Tkivo grada poprište je klasne borbe | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Tkivo grada poprište je klasne borbe

Unatoč smanjenim budžetskim sredstvima UrbanFestival ponovno osvježava zagrebački javni prostor kritičkom umjetnošću u javnom prostoru. 

Razgovarala: Janja Sesar

UrbanFestival je jednogodišnji festival suvremene umjetnosti u javnom prostoru, pokrenut 2001. godine. Kroz selekciju programa i specifične organizacijske oblike bavi se pitanjima javnoga prostora i javnosti u najširem smislu. Projekti ostvareni unutar programa redovito izmiču tradicionalnim formalnim i disciplinarnim klasifikacijama; njeguju se multimedijalnost, multidisciplinarnost i interdisciplinarnost, preklapanje vizualnih, glazbenih i scenskih umjetnosti kao i umjetnosti i urbanizma, arhitekture, dizajna, sociologije i drugih društveno-humanističkih disciplina, sa ciljem holističkog, inovativnog i višeslojnog pristupa problematici.

Dvanaesto izdanje UrbanFestivala  - naslovljeno "Između svjetova" - održava se od 6. do 15. listopada, a bavi se, kako stoji u uvodnom festivalskom tekstu, "politikama sjećanja". Ovom smo prigodom razgovarali s Ivanom Hanaček i Anom Kutlešom iz BLOK-a - Lokalne baze za osvježavanje kulture, a koje, uz Marijanu Rimanić, čine kustoski tim ovogodišnjeg festivala. 

 

KP: "Između svjetova" ovogodišnji je naslov UrbanFestivala. Ime sugerira poglavlje "Between Worlds" u knjizi Reflections on Exile and Other Essays Edwarda Saida u kojem govori o svom životu, otuđenju, čežnji za "jednostavnim porijeklom", izbjegavanju pripadanja, traženju doma u tekstu... Je li ovo na neki način bila polazišna točka koncipiranja ovogodišnjeg festivala i na koje se sve načine i i između kakvih svjetova nalaze umjetnici i radovi koje ćemo imati prilike vidjeti i doživjeti?

BLOK: Ovogodišnji program rezultat je zaista dugog kustoskog istraživanja, koje je krenulo od spomenutog Saidovog poglavlja ali i razmišljanja o poziciji umjetnika iz bivše Jugoslavije, koji su svoje formativne godine prošli u turbulentno ratno i poratno doba, doba prelaska, ekonomske i političke tranzicije. Zanimalo nas je gdje ti umjetnici zapravo pripadaju i koliko se egzotiziraju, napokon koji su to novi mehanizmi kolonijalnih odnosa. Tako smo od koncepta koji je bio više fokusiran na historijske oblike kolonijalizma i u neku ruku romantičan došli do koncepta u kojem nas zanima aktualni trenutak, proizvodni uvjeti u kojima radimo i teme kojima se bavimo, i to ne samo mi iz zemalja bivše Jugoslavije, već i umjetnici iz drugih dijelova Europe i svijeta. Čini nam se da nas zatvaranje priče na "ex-YU" – ili šire istočnu Europu, ili Balkan – pasivizira; vrši se "samo-egzotizacija" i preseljenje u nostalgični i romantični diskurs. Sagledamo li širu sliku, ako imamo na umu suvremene migracije radne snage (a tu spadaju i umjetnici), postaje jednako važno što rade austrijski, nizozemski, australski umjetnici. Kada se bave sjećanjem, što je zapravo tematska okosnica festivala, oni se bave i sjećanjem na eksploatatorske ekonomske mehanizme (kao Stefanos Tsivopoulos u radu Izgubljeni spomenik na Trumanovoj statui u Ateni) ili sjećanjem na protjerane građane Rotterdama, turske doseljenike, u radu Jonasa Staala).

KP: Izložba i instalacije – "white cube" i umjetnost u javnom prostoru, strogo kontrolirani uvjeti i nepredvidljivost - dva su temeljna dijela ovogodišnjeg festivala. Koja je namjera ovakvog koncepta i kako se ovi dijelovi nadopunjavaju?

BLOK: Iz iskustva rada u HDLU, ne bismo nikako rekli da se radi o strogo kontroliranim uvjetima. Rad u instituciji počiva na nizu pregovora i može biti neizvjestan kao i rad u javnom prostoru, samo na drugi način. Suradnju s jednom institucijom podosta otežava činjenica da se ne zna kako se ona točno financira, koji su prihodi i rashodi. Kako je moguće da se prostor iznajmljuje u komercijalne svrhe, i radi toga prolazi transformacije od Podravka juhe do stožera HDZ-a, da njegovi članovi i osnivači, umjetnici, plaćaju godišnje članarine i naknade za izdavanje potvrda, a da se i dalje iz programskih sredstava namiruju plaće zaposlenika? To je samo jedno od pitanja... HDLU radi u vrlo teškim uvjetima, bez adekvatne tehničke opreme, bez adekvatnih rješenja za funkcioniranje zgrade, spomenika kulture nulte kategorije, kao suvremenog izložbenog prostora. Ponekad je lakše pregovarati u javnom prostoru nego u instituciji.

Naša primarna ideja nije bila da se dio UrbanFestivala realizira kao izložba, ali su okolnosti bile takve da smo prošli na natječaju za godišnji program Galerija Bačva i PM, a za UrbanFestival smo dobili izrazito smanjena sredstva od Grada Zagreba, te standardno niska sredstva od Ministarstva kulture. Odlučili smo nastaviti jednako ulagati u istraživanje i honoriranje umjetničkog  rada te rada suradnika, a smanjiti produkcije troškove, što rezultira u manje bogatom programu. Smatramo da je izrazito važno prestati raditi na rubu izdržljivosti i proizvoditi za Grad Zagreb kulturne sadržaje u jednakoj mjeri kao i kad smo dobivali veću potporu. Time se šalje pogrešna poruka i prešutno potiče postupno smanjenje javne podrške umjetnosti. 

No, vratimo se na izložbu i UrbanFestival. Iz našeg je rada prirodno proizišlo da se bavimo sličnim temama u oba formata, a obzirom na manji obujam festivalskog programa, radi publike i vidljivosti, ali i radi radnih uvjeta i lakše organizacije, odlučili smo objediniti sve u jedan program.

Kalle Hamm, Tripartitni slogani o slobodi

KP: Dokumentiranje, obilježavanje povijesti te poprišta povijesnih događanja neke su od tema kojima ćete se baviti. Koje "spomeničke prakse" problematizira festival i na koji način? 

BLOK: Tematski, ovogodišnji UrbanFestival kroz novoproducirane intervencije u javnom prostoru, ali i u drugim formatima – radionicama, čitalačkim grupama, izložbama – otvara pitanja memorije u javnom prostoru. Dio radova koje predstavljamo bave se spomenicima, tradicionalno shvaćenom umjetnošću za javni prostor koja je dobar poligon za iščitavanje kompleksne problematike kreiranja kolektivne memorije i identitetskih politika s dominantne pozicije moći. Spomenici nikad ne obitavaju u zrakopraznom prostoru već su u suglasju s nacionalnim mitovima i aktualnim političkim potrebama. Drugi dio radova otvara nova polja komemorativnih praksi te kroz performativne, participativne i diskurzivne formate formu spomenika zamjenjuju radom na sjećanju u suradnji sa zajednicom. Na toj liniji surađujemo i s Radnom grupom Četiri lica Omarske s kojima kroz radionicu propitujemo metodologije obilježavanja mjesta stradanja s fokusom na zagrebački Studentski centar. U cilju uvođenja podčinjenog znanja u javnu sferu širimo strategije djelovanja RGČLO i postavljamo pitanje: je li moguće misliti memorijal iz pozicije znanja i iskustva koje je isključeno i koje nije dio korpusa javnog sjećanja? U tom kontekstu nam je bilo zanimljivo surađivati s umjetnicima koji na progresivniji način promišljaju komemorativne prakse, kroz participativne projekte – poput australske umjetnice Deborah Kelly ili zagrebačke umjetnice Barbare Blasin.

KP: Česta dosadašnja praksa festivala bila je da umjetnici dolaze na istraživačke boravke, prilagođavaju već postojeći rad lokalnom kontekstu ili stvaraju novi. Jesu li radovi i ove godine nastajali na sličan način? A ako nisu, kako su birani ovogodišnji radovi i kako ih povezujete s lokalnim kontekstom?

BLOK: Da, novoproducirane umjetničke intervencije osjetljive su društveni kontekst u kojem nastaju, a razvijaju se i koncipiraju na temelju opsežnijeg umjetničkog istraživanja lokalnih društvenih i političkih okolnosti, prostorne politike, urbanističkih problema itd. Istraživanje je koncipirano kao kolektivan rad u kojem uz umjetnike i umjetnice te kustoski tim sudjeluju i sociolozi, antropolozi, arhitekti, povjesničari umjetnosti, povjesničari, lokalno stanovništvo, novinari... Ta je metodologija rada dosta zahtjevna, posebno s financijskog aspekta. U okolnostima radikalnog rezanja javnih sredstva za financiranje umjetničke proizvodnje od strane Grada, bile smo prisiljene drugačije postaviti budžet UrbanFestivala, a pri tome nismo štedjele na umjetničkom istraživanju i nismo smanjivale honorare umjetnicima i umjetnicama za njihov rad. Dio se istraživačkih boravka ostvario zahvaljujući i suradnji s MSU-om koji nam je otvorio svoje resurse za smještaj umjetnika. Naravno, novih produkcija ima osjetno manje u odnosu na prošlu godinu, pri čemu smo smanjile sredstva upravo za samu produkciju rada. Tako su se neki radovi ostali u svojoj prvoj fazi ili će biti realizirani u smanjenom obujmu. Primjerice, umjetnica Luiza Margan koja se u svom radu bavi problematikom Trga Franje Tuđmana, odnosno Trga Francuske Republike, ali i tekstilnim tvornicama u Zagrebu, nastaviti će dalje razvijati svoj projekt, kao i Željka Blakšić koja u sklopu ovogodišnjeg UrbanFestivala ostaje u samoj istraživačkoj fazi iz koje će intervencije u javnom prostoru proizaći tek iduće godine. Neki su pak radovi realizirani zahvaljujući koprodukciji, primjerice rad s emisijom Slika od zvuka koju na HR3 uređuje Evelina Turković.

Stefanos Tsivopoulos, Izgubljeni spomenik

KP: Radovi ne zaobilaze trenutne goruće probleme hrvatskog društva – neuspjeh radničke borbe s kapitalom, odnosno proces uništavanja i propadanja tvornica, zatvaranje malih obrta... Kako se ove teme obrađuju?

BLOK: Pa ne bih rekla da je gorući problem hrvatskog društva neuspjeh radničke borbe, čini se da je ta formulacija nespretna, nije moguće goruće probleme hrvatskog društva svaliti na radnička leđa.  Neprestana pojavljivanja niza radničkih borbi nisu indikator njihovog neuspjeha nego neuspjeha kapitalističke "tranzicije". Zatvaranja tvornica i zatvaranje malih obrta koji su nekad postojali u zapadnom dijelu Ilice ili u Tratinskoj ulici samo su posljedice uvođenja neoliberalne paradigme u sve sfere društva, a upravo je ona (uz korupciju) uzrok problema, ne samo u hrvatskom društvu. Nije neobično da smo se tijekom istraživanja pojedinih problematičnih lokacija, poput SC-a i Trga Francuske Republike, dotakli i tih pitanja jer to je sve dio iste priče. Luiza Margan u svojem radu polazi od slučaja propadanja Kamenskog, ali ga ne tretira kao simptom neuspjeha nego početnu točku za otvaranje pitanja o tome "tko kroji prostor" i za angažman kojim bi prostor Trga Franje Tuđmana i Francuske Republike ostao javan. Bojan Mucko pak kroz radionice i istraživanja ide unazad i razotkriva mehanizme koji dovode do propadanja radnji u Ilici – ako njih bolje razumijemo, bit ćemo kritičniji i prema budućim namjenama tih prostora.

KP: Možete li reći na koji se način mijenja lokalna percepcija i recepcija umjetnosti u javnom prostoru, odnosno umjetnosti koja je na neki način ili direktno povezana ili uklopljena u kontekst o kojem govori?

BLOK: U lokalnom su se kontekstu stvari dosta izmijenile ako govorimo o polju umjetnosti u javnom prostoru, pojavilo se niz novih inicijativa i organizacija koje djeluju na ulici što se na prvi pogled može učiniti pozitivnim pomakom. Ipak, postoji veliki problem upravo u percepciji javnog prostora gdje neke organizacije i inicijative grad tretiraju isključivo kao fizički prostor, a ne kao zajednicu, nemaju svijest o javnom prostoru kao političkom polju, malo tko kroz svoj "umjetnički" program pokazuje razumijevanje polja u kojem djeluje. Živo tkivo grada poprište je klasne borbe, u njemu se privatizacijom, odnosno oduzimanjem javnog dobra dešavaju procesi akumulacije prostora ulica, trgova i tvornica u rukama bogatih. Pod egidom "razvoja i modernizacije grada" i "uklonimo štakornjake iz centra grada" koloniziraju se urbani prostori za bogatu i vladajuću klasu kako bi oni mogli uživati u svojim "kozmopolitskim" blagodatima.  Bez obzira proklamiraju li kulturne ili aktivističke manifestacije u svojim nazivima ulicu kao polje djelovanja ili sindikalnu borbu kao strategiju, sve dok svoje djelovanje ne izmaknu iz sfere "lajfstajla" i "kreativnih industrija", oni ostaju na strani ideologije koja donosi dobit samo maloj grupi ljudi te stvaraju pogodne uvjete za daljnju komodifikaciju kulture. 

Naslovna fotografija: Barbara Blasin, Privedeni

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 28.09.2012