Tragovi filmske i društvene prošlosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Tragovi filmske i društvene prošlosti

S Darkom Fritzom, Sonjom Leboš i Ivanom Ramljakom razgovarali smo o projektu Kinematografija jadranskih otoka kojim se mapira domaća filmska i kinoprikazivačka baština.

Razgovarala: Ivana Pejić

Kino otok (2016.), r. Ivan Ramljak

Udruga Siva zona od 2014. godine, u sklopu neformalne mreže kor::net provodi nekoliko vrijednih umjetničkih i istraživačkih projekata vezanih za otok Korčulu, koji predstavljaju "historiografsko istraživanje i mapiranje dosadašnjih visoko relevantnih kulturnih i umjetničkih praksi na otoku koji su obilježili promicanje suvremenosti na Korčuli kroz 20. stoljeće". Programska linija Povijest suvremenosti tako uključuje istraživanje kinematografije otoka, njegove industrijske baštine, kao i manifestacija koje su obilježile otočku povijest poput Međunarodnih likovnih susreta umjetnika i Korčulanske ljetne škole, te istraživanje rada Luca Ferrarija i drugih umjetnika i umjetnica koji su djelovali na otoku ili na njemu nalazili umjetničke poticaje. Njihovo istraživanje u međuvremenu se proširilo i na druge otoke, pa kroz projekt Kinematografija jadranskih otoka nastoje mapirati sve kinematografske aktivnosti na našim otocima u 20. stoljeću. O značaju kina za otočke zajednice, filmskoj baštini i važnosti ovog do sada slabo istraženog polja razgovarali smo s Darkom Fritzom, Sonjom Leboš i Ivanom Ramljakom.

 

Projekt o kojem je riječ opisan je kao projekt interdisciplinarnog i istraživačkog karaktera koji se provodi s ciljem mapiranja kinematografije svih jadranskih otoka. Možete li pojasniti što on sve podrazumijeva?

D.F.: Kinematografija nas zanima kao kulturni sadržaj, dakle istražujemo cijelu kulturu kinematografije i mapiramo sve što joj pripada – od tehničke infrastrukture do filmskog programa i svih drugih socijalnih aspekata kinematografske kulture. Ivan je u prvoj fazi projekta uspio detaljno mapirati sve te aspekte unutar otoka Korčule, a Sonja i ja smo sudjelovali sastavljanjem filmografije otoka, filmovima koji su snimljeni na otoku. Sada udruženim snagama zajedno obrađujemo i sve druge jadranske otoke, primjenjujući istu metodologiju kao i u slučaju otoka Korčule.

S.L.: Svatko od nas u ovom projektu polazi od svog polja interesa: mene kao kulturnu antropologinju i filmsku kustosicu ponajviše zanima filmski program i istraživanje materijala vezanog uz povijest hrvatskog filma. Ivana zanima mapiranje kina, što je djelomično radio i kroz svoj film Kino otok, a i Darko također polazi od svojih umjetničkih istraživanja koja u nekim slučajevima rezultiraju filmovima i video-radovima.

Film Kino otok pokazuje inkluzivnost kinematografske kulture, koja se ipak ne razvija u vakuumu, već u jasnom društvenom i političkom kontekstu. Što kina otkrivaju o tom vremenu?

I.R.: Prva kina koja se pojavljuju između dva svjetska rata zapravo su bila proizvod nekog našeg primitivnog kapitalizma – riječ je bila uglavnom o privatnim inicijativama, a projekcije su bile organizirane i u crkvama. Postojala su i putujuća kina, no njihove putanje, koje su se često križale i miješale, danas je nemoguće rekonstruirati. A onda nakon Drugog svjetskog rata kreće akcija gradnje domova kulture, socijalistički projekt pokrenut s idejom da se fokus druženja ljudi u malim mjestima prebaci s crkve na domove. Izgrađeni su u pedesetim godinama, a šezdesetih se u njima događao bogat kulturni program – kazališne predstave, koncerti, plesovi i sl., da bi u nekom trenutku kino potpuno zavladalo tim prostorima. Odjednom su se u domovima kulture zbog strašne pomame tri do četiri puta tjedno održavale samo filmske projekcije – i sve su bile rasprodane. U malim mjestima poput Čare ili Smokvice na Korčuli koja broje 800 stanovnika postojale su kinodvorane s 500 mjesta koje su na svakoj projekciji bile rasprodane, što znači da je u prosjeku 70% ljudi dolazilo na svaku projekciju. Iako su filmovi i kino u to vrijeme bili društvena senzacija u cijelom svijetu, kada su otoci u pitanju interesu treba pridodati i njihovu izoliranost – ljudi tada uglavnom nisu imali kontakt sa svijetom izvan otoka, mnogima od njih to je bio jedini prozor u svijet.

D.F.: Osim pogleda na van ta su kina bila i središta socijalizacija i unutar samih otočkih zajednica, jer je dotad komunikacija zapravo postojala gotovo samo unutar uskih rodbinskih veza. Promet nije bio razvijen, pa je komunikacija među samim mjestima bila slaba. Kina su za socijalni život značila mjesto susreta, bila su "isprika" za izlazak i druženje. Izgradnja domova kulture pedesetih bila je top-down projekt socijalističke Jugoslavije za demokratizaciju kulture, dok je drugi val razvoja otočke kinematografije počeo u šezdesetima s razvijanjem turizma i otvaranjem ljetnih kina na otvorenome. Pojavom televizije, a onda i video-kazeta ta je snaga kina i domova kulture počela slabiti, ne bi li se sve skupa počelo privoditi kraju u devedesetima.

S.L: Kinematografija nije važna za razvoj samo otočkih zajednica već zajednica kao takvih. Kinofikacija otoka bila je ogroman projekt koji zapravo pokazuje kako je onoj državi bilo stalo do otoka i do toga da se moderniziraju.

U svojim istraživanjima bavite se i filmografijom otoka. Što nam ti filmovi danas mogu reći o otočkim zajednicama i o tom društvenom kontekstu?

D.F.: Dio našeg istraživanja uključuje i mapiranje filmova koji su snimljeni na otocima, u bilo kojem periodu. Pored dokumentarnog filma koji prikazuje dio otočke stvarnosti, nju možemo pronaći i u igranim filmovima, bez obzira na to može li se prepoznati kulisu, i "igra" li otok pritom neko drugo mjesto na svijetu. Zanima nas općenito čitava kultura filma, ne samo njegove konzumacije nego i produkcije koja se dogodila na otocima.

S.L.: Postoje ljudi i njihova sjećanja, a postoje i filmovi koji govore o tim otocima. Dosad smo mapirali tristotinjak filmova koji prikazuju otočke krajolike i živote ljudi. Radi se o dokumentima jednog vremena koji nas pozivaju na ponovne interpretacije.

I.R.: Zanimljivo je, primjerice, da su u doba kad je Pokret nesvrstanih bio jak, u distribuciji redovito kolali filmovi iz Indije, Kine, Egipta. Tada je bilo potpuno normalno da u Postirama na Braču igra četverosatni indijski film koji bi ljudi sa zanimanjem došli gledati, što je danas i već dugi niz godina potpuno nezamislivo. Distribucija tih filmova, to kako su se prenosili iz mjesta u mjesto, je priča za sebe. Radi se o vremenu kad u nekim mjestima nije bilo ni cesta pa su se filmovi prevozili barkama, kao što je bio slučaj u Lovištu na Pelješcu.

D.F.: Zanimljivo je da su za vrijeme socijalizma javno prikazivani i porno filmovi, što je naročito bilo atraktivno za turiste iz drugih tadašnjih socijalističkih zemalja, gdje su isti bili zabranjeni. Čuli smo kazivanja o srčanim udarima takvih turista u kinima.

Kinematografija otoka, kako i sami kažete, do sada nije sustavno obrađivana, a filmovi o kojima govorite zakopani su u arhivima. Na koji način bi oni mogli postati dostupniji široj javnosti?

D.F.: Što se tiče naših istraživanja, već je sada na stranici Sive zone u tekstualnom, audio i video formatu objavljeno kompletno istraživanje o Korčuli, koje uključuje i Ramljakov stručni tekst koji je bio iznesen na konferenciji Muzeji filma – film u muzeju i objavljen u časopisu Informatica museologica. Počeli smo pomalo objavljivati i podatke vezane za ostale otoke, za sada su tu fotogalerija i tablica s dosadašnjim popisom kina na otocima do kojih smo došli. Ona prvenstveno služi kao medij komunikacije sa svim zainteresiranima za nadopunjavanje i diskusiju tog popisa u procesu osnovnog mapiranja. Nadamo se da ćemo, jednom kada završimo istraživanje, prikazati njegove rezultate kroz izložbe, prezentacije, konferencije, ali i u formatu knjige, što će umnogome ovisiti i o financijskim mogućnostima.

S.L.: Planiramo i filmske programe koji će uključivati neke od naslova do kojih smo došli, koliko to bude moguće. Tako u prosincu u Korčuli, u suradnji s Centrom za kulturu grada Korčule, prikazujemo nekoliko filmova iz bogate arhive Zagreb filma, među njima i Morešku Rudolfa Sremca iz 1957.godine – film o viteškoj igri uz koju je kulturni život Korčule i danas vrlo vezan, a koji mnogi mlađi Korčulani, vjerujem, dosad nisu imali priliku vidjeti. Bit će priređena i online izložba, koja će također biti inaugurirana predstavljanjem na Korčuli, na kojoj će se predstaviti još jedan dio našeg istraživanja o otočnoj kinematografiji, a u kasnijoj fazi organizirat ćemo i fizičku izložbu kako bi pristup mogli imati i građani koji se ne služe internetom. 

Iscrpno istraživanje povijesti kinoprikazivalaštva ambiciozan je projekt te zahtijeva opsežan i ozbiljan angažman. Koliko vaša vaninstitucionalna pozicija utječe na njegovu provedbu?  

I.R.: Projekt je doista zahtjevan, prije svega zbog toga što je većina istraživanja rađena etnografskom metodom, kroz intervjue. U arhivima ima jako malo podataka o ovoj temi, valjda nitko nije mislio da će biti nešto što je vrijedno arhiviranja. Ljudi su se prema kinima odnosili kao prema telefonskim govornicama – podrazumijevali su da će uvijek biti tu.

S.L.: Dok se filmski program zagrebačkih kina može pratiti pregledom dnevnog tiska, na otocima to često nije slučaj. Utoliko čitav projekt ovisi o tragovima, intervjuima s ljudima koje je onda moguće upariti s nekim podatkom na koji se naiđe, ali to nije istraživanje koje možete raditi ciljano već ovisi o slučaju, a to zahtijeva puno vremena. 

D.F.: Moram naglasiti da je zasad samo nas troje radi na ovom projektu u okviru rada u maloj udruzi, i da nismo u mogućnosti baviti se time u punom kapacitetu nekoliko godina, koliko je minimalno potrebno za projekt ovog opsega, uz to da se za njega dobiju i neka sredstva.  

Kako se projekt financira?

S.L.: Zaklada "Kultura nova" je podržala početno istraživanje. Prošle smo godine aplicirali na HAVC, no oni nažalost nisu prepoznali ovaj program. Nadam se da će ga prepoznati ove ili jedne od sljedećih godina jer se zaista radi o jednom području koje je potpuno neistraženo, a koje je vrlo relevantno. Osim o filmovima, radi se i o fizičkom nasljeđu, o prostorima nekadašnjih domova kulture koji se sada koriste u nekom drugom obliku ili su prepušteni propadanju. Riječ je o baštini koju tek treba revalorizirati, a koja je ponegdje dostupna u formatima kojima se može pristupiti samo na montažnom stolu. Dapače, neke stvari nisu ni opisane, ne postoje ni tragovi sinopsisa. Dakle, to je ono što hitno treba napraviti prije nego nestane. Tako je i s ljudima, pokušavamo doći do njih dok nam još mogu nešto ispričati. To je vrlo relevantno, nešto što ćemo jednog dana predstavljati kao vrijednu građu o povijesti dalmatinskih i primorskih otoka, a o čemu do sada nismo imali konkretnih istraživanja, izuzev knjige koja se bavi kinematografijom u Dalmaciji, ali koja je tek zagrebala površinu, odnosi se prije svega na velike gradove i na jedan dio povijesti.

Imate li sugovornike u drugim organizacijama, planirate li se u provođenju istraživanja povezati i s drugim otocima?

D.F.: Kada smo objavili tablicu s podacima o kinoprikazivalaštvu na svim otocima, podijelili smo je s nekolicinom nama bliskih mreža. Među njima je Kino Mediteran i Alen Munitić koji nam je dao izuzetno bitne povratne informacije, koji je i sam bitan promotor kinematografije na otocima u sferi svojeg djelovanja. Tu je i Pokret otoka s kojim smo imali nekoliko suradnji. Želimo se umrežiti s ljudima i organizacijama s kojima dijelimo interes za revitalizaciju kinematografske kulture i otoka. Pitanje vremena pritom je krucijalno jer najvrjedniji, a često i jedini izvor ovog istraživanja predstavljaju sjećanja kazivača. Ti ljudi su već stari, i ako se istraživanje ne obavi u sljedećih deset godina dobar dio podataka više neće biti moguće rekonstruirati, jer podaci dostupni u arhivima nisu dovoljni.

S.L.: Područje je zapravo ogromno, mi se nadamo da ćemo "zaraziti" još ljudi da se uključe, jer se radi o nevjerojatno zapostavljenoj baštini koja dosad na ovaj način nije obrađivana. Vrijedno je stoga ostaviti nekakav trag kao bazu koju će budući istraživači moći nadograđivati. Zato zahvaljujemo na ovom razgovoru koji će naš rad učiniti vidljivijim, te pozivamo čitatelje da posjete mrežnu stranicu Sive zone, na kojoj mogu naći više o projektu Kinematografija Jadranskih otoka, a u prosincu posjetiti i virtualnu izložbu na temu.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 23.11.2018

VEZANE VIJESTI

Tajna povijest otoka

Piše: Vatroslav Miloš

Dostupni su prvi rezultati istraživanja u sklopu projekta Mapiranje kinematografije otoka Korčule u suradnji Sive)(zone i redatelja i kritičara Ivana Ramljaka.

Vraćanje "duga" otoku

Razgovarala: Matija Mrakovčić
ŠUŠUR! Festival od riči uspješno broji već šestu godinu u specifičnom kontekstu Korčule i aktualne kulturne situacije u Hrvatskoj.

Autorska snaga alternative

Piše: Matej Beluhan

Nenatjecateljski program Izvan okvira 26. izdanja DHF-a omogućio je autorima i autoricama neupitne stvaralačke zanesenosti i subverzivne poetike da predstave svoj rad.