Titranje na margini | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Titranje na margini

UrbanFestival centralni je projekt udruge BLOK, a iz njega je, tijekom desetogodišnjeg djelovanja, proizašao još čitav niz silnica.

Razgovarala: Antonija Letinić
U prilično umrtvljen javni prostor, lišen gotovo svih sadržaja i umjetničkih intervencija tijekom '90-ih godina, postepeno u njemu svoje mjesto ostvarenja počinju pronalaziti brojni projekti. Među prvima je i UrbanFestival koji se, sada već deset godina, koristi gradskim prostranstvom kako bi u njega uselio svoje male, nenametljive umjetničke programe. Mali po formatu, široki, raznoliki i sveobuhvatni po sadržajnim i izražajnim poljima iz kojih dolaze i u koja ulaze nebi li propitali stvarnost koja ih okružuje.

Kako je nastao UrbanFestival, na koji je način mišljen i kojim se sve formama i pitanjima bavio, koje je još programe potaknuo - pitanja su o kojima govori Vesna Vuković, jedna od voditeljica udruge Lokalna baza za osvježavanje kulture [BLOK].

 

stan_final 

Stan, Aleksandra Schuller, Gregor Kamnikar i Slavo Vajt

KP: Glavni i najveći projekt udruge [BLOK] je UrbanFestival koji je svoje prvo izdanje predstavio 2001. Kada i kako je sve počelo?

V. V.: Priča je je krenula iz pomalo neobičnog smjera, naime iz Hrvatskog društva esperantista u čijoj su dramskoj sekciji bili Miroslav Jerković, Emina Višnić i Mia Janković. Esperantisti svake godine u drugom gradu održavaju svjetski kongres, a 2001. takav je kongres bio planiran u Zagrebu. Dramska je sekcija željela napraviti popratni program u sklopu kongresa. S druge strane, neki od nas su u to vrijeme, mada dolazimo iz različitih disciplina, kao dodatni studij studirali teatrologiju. Iz druženja i razgovora proizišla je ambicioznija ideja od one početne ideje popratnog programa, a u smjeru festivala, festivala orijentiranog performansu, uličnom kazalištu i instalacijama, sve na otvorenom. Krenuli smo općenito od opažanja da su institucije kao kazališta, muzeji i galerije prestale biti odgovarajuća mjesta za prezentaciju suvremene umjetnosti, da umjetnost danas treba prezentirati izvan njezinih generičkih prostora. Ideja je od samog početka bila da se radi između disciplina, no prvih smo godina ipak više bili orijentirani na izvođačke prakse u javnom prostoru.

Prvi UrbanFestival je oficijelno organiziran pod Hrvatskom esperantskom mladeži, međutim kako je stvar od samog početka bila ambicioznija, a nas je zajednički rad, i k tome rad u javnom prostoru, snažno privukao, ubrzo smo osnovali udrugu. I danas je UrbanFestival naš središnji projekt, koji najbolje ilustrira našu poziciju.

 

KP: Grupa ljudi koja se okupila oko UF-a na početku je bila dosta široka. Kako su se stvari tada izvodile i kako ste se dalje organizirali?

V. V.: Jezgru smo tvorili Dea Vidović, Miroslav Jerković, Emina Višnić i ja. Na samom početku bilo je još nekoliko ljudi, Mia Janković, Stjepan Žgela... Svatko od nas je imao više ili manje različit profesionalni put, većinom smo humanističkoga usmjerenja, uz iznimku jednog teorijskog matematičara, a sreli smo se i okupili na dodatnom studiju teatrologije na Filozofskom fakultetu. Zanimljivo je i znakovito (možda) da nitko od nas po formalnom obrazovanju nije povjesničar umjetnosti. Kako nazvati našu praksu, to nam je od samog početka bilo problematično, najprije stoga što naziv 'kustos' etimološki ne odgovara našem djelovanju. Istodobno, promijenjeni odnosi unutar institucije umjetnosti, vrlo različiti konteksti (npr. kustos muzeja suvremene umjetnosti ili drugih većih institucija za suvremenu umjetnost, kustosi u manjim neprofitnim galerijama, nezavisni kustosi, kustoski kolektivi, umjetnici kao kustosi..) kao i promjena društvenog konteksta nalažu propitivanje i redefiniranje ove funkcije. Nastojimo uzdrmati, dovesti u pitanje, pokušati redefinirati ili u najmanju ruku 'onečistiti' ovaj naziv.

Osnovali smo udrugu, no tih prvih godina nismo se organizacijski razvijali jer nam je to bio svojevrstan hobi, radili jesmo zdušno i imali visoke kriterije, ali koristim riječ hobi jer smo za UrbanFestival radili vrlo honorarno, a novac za život smo zarađivali drugdje. Emina je vrlo brzo pokazala veću sklonost ka polju kulturnih politika nego ka polju kuriranja i produkcije, sličan je slučaj bio i sa Deom. U prvim smo godinama dosta eksperimentirali, a to smo si i mogli dozvoliti jer nismo bili kožom vezani za UrbanFestival pa smo utoliko bili puno rasterećeniji, slobodniji za eksperiment, a bili smo i novi i još uvijek nepozicionirani u polju. No nakon 4 godine je postalo jasno da stvar treba neki novi razvojni korak, recimo to tako.

Ključni trenutak je nastupio 2005, i to je rezultiralo time da smo se nanovo organizirali, da smo formirali mali proizvodni pogon i počeli raditi tijekom čitave godine, prešli smo na model produkcija koji je uveden dijelom već 2005. da bi od 2006. postao redovitom praksom. Radi se, naime, o nekoj vrsti rezidencijalnog programa, ne u pravom smislu jer nemamo za to infrastrukturnih mogućnosti, kako prostornih tako ni financijskih, ali smo ono što dobivamo kao festival koristili i za to – za istraživanja, rezidencijalne boravke i produkciju.

Već smo od drugog izdanja počeli eksperimentirati s formom, tako smo od samog početka pristupili formatu festivala u kojem smo se zatekli. A to da smo se uopće odlučili za format festivala, pored spomenutih objektivnih okolnosti iz kojih smo krenuli, također je i posljedica lokalne kulturne politike koja podržava sve što nosi ime festival, no mi smo odlučili prihvatiti taj naziv, prigrliti tu priliku i širiti značenjsko polje toga pojma, više u smjeru proizvodnje zajedničkoga, otvaranja prostora za kolektivne prakse. Tako da smo i istraživački i, uvjetno rečeno, rezidencijalni program uveli u festivalski format, dakle jedan reprezentacijski format, na mala vrata, prošvercali ga tamo gdje uobičajeno ne pripada i tako otvorili novi prostor umjetničke proizvodnje.

opovoempe_final

Out of Key(s), Opovoempé, UrbanFestival 2008 

KP: Krenuli ste na neki način kao vesela družina koja je kroz "igru" počela raditi vrlo ozbiljne stvari. Kako ste na početku radili organizacijski i programski, dakle prije nego što ste uveli proizvođački model?

V. V.: Zaista smo bili zaigran tim od četvero ljudi koji je funkcionirao kao društvo, kao prijateljska grupa. Redovito smo se sastajali jednom tjedno i na tim susretima dugo razgovorali i raspravljali. Nismo imali službene sastanke, nismo imali ured, nalazili smo se po stanovima, razgovarali uz vino i razmjenjivali informacije i misli. Iz tih druženja i razgovora koje smo vodili su se filtrirale i ideje što i kako raditi.

Prvih godina, ali i sada povremeno, smo objavljivali pozivne natječaje, a s namjerom da ne sudjelujemo u ponavljanju ili u nečemu što bismo mogli nazvati gradnjom kanona, a po principu: ovi umjetnici su prisutni na tim i tim velikim izložbama pa ćemo ih i mi dovesti. Željeli smo izbjeći tu prosvjetiteljsku ideju da moramo i u našu sredinu uvesti umjetnike koji izlažu po "bijelom svijetu", a publika ih ovdje nema priliku vidjeti, a također smo željeli otvoriti prostor za one nevidljive, nečujne, neafirmirane.

Namjera nam je bila otvarati stvari puno šire, naravno u okviru naših mogućnosti. Financijski nismo mogli provoditi  prava istraživanja, nismo mogli ići na putovanja, kao što na primjer radi WHW (ali opet samo povremeno, i u okvirima vrlo specifičnih formata, poput bijenala u Istanbulu ili izložbe u kasselskom Fridericianumu). Nama su pak na raspolaganju povremena putovanja, internet, prijatelji koji nam preporučuju prijatelje.

Selekciju smo uvijek radili zajednički što znači da je ponekad dolazilo do razmimoilaženja, ali nije bilo podjele funkcija, hijerarhije. Posao se dijelio prema mogućnostima svakoga od nas s obzirom na druge poslove i obaveze, a i prema afinitetima koje je svatko imao; naša unutrašnja dinamika je u toj maloj grupaciji odlično funkcionirala.

Kasnije, kada smo počeli funkcionirati na cjelogodišnjem principu, ta se dinamika više nije mogla zadržati jer je ona mogla pratiti samo takvo isprekidano djelovanje. Kad smo počeli kontinuirano raditi, zaposlili smo dvije osobe, počeli smo više istraživati i morali smo napraviti podjelu na one koji su profesionalno u tome i one koji su suradnici. To je nekako nužan korak u organizacijskom razvoju, neizbježan jer se stvar u međuvremenu razvila.

 

KP: Spomenula si da ste već na samom početku počeli eksperimentirati s festivalskom formom. Već drugi festival je organiziran drugačije u odnosu na uvriježenu festivalsku koncepciju. O kakvim se eksperimentima u stvari radi?

V. V.: Htjeli smo djelovati kao 'virusi' u gradskom tkivu, a da UrbanFestival ne bude nešto što se dogodi jednom u godini, nešto što će biti skandalozno, privući novine, a upravo smo tako nešto iskusili već na prvom festivalu. Htjeli smo se poigrati, pa na neki način i i komentirati te strukturalne pomake, fenomen proliferacije festivala. S druge strane nam je bilo važno da budemo prisutniji u gradskom tkivu. S obzirom na naš selekcijski pristup, izbor radova koji nisu reprezentativni, i to u onom najboljem smislu te riječi, odlučili smo povećati tu prisutnost najprije radeći u tzv. smjenama. 2002. godine smo tzv. Treću smjenu posvetili isključivo domaćim umjetnicima, jer smo htjeli istražiti što bi takva mogućnost mogla izazvati na domaćoj sceni.

Tema trećeg festivala je bila ad hoc kolektivi, htjeli smo istražiti što znači osjećaj za zajednicu, pogotovo u društvenom uređenju u kojem je uspješan pojedinac glavna figura. S druge strane, postoje takva okupljanja, zajednice kojih nismo niti svjesni, a da bi kao takve imale potencijal, kao na primjer u obrazovnim institucijama, zdravstvenim, prometnoj infrastrukturi itd. Pa smo povezavši temu i organizacijsku strukturu radili i tri ad hoc festivala.

Četvrtu godinu kad smo se bavili idejom nadzora u javnom prostoru te organizacije i kontrole svakodnevnog života, a naglasak smo stavili na slobodno vrijeme pa smo program radili vikendima tijekom dva mjeseca. Sve je kulminiralo negdje 2005. Operacijom:Grad koja je krenula s jedne strane od ideje da napravimo UrbanFestival u mapi Nevidljivog Zagreba zajedno s Platformom 9,81. S druge stane, tada je bilo jako živo na nezavisnoj sceni, u to vrijeme je bila jako aktivna platforma Kulturni kapital koja je inzistirala na suradnjama, a održavale su se i brojne diskusije, kroz koje je kao jedan od ključnih problema artikuliran – nedostatak prostora. Tom dinamikom stvari, i u suradnji s akterima sa scene došlo se do odluke da se napravi manifestacija koja će pokazati svu tu bogatu i raznovrsnu produkciju.

Istaknula bih da nam je od samoga početka organizacijska struktura važna jednako kao i izbor teme i selekcija umjetnika, i da se trudimo ne podražavati tradicionalnu podjelu na kreativni i birokratski rad. Toliko o različitosti formi.

husman_final 

U mjesto mjesta, Ana Hušman, UrbanFestival 2005

KP: Dakle 2005. godina predstavlja prekretnicu u mnogim aspektima, s jedne strane festival prelazi iz forme reprezentacijskog u produkcijski, a i organizacijski se usustavljuje. U programskom smislu se usmjeravate na produkcijske i istraživačke site specific projekte.

V. V.: Od 2006. smo se posvetili stabilizaciji organizacije. Ta vrsta stabilnosti nam je omogućila da čitavu godinu proizvodimo, ali više nismo, kao u početku, inzistirali na tome da budemo prisutniji, nego smo otvorili jedno posve novo polje, polje gotovo nevidljive predprodukcije i produkcije, a rezultati kojih se prezentiraju tek u okviru od tada isključivo desetodnevnog ili tjednog festivala, ovisno o godini, ali se zato čitavu godinu odvijaju istraživanje, umjetničke produkcije, posjete, suradnje i uspostavljanje različitih odnosa, i na to smo stavili naglasak.

Jedno je danas sigurno: mogućnosti za izlaganje sigurno ne nedostaje. Mnogi umjetnici imaju nebrojeno puno izložbi godišnje, a istodobno ne mogu platiti najamninu niti financirati vlastito istraživanje. Pokušavamo preokrenuti ovu situaciju, svoju kustosku zadaću vidimo u tome da omogućavamo dugoročne procese i horizontalne dijaloge među različitim strukama.

Povezivali smo se s raznoraznim lokalnim akterima, to nam se činilo važnim i na tome smo inzistirali. Radovi koje biramo, odnosno kojima smo skloni su otvoreni i suradnički zamišljeni. Time smo htjeli riješiti i potencijalnu opasnost ili zamku da imamo neki lokalni problem zbog kojeg onda dolazi ekspert avionom izravno iz Berlina ili Londona, tjedan dana radi istraživanje i onda istrese rješenje, a potom otputuje u Bangkok raditi to isto. To je danas dominantna praksa. Redovito radimo istraživanje teme, umjetnicima uvijek pripremamo portfolije, u želji da se temu ne samo i ne tek otvara, već da je se produbi, promotri iskosa. Nije to rezidencijalni boravak u onom pravom smislu. Pitanje je što se može napraviti u dva – tri mjeseca, a što se može napraviti u dva tjedna. Na ovo pitanje u osnovi već možemo odgovoriti: ništa ili vrlo malo; nama je stalo da povežemo umjetnike s ljudima koji se već bave s tom problematikom ili s ljudima koji su dio problema ili koji naprosto imaju neku vrstu lokalnog znanja. U većini slučajeva to nisu umjetnici, ponekad jesu, ali češće se radi o lokalnim aktivistima, jer smo često na razmeđi umjetnosti i aktivizma, ili su to lokalne zajednice, susjedstva koji su bili prozvani kroz taj problem ili pristup.

Prvih godina nam je bila ideja ići na cestu, željeli smo radove koji će uključiti, na liniji avangardnog zahtjeva brisati razliku umjetnosti i života, željeli smo širiti granice publike izvan one pretplatničke u kazalištima ili one koja dolazi u galerije. Htjeli smo radove koji će uvući "obične" ljude, ne profesionalnu publiku, na početku se radilo o tome da se ti tzv. nezainteresirani prolaznici uključe u recepciju, ali od 2005. smo to prebacili u onu fazu koja prethodi onome što se vidi, a koja na neki način ostaje nevidljiva. S druge smo se strane okrenuli istraživanjima, s Bacačima sjenki smo od 2006. radili na projektu Bilježenje grada - bilježenje vremena kojim smo htjeli oteti  zaboravu povijest umjetničkih praksi u javnom prostoru. Nadalje, odlučili smo uz umjetnička istupanja u javni prostor uključiti i ona politička, a arhiv kontinuirano graditi kroz format otvorenih ureda.

2005. pokrenuli smo i seriju predavanja Mikropolitike koja okuplja umjetnike, praktičare, ali i teoretičare koji predstavljaju i/li reflektiraju suvremene umjetničke prakse, koje se nazivaju raznim imenima – društveno angažirana umjetnost, umjetnost zajednice, dijaloška umjetnost, participativna umjetnost, intervencijska umjetnost, istraživačka umjetnost, suradnička umjetnost... Radi se o dugoročnim projektima, orijentiranim na proces, ne na zatvoreni proizvod, projektima koji eksperimentiraju s novim modelima proizvodnje, uglavnom se radi o projektima koji se ne daju "obuhvatiti" jednim pogledom. Utoliko je ova 'nevidljiva' predprodukcija o kojoj sam maločas govorila jako važna, možda čak i važnija od onog što se formalno predstavlja kao gotov produkt. Namjera programa jest pružanje obavijesti o tom području, uvođenje novih pojmova, propitivanje pozicije umjetnosti, pitanja javnosti.

KP: [BLOK] je u stvari nastao iz UrbanFestivala, odnosno iz projekta, a ne obrnuto.

V. V.: Odlučili smo se za udrugu iz raspoloživih oblika samoorganizacije, bila nam je potrebna takva formalizacija radi pribavljanja sredstava u prvom redu. Udruga je i danas mala, broji desetak aktivnih članova, mislim na ljude koji provode projekte, jer nemamo podjele na upravljačku i proizvođačku strukturu, to je kod nas uravnjeno – oni koji rade su oni koji odlučuju. Imamo instituciju počasnog članstva za ljude koji su s nama radili, koji su i dalje u tom polju, ali u nekoj drugoj vrsti angažmana.

 

mlijeko_leko_final

Mlijeko 2002/03, Kristina Leko, UrbanFestival 2002

KP: Kako i kada ste se pridružili nezavisnoj kuturnoj sceni koja je u to vrijeme počela oživljavati?

V. V.: Sceni smo se priključili vrlo rano, već prve godine. Prvu konferenciju za tisak smo imali u net.kulturnom klubu mama koji nam je od početka bio važno formativno mjesto, tamo smo odlazili na predavanja, služili se bibliotekom, sretali se s ljudima. To je definitvno bilo mjesto koje je okupljalo aktere sa nezavisne scene, mislim da je mama ključni generator suradnji na sceni, spomenut ću ovdje mreže i platforme koji su iznikle otamo: Clubture, Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000, Pravo na grad.

Angažman i suradnja na lokalnoj nezavisnoj kulturnoj sceni, s organizacijama okupljenima u platformu Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000, odlučujući je moment u našoj praksi. Radilo se o suradnji među organizacijama koje pokrivaju čitav spektar disciplina, od arhitekture i primijenjenih umjetnosti do novih medija i vizualne umjetnosti, a koja je propitivala socijalne i umjetničke implikacije suprotnosti između nezavisne kulture i dominantne, reprezentativne kulture u Hrvatskoj.

 

KP: Kako je uopće izgledala nezavisna kulturna scena u to vrijeme?

V. V.: Nezavisna kulturna scena bila je vrlo živa. Stasala 1990-ih (kada smo mi još išli u srednju školu i na fakultet), uz podršku Soroseva Instituta otvoreno društvo, a kao (jedina) glasna opozicija nacionalističkom diskursu vlasti. 2000. godine otvara se net.kulturni klub mama, tu je Centar za dramsku umjetnost (CDU i Multimedijalni institut su nastali kao spin-offovi Instituta otvoreno društvo), zatim kustoski kolektiv WHW koji 2001. godine radi izložbu posvećenu 152. godišnjici Marxova Kapitala. Pored ovih aktera počinje se okupljati i neka nova generacija. Na Arhitektonskom fakultetu Platforma 9,81 koja eksperimentira sa zapuštenim bivšim industrijskim prostorima i 'tekućim' urbanizmom.

Tu je i prijeloman trenutak kulturne politike, naime, 2000. se osnivaju kulturna vijeća, pa distribucija financijskih sredstava postaje manje centralizirana, što otvara prilike pa tada i broj aktera i produkcija počinje bujati.

 

KP: U drugom ciklusu platforme Zagreb - Kulturni kapital Evrope 3000. ste se i vi uključili u nju. Po kojem je principu djelovala ta platforma?

V. V.: Zamisao projekta Zagreb - Kulturni kapital Evrope 3000 bila je jačanje nezavisnog i neinstitucionalnog kulturnog polja u Hrvatskoj uspostavljanjem zajedničke platforme za suvremenu umjetničku i kulturnu proizvodnju. U početku radilo se o suradnji između četiri organizacije, kako u osnivačkim dokumentima stoji, "četiri organizacije koje se ubrajaju među najaktivnije i najistaknutije na području suvremene kulture u Zagrebu". Te četiri organizacije svojim djelovanjem pripadaju različitim područjima – mi2 se bavi kritičkom teorijom i novim medijima, WHW područjem suvrememe umjetnosti, CDU izvedbenim umjetnostima i Platforma 9,81 arhitekturom, a naglasak je bio na suradnji na interdisciplinarnim i multidisciplinarnim projektima. Oni su već u nacrtu tog projekta, bio je financiran kroz Kulturstiftung des Bundes (Njemačka savezna zaklada za kulturu), formatirali stvar kroz suradnje tih organizacija na intersekciji svih ovih područja koje sam nabrojala, te da se u nekom trenutku, konkretno nakon tri godine trajanja projekta, kada se stvori bazen iskustava tih 'čudnih' križanja, te prakse onda dijele dalje, najprije širenjem kruga i uključivanjem daljnjih organizacija u platformu. Sljedeće četiri organizacije su bile: Bacači sjenki, Community Art, Kontejner | biro suvremene umjetničke prakse i [BLOK]. Izbor tih organizacija nije slučajan, jer smo svi već ranije surađivali na nekim projektima. Mi smo surađuvali s Multimedijalnim institutom na projektu Swarm Intelligences, s Platformom 9,81 i Multimedijalnim institutom u produkciji Džungle na asfaltu u okviru UrbanFestivala 2002, tako da smo posredno već na neki način bili uključeni, ali formalno tek nakon te prve tri godine. Naše uključivanje u tom zadnjem ciklusu projekta kulminiralo je Operacijom:grad.

 

ligna_final

 Radio Mamutica, Ligna, UrbanFestival 2006

KP: Operacija:grad je proizašla iz Kulturnog kapitala kao suradnja [BLOK]-a i Platforme 9,81.

V. V.: Operacija:grad se s jedne strane nadovezala na ključni projekt Platforme 9,81 – Nevidljivi Zagreb, a mi smo se nametnuli kao prirodan izbor. Oni su prije okupljanja Kulturnog kapitala radili na tzv. vodiču za squatere, jer se u to vrijeme na arhitektonskoj sceni jako puno raspravljalo o potencijalu napuštenih gradskih prostora za inovativne oblike javnosti i kulture.

Oni su se zainteresirali za sva ta nemjesta i željeli su napraviti neku vrstu vodiča za zainteresirane korisnike, a još su kao studenti organizirali programe u napuštenim prostorima, na terasi tada već zatvorenog kina Lika, u nekim od tvornica duž pruge, u klaonici u Heinzelovoj...

2002. smo ih pozvali na UrbanFestival, tako je, u suradnji i s Multimedijalnim institutom (preciznije past:forwardom) nastala Džungla na asfaltu, tu na nultom stupnju teorije, arhitekture i aktivizma, a u formatu predavanja, autobusne ture prema mapi Nevidljivog Zagreba, sa završnim zajedničkim squattiranjem prostora Zagrepčanke, bivše klaonice u Heinzelovoj. Nakon toga Platforma 9,81 u okviru Kulturnog kapitala nastavlja projekt mapiranja i nastanjivanja napuštenih prostora. U nekom smo se trenutku mi nametnuli kao prirodni saveznici i prvi razgovori su krenuli od ideje da radimo UrbanFestival u mapi Nevidljivog Zagreba. Mapa je dakako i napravljena zato da se svim zainteresiranima daju upute, da im se pokaže, s obzirom na manjak prostora, da postoje neiskorišteni prostori koji vape za sadržajem. Prostori vape za sadržajem, a akteri za prostorom...

No onda se stvar zakuhala puno dalje, u proljeće je organiziran niz diskusija kojima je u fokusu bilo upravo pitanje nedostatka prostora. Mi smo za festival već bili raspisali poziv i ljudi su već te godine dolazili na istraživanje. U početku smo planirali da UrbanFestival bude jedini događaj u mapi Nevidljivog Zagreba, što je bio izazov i našoj uobičajenoj strategiji 'virusa' jer sad najednom nastanjujemo neke beživotne prostore. No iako smo to na početku bili zamislili tako, zanimljivo je da je u konačnici, kada su se okupile sve organizacije sa svojim programima, taj beživotni prostor u stvari postao grad u gradu.

25 udruga i inicijativa s nezavisne kulturne scene 'okupiralo' je napuštene prostore tvorničkog kompleksa Badel-Gorica. Operacija:grad trajala je deset dana, s intenzivnim i raznolikim programom (koji je proizvod zajedničkog programiranja svih uključenih udruga i inicijativa), a ciljala je biti ključnim argumentom u pregovorima s gradskom upravom (oko rješavanja prostornih zahtjeva, kao i onih financijske strukture).

 

KP: UrbanFestival na jednom mjestu 2005, ali i 2009. Uz obalu Save. Što je zajedničkom, a što razlikovno tim dvama izdanjima festivala?

V. V.: 2005. je razlog bio zagovaračke prirode, borba za prostor je ujedinila lokalne umjetničke organizacije i organizacije u kulturi, budući da velika većina nema ni radne ni prezentacijske prostore ili pak radi u neadekvatnim prostorima. Dakle, išlo se s idejom okupljanja i predstavljanja količine i raznolikosti produkcije, publike, što je trebao biti argument u pregovorima koji su tada krenuli s gradskom upravom, a u smjeru toga da Badel bude jedna od lokacija tog polilokacijskog centra za nezavisnu kulturu i mlade. Radovi koje smo selektirali u programu UrbanFestivala su se bavili pitanjem tog konkretnog prostora ili modela prozivodnje koje takvi okviri nude.

U 2009. pak smo se ponovo koncentrirali na jednu lokaciju, ovaj put rijeku Savu jer smo htjeli vidjeti što ona u gradskom tkivu predstavlja, Sava o kojoj se toliko pričalo i priča, za koju su postojali dosta ambiciozni urbanistički planovi i koja je vječno aktualna tema. Zagreb je u stalnom ratu s tom rijekom, ona se po prvi puta otvorila gradu u 19. stoljeću kada su tamo napravljena prva kupališta. To je močvarni teren na kojem su živjeli kmetovi i postoji duga povijest razdvajanja onih koji su građani i onih koji žive u toj močvari na Savi, ta nelagoda i danas odzvanja u puno tekstova i nacrta rješenja tog problema. Ovo izdanje festivala na Savi je utoliko bilo više istraživačko. Htjeli smo otvoriti novi prostor i novi format za razgovor o problematici. S arhitektonskom udrugom Analog smo osmislili i realizirali arhiv, u koji se moglo doći razgovarati, kopirati materijale, dobiti odgovore, svakodnevno su se održavale popodnevne čajanke na kojima smo za isti stol dovodili stručnjake, urbaniste i korisnike, poput sportaša, veslača, zatim građanske inicijative iz Trnja. Zanimalo nas je prije svega što umjetnost može ponuditi tamo, kakve ideje, kakva pitanja može ona otvoriti u toj složenoj situaciji.

 

hoppe_final

 Savski dnevnik, Iris Hoppe, UrbanFestival 2009

KP: U fokusu UrbanFestivala je pitanje umjetnosti u javnom prostoru. Kakava je bila umjetnička praksa u tom pogledu u vrijeme kada pokrećete festival? 

V. V.: Povijest umjetnosti u javnom prostoru je duga i bogata, danas se o tome dosta priča. Možemo krenuti od Crvenog peristila, pa preko Grupe šestorice, općenito jake konceptualne scene, no i mimo tih samoorganiziranih oblika, već početkom 1970-ih imamo trend koji se u bivšoj Jugoslaviji nazivao "demokratizacijom" ili "socijalizacijom umjetnosti" pa tako i institucionalno organizirane projekte u urbanom okruženju (Mogućnosti za 1971. naprimjer). 1990-ih su dominantne akcije građanskoga neposluha, tako valja istaknuti uličnu manifestaciju Knjiga i društvo – 22% kao kolektivnu akciju tridesetak umjetnika protiv nameta na knjige u organizaciji ATTACK!-a i Igora Grubića 1998. godine. I mi se nadovezujemo na ovu tradiciju. Otkad smo krenuli, već prve godine smo bili prilično vidljivi, jer se ništa toga obima na cesti nije događalo, i mi smo na neki način bili eksces, novost u svakom slučaju. Prostor je nakon 2000. sve više i više oživljavao, onda su krenuli i brojni drugi festivali, Cest is d'Best, a i puno drugih festivala, koji su inače vezani za sasvim određene prostore, se otvorilo javnim izvedbama i oni su također počeli eksperimentirati. Zatim je započeo i trend reklamnih kampanja i njih je u središtu grada bilo sve više i više. Upravo sa svim ovim u vezi je i naša odluka o odlasku na Savu, na neki način namjerna samomarginalizacija. Danas iznova želimo postaviti pitanje što bi u novom društveno-političkom kontekstu i rekonfiguriranom umjetničkom polju značilo zahtijevati brisanje granice umjetnosti i života. S druge strane, u tom zagušenom prostoru centra postalo nam se jako teško nosit s tim spektaklom, pogotovo izabranom metodologijom virusa, ili kako to zove Mika Hannula, politikom malih gesti. Ta je scenografija zaglušujuća i u njoj ste nužno ili neprimijećeni ili postavljeni u kontekst koji postaje jako određujući. Odlazak na Savu u tom smislu poručuje kako je važno titrati na margini. Svakako je to i način da se kaže da ima života i izvan centra.

 

preimenovani

 Promijenimo stvarnost. Preimenovanje zagrebackih ulica, Rinigungsgesellschaft, UrbanFestival 2006

KP: Spomenuli smo projekte poput Mikropolitika, Swarm Intelligences, Bilježenje grada – bilježenje vremena. No bavili ste se pitanjima javnog prostora i gradskih prostora i iz neke političke perspektive.

V. V.: Postoji još jedan čitav segment koji se ne tiče umjetnosti direktno, već se tiče problema urbanih transformacija i građanske participacije oko rješavanja prostornih problema, kao što je bio web site Grad građanima, platforma koja je okupljala različite građanske inicijative koje su pokušavale ukazati na neke probleme i na svoje potrebe oko pitanja prostornog planiranja. Taj angažman je bio dio šire priče koja se tiče inicijative Prava na grad. Dalje, Forum za prostor koji je tu problematike postavio na širu razinu, jer je Grad građanima bio uronjen u lokalni kontekst, dok je ovdje riječ o širenju problematike na državnu razinu. U to ulazi i izdavanje novina Grad građanima pa i Operacija:grad koja se 2008. sastojala od velike međunarodne konferencije i serije intervencija koje smo Sonja Soldo i ja kurirale i producirale zajedno s Kontejnerom. Tu smo opet na mala vrata u priču oko tranzicije i prostornih transformacija uveli umjetnost.

Bez obzira što nam je primarna motivacija i pozadina umjetnička, radeći UrbanFestival neminovno nam je baviti se time. Tako da je bavljenje promjenama prostora u tranziciji također bio i još uvijek jest jedan od fokusa našeg rada.

 

KP: Iz čega je proizašao projekt Mikropolitike?

V. V.: Mikropolitike su serija predavanja koja se bave različitim problemima tumačenja i proizvodnje suvremene umjetnosti s naglaskom na dugoročnije procesualne radove koji, i onda kada se mogu izložiti, pogledu izlažu tek dokumentaciju, to što je predstavljeno je vrlo selektivan i parcijalan pogled. Htjeli smo razjasniti da se bitne odluke i bitni procesi događaju negdje drugdje.

Projekt je pokrenut krajem 2005. i od tada se kontinuirano događa. On je proizašao iz neke vrste nužde kada smo 2005. preusmjerili fokus na rezidenacijalne istraživačke procese koji nisu kratki upadi u gradsko tkivo, već su cjelogodišnjeg, a ponekad i višegodišnjeg trajanja. Naime, nekada se stvari načmu za vrijeme UrbanFestivala, ali onda one nastave nekim svojim životom i nakon njega. To se događalo sa puno projekata, na primjer Mlijeko je bila mala akcija koja je krenula na urbanom 2002. Kristina Leko je već radila na arhivi pa smo nakon UrbanFestivala zaključili da imamo živaca i erosa da se i dalje time bavimo, pa smo tako nakon UF-a 2002. na kojem je održana mala akcija dijeljenja sira i vrhnja građanima, što je bila neka vrsta zagovaračke akcije i senzibilizacije za tu problematiku, odlučili nastaviti dalje i tijekom cijele iduće godine, dakle 2003, provodili smo istraživanje i dokumentaciju situacije mljekarica što je završilo velikom izložbom u HDLU-u.

Vrlo je često UrbanFestival bio ona prva stepenica, odskočna daska. Slična je priča i s projektom Ženski vodič kroz Zagreb koji je nadišao okvire toga što bi UrbanFestival mogao predstaviti i postao knjiga, a koji smo nakon 4 godine u tom zaokruženom obliku ponovo predstavili.

Mikropolitike su nastale na toj liniji, iz nužde da se rasvijetli ta situacija, da se razotkrije sve što se događa prije predstavljanja rada, tijekom tih procesa i da se vidi koliko je zapravo taj dio važan i neodjeljiv od onoga što je rezultat, onoga što se prezentira. Sam festivalski format to ne trpi jer u ograničenom trajanju i u mnoštvu 'malih radova' nema dovoljno prostora da se o tome tako razgovara.

 

slice_final

 Komadanje Zagreba 2003, Slice 252 (GER), UrbanFestival 2003

KP: Swarm Intelligences je projekt kojeg ste radili u suradnji s Multimedijalnim institutom. Kako je došlo do te suradnje?

V. V.: Projekt je nastao u okrilju Kulturnog kapitala, a pored [BLOK]-a i mi2, tu je bio i treći partner, Platforma 9,81. Naglasak je bio na kolaboraciji različitih inteligencija u prostoru: to su sjecišta arhitektonsko-urbanističke, umjetničko-organizacijske i teorijske racionalnosti, a u formatu radionica, predavanja i projekcija istraživali smo kako jednostavno ponašanje jedinke/partnera u kolektivu generira kompleksne strukture i rezultate koje na početku nije moguće predvidjeti.

Surađivali smo i na umjetničkom radu grupe slice252 u sklopu UrbanFestivala 2003. godine. U njemu smo se bavili idejom gradskog planiranja bez ideje o cjelini grada. Kao što njihovo ime i kaže slice252, pristup je bio izrezati grad na trake i ponuditi ga korisnicima da ga oblikuju, svaku traku posebno bez svijesti o cjelini te vidjeti što bi onda zbir ili roj tih sitnih rješenja u konačnici mogao značiti.

 

KP: Koji bi bili uzori u koncepiranju programa i s kojim bi manifestacijama mogli usporediti UrbanFestival?

V. V.: Postoji nekoliko mogućih uzora. Festival der Regionen u gornjoj Austriji, no s tim da je kontekst drugačiji jer smo mi ovdje koncentrirani na jedan grad, a oni rade u čitavoj regiji. Nadalje, oni rade s velikim budžetom, u pitanju su milijuni eura. On nam je na neki način blizak i uzor, ali postoje razilaženja u objektivnim mogućnostima. Steirischer Herbst je također dobar primjer ili, opet austrijski, IG Kultur koji vodi Martin Krenn, umjetnik s kojim smo surađivali na UrbanFestivalu nam je također dosta blizak. Može se reći da je svaki od ovih mogućih 'uzora' financijski i organizacijski amibiciozniji, i da je takvo što u našim uvjetima nezamislivo.

S druge strane, ugledamo se svakako na određene pojedinačne prakse, poput pariške platforme Atelier d'architecture autogérée (Atelje samoupravljačke arhitekture) koji su isto tako naši suradnici, a bave se participativnim praksama povezujući arhitektutu, umjetnost, aktivizam i teoriju. Primjera ima još puno. No teško je naći onaj koji bi nam bio istovremeno i formatom i estetikom i metodologijom blizak. Neke premise su zajedničke, dijelimo određene estetske i ideološke pozicije, ali naša lokalna materijalna baza je puno slabija.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.01.2010