Toksični slojevi svijeta umjetnosti | kulturpunkt

Toksični slojevi svijeta umjetnosti

Prosvjed američkih antimilitantnih i antigentrifikacijskih aktivista protiv člana odbora Whitney muzeja vođen je idejom da kulturne institucije trebaju odgovarati interesima javnosti.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Decolonise This Place / Facebook

Ovogodišnje bijenale suvremene američke umjetnosti koje se po 79. put održava u muzeju Whitney zasigurno neće ostati upamćeno po radovima umjetnika i kolektiva koje su za ovo izdanje odabrali Jane Panetta i Rujeko Hockley. Iako su kustosi svojom selekcijom nastojali umjetnost postaviti u suodnos s aktualnom društvenom situacijom i adresirati teme koje polariziraju američku javnost, relevantnije pitanje za kulturnu i umjetničku zajednicu postavilo je stotinu i pedeset aktivista okupljenih ispred muzeja, kako na otvorenju izložbe u petak, 17. svibnja tako i devet petaka ranije. Svečano otvorenje Whitney Biennalea bilo je tako kulminacija serije prosvjeda pod nazivom Nine Weeks of Art and  Action koje od ožujka predvodi kolektiv Decolonize This Place (DTP) s centralnim zahtjevom ostavke potpredsjednika upravnog odbora muzeja Warrena Kandersa

Pozivi za razrješenjem dužnosti dolaze s različitih strana nakon što je u studenom prošle godine portal Hyperallergic objavio tekst o Kandersonovoj umiješanosti u migrantsku krizu na američko-meksičkoj granici, kao i druge sukobe. Kanders je, naime, osnivač i izvršni direktor grupe Safariland, proizvođača suzavaca koje su američki imigracijski službenici upotrijebili u sukobu s azilantima na granici s Meksikom. Safarilandovi proizvodi korišteni su u militarizaciji snaga u Puerto Ricu i Gazi, a 2016. tvrtka je s njujorškom policijom potpisala ugovor o balističkoj opremi u vrijednosti 7.3 milijuna dolara. 

Decolonize This Place

Pismom su prvo reagirali zaposlenici muzeja, a potom i kolektiv koji se bori za dekolonizaciju kulturnih institucija, zahtijevajući Kandersov odlazak, kao i novo promišljanje društvene uloge kulturnih institucija. U prosvjedu su im se pridružile antimilitantske skupine, ali i pokreti protiv gentrifikacije i turistifikacije koje su u posljednjih nekoliko desetljeća potpuno izmijenile vizuru i socijalno tkivo New Yorka. Ulogu u tome ima i sam Whitney koji je zbog premještaja lokacije zgrade iz nove četvrti izmjestio niz malih trgovina, i tako dovršio gentrifikacijski posao izgona lokalnog stanovništva započet nizanjem luksuznih hotela. Tako su u tjednima uoči otvorenja bijenala različite skupine aktivista – WRRQ Collective, grupa queer i transrodnih umjetnika fokusiranih na lokalnu zajednicu, antigentrifikacijski Chinatown Art Brigade te Azijsko-američka koalicija za politički aktivizam sveučilišta NYU – zajedničkim snagama organizirale prosvjedne skupove, upozoravajući na poguban utjecaj udružene djelatnosti kulturnog i turističkog kapitala na lokalne zajednice. Jedan od prosvjeda simbolički je umjesto u muzejskom predvorju održan u vagonu podzemne željeznice, koji je vozeći kroz gradske četvrti ukazivao na negativan učinak kulturnih institucija u socijalnom raslojavanju. "Muzeji i neprofitni prostori ne bi trebali biti partneri nekretninskom biznisu i onima koji profitiraju od zajednice, a da joj ničim ne pridonose", poručili su prosvjednici. 

Muzej Whitney ubraja se u najznačajnije i najbogatije američke kulturne institucije, s jednom od najvećih zbirki moderne i suvremene američke umjetnosti, a u njegovu postavu mogu se vidjeti radovi koji progovaraju o aktualnim socijalnim i političkim konfliktima, nerijetko i otvoreno kritizirajući društvene elite. Na toj je liniji isti Whitney Biennale prije dvije godine pokazao radove umjetnika okupljenih u platformu Debtfair, iza koje je stajao Occupy Museum – pokret kojemu je cilj bio ukazati na premreženost korupcije financijskih institucija i visoke kulture. Polazeći od stava da su kulturne institucije podbacile u svojoj misiji te da više ne služe građanima, pokret se zalagao za ponovno zauzimanje prostora muzeja i njihovo podređivanje kulturi koja bi odgovarala stvarnim interesima javnosti. Kao primjer loših praksi tada je istaknuta MoMA koja dijeli članove odbora s aukcijskom kućom Sotheby's – istom onom koja sabotira članove sindikata, a zaposlenicima ne plaća zdravstveno osiguranje ni u godini u kojoj je organizacija ostvarila rekordnu dobit.

Occupy Museums

Iako je Whitey svojim kustoskim odabirima učinio neke iskorake u prepoznavanju "toksičnog svijeta umjetnosti", nije izbjegao sprezi s financijskim i korporacijskim moćnicima koji vladaju tržištem umjetnina te na koncu i formiraju kulturne narative, kako primjećuje član kolektiva DTP Amin Husain. "Mjesta kao što je Whitney mogu se pohvaliti dobrim izložbama, ali ne dijele odluke u upravljanju, nalaze se na otuđenoj zemlji, ne govore o reparaciji i ne plaćaju adekvatno svoje osoblje, sve dok bogataši koriste umjetnost za pranje krvavog novca", ističe. Osudu institucionalnog statusa quo simbolički je podržala i većina umjetnika čiji su radovi izloženi na bijenalu – pedeset njih potpisalo je peticiju Kanders Must Go iniciranu od strane kritičara i znanstvenika koji su podržali zahtjev muzejskih radnika za vrijednosnom i financijskom reformom ove iznimno važne kulturne institucije. 

Aktivisti se ne namjeravaju predati – Whitneyju su za promjene u upravnom odboru dali rok do jeseni, a zahtijevaju i da muzej uspostavi komisiju za dekolonizaciju koja će uključivati članove zajednice. Prostor optimizmu daje uspješna suradnja organizacija i kolektiva različitih pozadina, koje prepoznaju ulogu kulturnih institucija u društvenim dinamikama. Cilj je njihovih protesta demontirati utjecaj struktura moći kojima umjetnost i kultura služe kao pokriće za one koji poput Kandersa profitiraju od rata, nasilja, raseljavanja i depriviranja lokalnog stanovništva, masovnog zatvaranja i ekoloških katastrofa, vraćajući kulturne institucije njihovim zaposlenicima, umjetnicima i široj javnosti.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 21.05.2019

VEZANE VIJESTI

Komu, čemu umjetnost?

Piše: Ivana Pejić
Gubitak kritičke pozicije ukazuje na dublji problem umjetničkog polja koji se sve više zatvara u uske sektorske krugove, ostajući tako gluh na svijet izvan sebe samoga.

Svi su dugovi povezani

Piše: Martina Domladovac

Platformom Debtfair, koju je pokrenula grupa Occupy Museums, želi se upozoriti na povezanost zaduživanja, samocenzure i eksploatacije umjetničkog rada.

Institucije i kako ih mijenjati

Piše: Martina Jurišić

Ideja seminara Kuća od karata: umjetničke institucije danas bila je preispitati institucije te položaj i shvaćanje umjetnosti u izmijenjenim društvenim odnosima.