Toliko sam depresivan da ću odmah snimiti film! | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Toliko sam depresivan da ću odmah snimiti film!

U sklopu Festivala prvih Velimir Rodić održao je predavanje naslovljeno Depresija kao inspiracija na filmu.

Piše: Iva Rosandić

Lars von Trier, Melankolija

Depresija kao stanje postala je opće mjesto karakterizacije čitavog niza osobnih i nadosobnih iskustava, dok pojam često služi kao ilustracija duhovne atmosfere vremena. Prošireno značenje fenomena depresije koje će uključiti čitavu paletu emocija, od tjeskobe, potištenosti, straha ili bezvoljnosti, uz problematizaciju nekih od aspekata dijagnostike poremećaja, bilo je tema ovogodišnjeg Festivala prvih. Vođeni pretpostavljenom uzročno posljedičnom vezom prevladavajućih društvenih tendencija i pogođenih atomiziranih pojedinaca čija se mreža solidarnosti ili sigurnosti permanentno razbija, organizatori su nastojali potaknuti produktivno preusmjerenje naboja nastalog prirodnom reakcijom na okolnosti. Gotovo antipsihijatrijski pokušaj aktivnog suočavanja s destruktivnim sklonostima rezultirao je nizom radionica, predavanja, performansa, ali i psihološkog savjetovanja za zainteresirane. Ukratko, respektabilan pokušaj hvatanja ukoštac s "bolešću 21. stoljeća", uz propitivanje određenih samorazumljivosti koje uz nju vežemo.

Budući da je temeljna odlika Festivala prvih, kao što ime sugerira, da sudionici temi pristupe na način koji im nije svojstven i ujedno svom djelovanju daju novu dimenziju, nije lako unaprijed stvoriti sud o tome što nas očekuje. Jedno od predavanja bilo je i ono Velimira Rodića, filmskog redatelja - Depresija kao inspiracija na filmu. Prema riječima predavača, temom se dosad nije bavio, niti sagledavao film iz tog kuta. Utoliko možemo reći da je spram publike bio tek nekoliko koraka ispred. Intencija festivala vrlo vjerojatno jest konstrukcija gore opisane situacije, ne bi li se ukidanjem nepristupačnog autoriteta otvorio put aktivnoj participaciji i angažmanu publike oko društveno važnih tema.

Rodić je nastojao pokazati da su neka od najvažnijih filmskih ostvarenja u povijesti inspirirana vlastitim depresivnim iskustvima. Konkretno, riječ je o Taksistu scenarista Paula Schradera, Bergmanovom Sedmom pečatu i Melankoliji Larsa von Triera. Svi oni patili su od teških depresivnih epizoda koje su onemogućavale funkcioniranje, nerijetko izazivajući hospitalizaciju. Činjenica da su uzroci i manifestacije depresije raznorodni, a njena bit neuhvatljiva, nama olakšava posao, jer nas u nastojanju utvrđivanja zajedničkog svojstva manje zabrinjava precizna dijagnostika. Rodić je djelomično uspio uspostaviti vezu između autora i djela. Bergman, kao sin protestantskog pastora, odgajan u konzervativnoj zajednici utemeljenoj na osjećaju krivnje, kazne i iskupljenja, idealan je primjer vječne ambivalencije između žuđenog rasterećenja i prijeteće kazne, odakle se frojdovskom anamnezom izvodi niz psihičkih manifestacija, pa i patološki strah od smrti kao preokupacija koja postaje izvorište umjetničke obrade. 

Kroz neke od scena navedenih filmova nastojalo se problematizirati što više aspekata, upuštanjem u proizvoljnu interpretaciju pojedinih rješenja. Od Travisa Bicklea kao prototipa depresivnih stanja proizašlih iz šireg društvenog okružja, koja postupno prerastaju u psihotičnu napetost, do koncepta Melankolije s projiciranjem unutarnjeg duševnog stanja na čitav univerzum. Rodić će u konačnom uništenju prirode koja se osjeća kao zlo vidjeti mogućnost pročišćenja i novog početka. Moglo bi se reći da su baš prirodne dispozicije mračni temelj skrivenih žudnji u podlozi depresivnih stanja, kad pojedinac nije u stanju uskladiti ih sa zahtjevima realnosti. 

Ne praveći razliku između stanja depresije i melankolije, otvara se dobro pitanje međuodnosa melankolije i umjetničkog stvaralaštva kroz povijest. Ne samo da tematski postoji niz dodirnih točaka, već se često i previše naglašavala umjetnikova svjetska bol. Melankolična stanja postavljana su u vezu s posebnom vrstom osjetljivosti na suptilne značajke postojanja, koje izmiču uobičajenoj svijesti. I u našem slučaju Bergman će izjaviti da bez depresivnih stanja ne bi mogao živjeti, kao da ona postaju dodatna vizura "ljudskosti". Pitanje je koliko doživljavanje ozbiljnih poremećaja kao kreativnih poticaja zanemaruje težinu i posljedice oboljenja na konkretnog pojedinca, ali ne može se odbaciti niti kreativan rad kao sredstvo ublažavanja simptoma, njihovim prijenosom u drugi medij.

Iako su nestrukturiranost i česte promjene fokusa s autora na djelo kao samostalnu cjelinu, ostavljale dojam nesnalaženja predavača, olakotna je okolnost da se ono nije niti očekivalo u mjeri na koju smo navikli. Tema je načeta, dostupna i utoliko ostvaruje svrhu osvješćivanja društveno relevantne datosti, što se iščitava kao temeljna ideja organizatora. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 13.11.2014