kao primarnog razlikovanja koje razdvaja ‘teritorij’ od drugih oblika razumijevanja političke kontrole nad zemljom, već kao sekundarnog problema utemeljenog na određenom načinu izračunavanja i pripadajućem poimanju prostora. Moderno shvaćen, prostor je često nešto ograničeno i isključujuće, no još i važnije, nešto što se može izračunati, što se proteže u tri dimenzije.

U ranom modernom razdoblju osobito je primjetan niz strategija koje se primjenjuju na zemlju kontroliranu od strane političkih entiteta kao što su države u nastajanju. Zemlja se mapira, uređuje, mjeri, dijeli i nadzire na različite načine, s nastojanjem da bude što  homogenija, dok su kretanja dobara i ljudi dozvoljena, spriječena ili regulirana, a unutarnji red nametnut. Takve vrste političkih racionalnosti ili metoda izračuni su slični onima koji se u to vrijeme primjenjuju na populaciji. Politička aritmetika, ili statistika stanovništva, također utječe na zemlju. Teritorij je, dakle, pretvaranje novog koncepta ‘prostora’ u političko-pravnu kategoriju koja je omogućena nizom različitih metoda. 

Moderna ideja teritorija zasigurno je djelomično vezana uz granice i njihovu nepropusnost, ali više kao određena forma koju je poprimila u određeno vrijeme na određenim mjestima. Iz mnoštva razloga, ideja strogo utvrđenog prostora s mrežama vlasti i nametnutih granica uklapala se u ciljeve vladara diljem Europe u 17. i 18. stoljeću. Pomisao da bi granice mogle biti ustaljene nije se u to vrijeme ozbiljno razmatrala – zemlja je mogla biti osvojena, kupljena, razmijenjena, dobivena putem savezništva ili braka, ili pak oduzeta u vidu kaznene odštete. Kolonijalizam je proširio te ideje izvan same Europe, iako je bitno napomenuti da su mnoge od tih metoda zapravo bile najprije provjerene u kolonijalnom okruženju, a tek kasnije prakticirane u Europi. Dobivanje teritorija osvajanjem ili gubljenje porazom zadržalo se do 20. stoljeća – primjerice, Versajski ili Pariški ugovor. Ipak, od 16. stoljeća prisutno je naglašeno potvrđivanje prava suverene moći unutar tih granica, a teritorij je sve više postajao povezivan s ekskluzivnim oblicima suvereniteta.

Osporavajući još uvijek rasprostranjen mit o tome da moderni koncept teritorija vuče podrijetlo iz sustava utvrđenog Westfalskim mirom, ovo više historijski nijansirano shvaćanje pojave tog koncepta baca svjetlo ne samo na europsku povijest. Shvaćanje teritorija u tom širem smislu, kao političke kontrole izračunatog prostora, kao političku tehnologiju, omogućuje nam da protumačimo niz modernih fenomena. Primarna namjera mi ovdje nije ponuditi bolju definiciju teritorija, usporedivu s ostalima, već postaviti pitanja koja nam mogu pomoći u razumijevanju toga kako je teritorij bio shvaćan i prakticiran u različito vrijeme na različitim mjestima. Zamišljati teritorij kao objedinjavanje mnoštva različitih političkih fenomena – gospodarskih, strateških, pravnih i tehničkih – nudi više od puko povijesno osjetljivog prikaza koncepta i njegova nastanka. Omogućuje nam da shvatimo kako granice, iako izuzetno važne, nisu određujući element teritorija već upravo njegova posljedica. Teritorij kao politički pandan izračunatom prostoru omogućuje razgraničenje i demarkaciju granica kao okvira, a ne granica kojima se proizvodi teritorij. Iako povremeno može poprimiti strogo omeđen oblik, labave, preklapajuće i višestruke forme su također moguće. Tada možemo shvatiti pluralitet različitih političko-prostornih modela koji se pojavljuju. 

 

Suvremena kretanja 
Mnogo se pisalo o brojnim važnim političkim promjenama koje se odvijaju u vezi granica. Kao što pokazuje primjer Schengenske zone, svijet ‘bez granica’ je, u najboljem slučaju, duboko neujednačen. Neki ljudi mogu prelaziti međunarodne granice bez problema, dok se druge pri tome zadržava ili sprečava, pa čak i zatvara - a sve s obzirom na takvu logiku granica. Mnoge granice više nisu locirane na fizičkim granicama države, već su prebačene na druga mjesta. Primjerice, uobičajeno je proći imigracijski postupak za ulazak u SAD dok ste još na prostoru kanadske zračne luke, i brojne su europske države svoje imigracijske službe dislocirale izvan granica. Neki su australski otoci proglašeni ne-teritorijalnima upravo s tom svrhom.

Nepriznate granice, poput one između Republike Cipra i Turske Republike Sjeverni Cipar, izvode brojne rituale prelaženja granica; ovaj primjer jasno pokazuje kako je bilo koja moderna granica, iako nominalno linija bez širine, zapravo zona. Zid na Zapadnoj obali još je jedna anomalija, jer zakonski priznat suverenitet Izraela prestaje prije samog zida; no stvarni suverenitet njegove projekcije političke moći proteže se sve do Jordanske doline.

Brojna druga suvremena politička geografska pitanja na sličan način kompliciraju jasnu ideju država koje prakticiraju ekskluzivni suverenitet unutar strogo definiranih granica. Gorući granični sporovi danas se često vode oko pomorskih granica, uz stratešku i gospodarsku važnost polaganja zakonskog prava na hridi ili manje otoke, dozvoljavajući tehničku eksploataciju golemih morskih prostranstava i podmorja. Bogate države uzimaju zemlju u zakup u različite svrhe od susjeda, poput naselja Bintan Resorts na jednom od indonezijskih otoka, kojeg posjeduje, zakonski uređuje i kontrolira susjedni Singapur. Kina koristi svoju gospodarsku moć za iskorištavanje zemlje u Africi za poljoprivredu i izvlačenje minerala. Ambasade i vojne baze često imaju složen pravni status. Najpoznatiji primjer je Guantánamo Bay, uzet u zakup od Kube nakon sporazuma 1903. godine. Zakonski se ne smatra dijelom teritorija SAD-a, dakle ne potpada pod njegove zakone, no zapravo se i dalje nalazi pod njegovom kontrolom.

U širem kontekstu ‘rata protiv terora’ svjedočili smo preokretu u odnosu između teritorijalnog očuvanja – učvršćivanja granica i odbacivanja ideja da teritorij može biti dobiven ili izgubljen – i teritorijalnog suvereniteta, gdje država ima pravo na ekskluzivni suverenitet unutar tih granica. U državama kao što su Afganistan ili Irak postupci vladara tih država unutar granica smatrali su se legitimnim razlogom za vanjsku intervenciju. Tako su kooptirane dugogodišnje ideje humanitarne intervencije ili odgovornosti da se zaštiti civilno stanovništvo u odnosu na druge izazove – u ovom slučaju, skrivanje terorista ili potraga za oružjem za masovno uništenje. Ipak, istovremeno, međunarodna zajednica nije bila sklona dopustiti ijednoj od tih država da se fragmentira po etničkim ili vjerskim linijama, ili podržati ponovno iscrtavanje granica unutar tih područja. U ranoj modernoj Europi suverenitet se smatrao apsolutnim, no granice unutar kojih se prakticirao bile su neprekidno fluidne; danas se događa suprotno: pokušaj da se uspostave fiksne granice, ali s kontingentnim suverenitetom unutar njih. Raspad Sovjetskog Saveza ili Jugoslavije na njihove sastavne republike doveo je do etničkih sukoba i još uvijek aktualnih graničnih sporova. Iako je suverenitet bio izravno osporen ratom na Kosovu 1999. godine, međunarodna zajednica nije bila sklona dopustiti stvaranje nezavisne države. Nezavisnost Južnog Sudana bit će fascinantan proces za promatranje. Kako tvrdim u svojoj knjizi Terror and Territory: the Spatial Extent of Sovereignty, ono što smo vidjeli tamo i u nekim drugim slučajevima, recimo u Libanonu, Pakistanu i Somaliji, bio je izazov postojećim odnosima između teritorija, granica i suvereniteta, no ne i kraj njihove važnosti. Slični argumenti mogu se navesti i za trenutna događanja u Libiji.

Povijesno osviješten i konceptualno razvijen način razmišljanja o teritoriju, naznačen u ovom tekstu, omogućuje nam da shvatimo promjene koje se danas događaju u svijetu. Misliti teritorij bez granica omogućava nam bolje razumijevanje granica bez teritorija.

 

Tekst je prevela Tihana Bertek, preuzet je iz novina HRFF-a, a prenosimo ga uz suglasnost organizatora. Tekst je izvorno objavljen na stranicama Harvard International Review.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 06.12.2011