Tko živ, tko mrtav | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Tko živ, tko mrtav

Slavoj Žižek je u ponedjeljak, 3. svibnja održao prvo u nizu predavanja konferencije koja prati ovogodišnji Subversive film festival.

Piše: Ante Jerić

Slavoj Žižek pokušao je pred dubkom ispunjenim kinom Europa objasniti "zašto bismo trebali napustiti svaki oblik nostalgije za jugoslavenskim samoupravnim socijalizmom". Ali, zapravo i nije. Legitimaciju prethodnoj formulaciji daje samo novinarska konvencija da se unutar komentara o predavanju spomene naziv predavanja. Niti se Žižek ograničio na temu svog izlaganja, niti je itko to od njega očekivao. Pa što se tu zapravo zbilo?

Žižek je govorio - koliko god to prostodušno zvučalo - o komunizmu. Parafrazirao je Adorna jasno govoreći da si umjesto očitog pitanja "Je li ideja komunizma još uvijek pertinentna i može li nam poslužiti kao analitičko oruđe i politička praksa u sadašnjoj situaciji?", moramo postaviti drugo pitanje: "Kako naša sadašnja situacija izgleda iz perspektive komunističke ideje?". Takva dijalektika novoga i staroga je, smatra on, bolji način za otkrivanje što je novo unutar postojećeg stanja od stalnog izmišljanja termina za pojave koji zatim ulaze u cirkulaciju na akademskom tržištu poznog kapitalizma. 

Komunizam dvadesetog stoljeća je, prema omiljenom gostu Subversive Film Festivala, prošlost. Unatoč svojim slavnim autentičnim momentima pokazao se kao politički promašen projekt. Je li to bilo zbog bitke za naoružanje između kapitalističke i komunističke privrede koju je potonja izgubila ili možda zbog komunističkih oligarhija koje nisu završile reforme započete s revolucijom ili nekog sasvim trećeg razloga ostalo je nejasno. Žižek o tome ništa nije rekao. Ali, dobro. Na stranu problematičnost aksioma da je komunizam dvadesetog stoljeća promašen projekt. U našem kontekstu to bi značilo da danas moramo jednom zauvijek prekinuti s nostalgijom za samoupravnim socijalizmom jer ona onemogućuje kritičku konfrontaciju s njim. Žižek, opet ne ulazeći u detalje, smatra da se samoupravni socijalizam kao ekonomski sistem urušio zbog vlastite neodrživost. Posljedica toga je, zapravo, obrat teze koja je popularna kod mnogih jugonostalgičara. Nisu nacionalizmi jugoslavenskih naroda uzrokovali raspad socijalizma, nego je raspad socijalizma uzrokovao nacionalizme jugoslavenskih naroda. 

Prijelaz na kapitalističku privredu unutar istočnog bloka za Žižeka predstavlja ishodišnu točku sadašnjosti. U tom trenutku pobornici neoliberalnog kapitalističkog sustava imali su razloga za likovanje. Moglo se povjerovati da je povijest došla svom kraju, da su zapadne kapitalističke demokracije unatoč svim svojim nedostacima najbolji oblik ekonomsko-političkih sustava i da nas, na kraju krajeva, sve skupa čeka svijetla budućnost. Svjetska ekonomska kriza, termin koji se ustalio nakon propasti Lehman Brothersa, još uvijek traje. Sve što je uslijedilo u zadnje dvije godine primoralo je Žižeka da se jasnije pozicionira unutar suvremene intelektualne ljevice. To se, bilo je jasno iz njegova izlaganja, očituje putem odnosa prema dvama fenomenima ograničenim ovaj put na europske okvire: nacionalnoj državi i socijalističkoj revoluciji. Između nacionalnih država i Europske unije preferira Uniju. Iako se možda i slaže s Jamesonom da međunarodna agencija kapitala ipak obavezuje na poštivanje određenih civilizacijskih uzusa ili, drugim riječima, usporava rast nacionalizama koji u državnim okvirima niču na tlu ekonomske krize. Socijalistička revolucija za Žižeka nije nešto što nas čeka iza ugla. On se izričito protivi ljevičarima koji Marxa čitaju kao proročanstvo pa očekuju da će se izrabljivački kapitalizam urušiti zbog unutrašnjih proturječnosti nakon čega će uslijediti revolucija koja će uspostaviti socijalizam pa, u dogledno vrijeme, komunizam. To je iluzija koju trebamo ostaviti u dvadesetom stoljeću. Kriza je nešto što uzdrmava politički poredak i kao takva može ga ili dokinuti ili osnažiti. Ako tri fragmenata "radničke klase" (koju na početku 21. stoljeća čine intelektualni radnici, manualni radnici i izopćenici svake vrste) ne artikuliraju nekakvu verziju zajedničke ideologije te počnu djelovati u skladu s njom, izgledniji je ovaj drugi scenarij u kojem bi očvršćavanju kapitalizma mogle pomoći baš neke socijalističke metode. Uostalom, to je zorno pokazala i intervencija države u američku ekonomiju baš nedavno.

U završnom i najzanimljivijem dijelu izlaganja Žižek je objasnio zašto komunizmu moramo dati novu šansu. Kapitalizam dosljedno ide ka privatizaciji i eksploataciji onog što je zajedničko ljudskom rodu kao cjelini, što bi moglo dovesti do nesagledivih katastrofa. Žižek tu navodi zajedničku kulturnu, prirodnu i urođenu bazu ljudskog roda. S kulturnom bazom su povezani problemi intelektualnog vlasništva koja se redom temelje na jeziku koji je komunikacijski sustav svojstven ljudskoj vrsti kao cjelini i po definiciji ne može biti privatan. S prirodnom bazom su povezani ekološki problemi na razini planeta čije rješavanje onemogućuju zasebne kapitalističke privrede. S urođenom bazom su povezani problemi inženjerske manipulacije genetskim materijalom koja prijeti mijenjanju ljudske prirode. Svi ovi slučajevi, unutar kapitalizma, vode prema dosad neviđenim oblicima apartheida. Na ovom se mjestu Žižek približio Fukuyami koji je o tome opsežno pisao u Kraju čovjeka i našoj poslijeljudskoj budućnosti. Probleme budućnosti znamo, a budućnost problema ne znamo. Hoćemo li ih rješavati unutar kapitalizma ili komunizma ostaje jednako neizvjesno. I to je bilo to od Žižeka.

Nakon pitanja iz publike uslijedio je gromoglasni aplauz. Bilo je zanimljivo gledati prve redove iz kojih su se polako dizale glave kojima je kosa ili sijeda, ili u povlačenju, ili je uopće nema. Za četrdeset kuna po glavi Žižek im je zapravo prepričao svoju novu knjigu. Dva dana kasnije, u srijedu, učinit će to besplatno. Detalj je to zbog kojeg je festival barem donekle opravdao svoje ime. 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 04.05.2010