Tijela koja nešto znače | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Tijela koja nešto znače

Performans Meet Me at the Fashion Show humanizira i personalizira one na rubu društva i vraća im natrag oduzeti glas.

Piše: Paula Marasović

FOTO: Paula Marasović

  • A
  • +
  • -

Rijeka ljudi koja je 2015. godine krenula prema Europi bježeći od ratova, političke nesigurnosti i siromaštva, na Starom je kontinentu otvorila brojne polemike o tome kako se postaviti prema ovoj društveno osjetljivoj temi. Bilo da je riječ o rasizmu, ksenofobiji ili strahu za nacionalni identitet, stvorila se netrpeljivost i nepovjerenje prema ljudima koji su se napuštajući jednu humanitarnu tragediju bili prisiljeni suočiti s drugom. Neprihvaćanje na temelju vjeroispovijesti, loše politike integracija i ekonomska nestabilnost u sredinama poput Hrvatske doveli su do izostanka empatije i ustoličenja stava kako se, posebno u vrijeme velikog odlijeva radne snage, prvo treba pomoći vlastitim državljanima. Iako je Hrvatska samo tranzitna stanica na putu prema ekonomski pogodnijim sredinama, migranti koji se ipak odluče ostati potisnuti su na društvene margine, ako ne i suočeni s uskraćivanjem osnovnih ljudskih prava.

Priče onih bez osobnosti i glasa koji već dugo stoje po strani, iskustva onih čiji je život na čekanju bili su polazišna točka performansa Meet Me at the Fashion Show održanom 4. veljače u Velikoj dvorani zagrebačkog Pogona Jedinstvo, na kojem je predstavljena nova kolekcija dizajnerice Marijane Cigić. Performans u organizaciji Gastritis theatara koncipiran je kao kombinacija više medija i formata: kazališta, dokumentarca i modne revije, a otvaraju ga osobne ispovijesti šesteročlane glumačke postave vezane uz njihova iskustva "migracija": jedan voli putovati i prepričava čudnovat prizor koji je vidio na jednom putovanju, dok drugi ipak nije neki pustolov i zadovoljava se okolinom svoje zgrade na Krugama. Nakon što su sudionici (Iva Breški, Rea Bušić, Andrej Drenski, Mislav Miličević, Martin Mrčela i Marija Stjepanović) redom ispričali svoju kratku priču, ustaju i odijevaju se u predviđenu kombinaciju koja ih čeka na lutki.

To je trenutak u kojem dolazi do tranzicije tijela, glasa i priče – priče glumaca isprepliću se s iskustvima migranata, a prijelaz u druge likove kojima daju svoje tijelo i glas događa se posredstvom odjeće. Modeli šeću se po pisti noseći asimetrične kreacije zemljanih boja i prirodnih materijala, pričajući o tome kako su putovali, zašto su otišli iz svojih domova, gdje bi voljeli stići i što bi željeli raditi. Prateći modele na pisti, naoko nenametljive kombinacije dobivaju snažnu prisutnost građenu snovima, željama i strahovima migranata. Odjednom odjeća više nije u drugom planu – obukla je govornika i gledatelja tjera na pozorno slušanje. Uz prateću glazbu s potpisom Nikole Krgoviča koja prisutne pomalo dovodi u stanje transa, isprepliću se tijela i glasovi, misli i sjećanja.  

"Iako kolekcija nije ciljano nastala za ovaj performans, za neke odaje dojam vojničkog ili izbjegličkog, a za neke ček ruske avangarde. Stvarala sam je u hipu, kao mjesečar, vođena gotovo nekakvim životinjskim nagonom za stvaranjem. Izražavam se kroz materijale, volim se igrati s asimetričnim krojevima i zabavlja me istraživanje balansa. Cijela je kolekcija istraživački rad jer uvijek tražim svoj izraz", komentirala je svoj kreativni proces Cigić.

Tijekom performansa prikazuju se i snimljeni isječci razgovora s migrantima ispred hotela Porin. Taj pomalo tehnički nesavršen, sirov segment lošim zvukom i šumovima naglašava poruku koju nosi cijeli performans, a to je problem u međusobnoj komunikaciji – kako objašnjava organizatorica i režiserka Kristina Grubiša. Iako su pokušali snaći uz pomoć tehnologije i Google prevoditelja, komunikacija i dalje ostaje krnja; svodi se na puku izmjenu informacija što nikako nije njen puni doseg i smisao. Za stvarnu razmjenu potrebno je stvoriti prostor povezanosti koji je vidno narušen, što zbog društvenih stigmi što zbog pristupačnosti ovakvih projekata, posebno ako se u vidu ima činjenica da je prvotna ideja bila da migranti, upravo oni iz video isječaka, budu glavni akteri performansa.

"Prva je ideja bila da dođemo u Porin i da pokušamo razgovarati s migrantima. Dramaturginja Karla Leko i ja prve smo otišle tamo, same, iako nam je to bio prvi posjet centru za azilante koji je, za mene, obilježio ovaj projekt. Infrastruktura je dotrajala, a atmosfera turobna, intuitivno odmah osjetite taj energetski mračan prostor ispunjen tenzijama. Policija nas je odmah zamijetila i nevoljko gledala, iako smo samo došle ljubazno pitati koja je procedura. Dobile smo glasno i odrješito 'NE'. Problem je nastao s propusnicama: neki migranti uopće nemaju pravo biti u Porinu, pa spavaju u vagonima. Imaju iznimno uzak krug kretanja jer su u strahu i skrivaju se. S druge strane, probala sam kontaktirati gotovo sve organizacije koje imaju kontakte s izbjeglicama i bave se ovim problemom: ili nismo dobili nikakav odgovor ili su odbili naše molbe. To nas je još više potaklo da odradimo ovaj performans i govorimo umjesto onih koji ne mogu. Studenti koji su sudjelovali u njemu zapravo su posudili svoje tijelo i glas da bi ispričali nečiju tuđu priču", objašnjava Grubiša.

"Moda je za čovjeka sredstvo identifikacije i socijalizacije, prijepor s okolnim svijetom, simbolička komunikacija, obveza prestiža, predmet užitka i primijenjena umjetnost", kako u knjizi Moda – zastiranje i otkrivanje Milan Galović parafrazira jednu od poznatijih suvremenih teoretičarki mode, Ingrid Loschek. Promatrajući ga iz te perspektive, modni performans Meet me at the fashion show humanizira i personalizira one na rubu društva, vraćajući im oduzeti glas i onu fundamentalnu identifikaciju u okviru odjeće, stvarajući nove likove. Performans, na razini eksperimenta ne daje odgovor, čak ni ne kritizira pasivnost tog istog društva koje je prouzročio ovu situaciju, već samo postavlja pitanja i nastoji privući pažnju.

"Tijekom ove suradnje, pitala sam se što ja mogu reći o toj temi, iako sam i ja sama dijete migranata – ratno dijete, rođena u Frankfurtu. Kada smo krenule u koncipiranje performansa, nismo imale nikakav odgovor koji bi nas mogao utješiti. I mi smo same tražile odgovor i utjehu. Htjele smo napraviti nešto živo, da barem netko u tom jednom danu obrati pažnju i sazna njihovu priču, da ih posluša i primijeti", zaključuje Cigić.

Osim pitanja komunikacije Meet me at the fashion show tako otvara i pitanje reverzibilnosti: što se dogodi kada ogoljenog čovjeka obučeš u odjeću, u nešto naoko potpuno banalno, i nakon toga ga opet skineš. Je li se mišljenje promijenilo, je li te dirnula priča...? U ovom slučaju, to je upit s kojim glumci pristupaju publici nakon što skinu svoja metaforička odjela. I upravo taj eksperimentalni potez, razmjena mišljenja s publikom, pružaju mogućnost za izgradnju povezanosti, komunikaciju i integraciju, te otvaraju prostor pristupačnosti – upravo one koja u društvu nasušno nedostaje.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 11.02.2020

VEZANE VIJESTI

Opasnost apstrahiranja zla

Piše: Nika Krajnović

Ocrtavajući ksenofobiju koja poput zloćudnog micelija prodire u svaku poru života, predstava 6 progovara i o alarmantnoj temi uloge medija u širenju društvene nesnošljivosti.

Solidarizirajuća zrcaljenja

Piše: Lujo Parežanin

Novi broj Života umjetnosti pokazao se kao važan, višeglasan izbor uvida, ali i vrijedan dokument umjetničko-istraživačkog angažmana na temu migranata i izbjeglica.

Spora moda je ekološka nužnost

Piše: Paula Marasović

Naoko u kontradikciji sa samom idejom mode, uvođenje koncepta održivosti u proizvodnju odjeće nužno je za očuvanje okoliša i poboljšanje radnih uvjeta u modnoj industriji.