Tragovi nestalog društva | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Tragovi nestalog društva

Naše je društvo strašno zatvoreno i zato je naša elita tako glupa -
Boris Buden

Razgovarala: Antonija Letinić

Arkzin, Barikade i Kaptolski kolodvor put su do Borisa Budena. Devedesetih prisutan u elitnim društvenom krugovima, danas svojevoljno odsutan gotovo iz svih. S obzirom na nezainteresiranost društva da se pozabavi sobom, i on je izgubio interes za njega. Na ovaj kraj, na karti globalnog sela, samo povremeno osvrne pogled, a pojavljuje se samo familijarnim razlozima privučen. Ovom zgodom i kao gost konferencije Poprišta neoliberalizma: Urbani sukobi u postsocijalističkim društvima koja je održana u sklopu Operacije:grad.

buden4


KP: Prema vašim riječima, danas ste bazirani u Berlinu. Kako od tamo izgleda ovaj zaseok?

BB: Ja sam dakle baziran u Berlinu, no mjesto na kojem se čovjek nalazi i nije u stvari toliko bitno za ono što i gdje radi – ljudi danas žive na jednom, rade na drugom, a zarađuju na trećem mjestu. Ta mobilnost je forma života i rada, mjesto na kojem ja zapravo živim.

U Berlinu sam već sedam - osam godina, prije toga bio sam u Beču, no prostor mog rada, prostor na kojem u geografskom smislu zarađujem, je globalni prostor. U kvalitativnom smislu taj je prostor prostor suvremene umjetnosti i kompleksa refleksije filozofije. Drugi prostor jest suvremena filozofska teorija kulture u najširem smislu, ono što se u njemačkom zvalo kulturkritik - kulturna kritika. Zagreb je tako za mene tek još jedno mjesto na kugli zemaljskoj. On je zanimljiv ukoliko se u njemu događa nešto meni zanimljivo, kao ova konferencija ne primjer.

KP: Konferencija se bavila urbanim transformacijama, s posebnim naglaskom na post-socijalističke gradove. Kako sagledavate pojmove: urbana transformacija i post-socijalizam te u kakvom su oni odnosu?

BB: Ono što me zanima jest pokazati u svim tim transformacijama opću, globalnu transformaciju. Urbane transformacije u Zagrebu i Splitu zanimljive su jer govore o općem stanju, no valja imati na umu da post-socijalizam ne obilježava ni geografski prostor ni kulturni identitet. On je oblik globalnog, historijskog stanja.

S kolegom Novotnyjem na bečkom institutu radim na redefiniciji pojma post-socijalizma, s tezom da u neoliberalnom svijetu iz post-socijalizma nije nestao socijalizam kao oblik društva nego društvo samo. Dakle, ne govorimo o post-socijalizmu već o post-socijetizmu kao elementu koji se ovdje može pronaći u metamorfozama vjerovanja. Ono što me zanima jest kako on izgleda i u kojem smislu ima globalnu relevantnost.

KP: Kroz predavanje ste se osvrtali na istraživanje Platforme 9,81 o transformacijama urbanog prostora u Splitu u zadnjih dvadesetak godina. To se istraživanje primarno bavi crkvenim formiranjem i promjenom odnosa javnog i privatnog. Kakva je međuuvjetovanost tih transformacija i oblikovanja stanja društvene svijesti?

BB: Utjecaje katoličke crkve na transformaciju urbanog prostora u Splitu, analizirao sam kroz transformacije kognitivnog momenta transformacije, dakle transformacije u načinu mišljenja, u načinu na koji se stvaraju moralne intuicije; kako se stvaraju istine, a kako se stvara iskustvo. Promjena u refleksiji.

Uzeo sam primjer jednog pravoslavnog popa, monaha, čovjeka koji dolazi izravno iz suvremene kulture. Naime, u bivšem jugoslavenskom režimu on je bio rock kritičar. Zanimao se isključivo za teoriju i praksu rock&rolla, i unutar toga za sudbinu jednog banda – Joy Divisiona. Njegov način razmišljanja je sekularno filozofski, u strukturi njegovog razmišljanja je važna kritika strukturalizma. On pokušava preko okretanja k Bogu kritizirati ono što se zove jezični obrat suvremene filozofije. Cijela filozofija dvadesetog stoljeća obilježena je tim obratom. Ono što on radi je kulturna kritika i kritika suvremene filozofije, a njen najvažniji produkt je kulturna diferencija, odnosno identitet.

Ono što nama izgleda kao renesansa religijskog vjerovanja, kao povratak Boga iz komunističkog zaborava, kao njegovo ponovno rođenje, u istini jest samo kulturalni prijevod. Vjera je snažna ne zato što ljudi više vjeruju u Boga, oni vjeruju manje no ikad, nego zato što je vjera uspjela u smislu jedne historijske promjene. Ona je uspjela napraviti svoj kulturalni prijevod, ona postoji kao kulturni identitet.

buden2Platforma 9,81 je analizirala kako komercijalni elementi prodiru u prostor za koji smo vjerovali da bi trebao biti namijenjen vjeri. Problem je što ta vjera više ne postoji u smislu autentičnog, originalnog prostora, ona se ne artikulira kroz originalni, autentični, jedinstveni religijski jezik i u tom smislu ono što se nama zapravo čini kao ekspanzija vjere u stvari je seljenje vjere u druge prostore, druge forme društvene artikulacije. Ona je mjesto proizvodnje, produktivnog rada.

Mi smo navikli svećenike gledati tradicionalno marksistički, kao potrošače. U Hrvatskoj je to pogotovo zgodno jer država financira vjeru pa onda imamo dojam da svećenstvo troši novac koji netko drugi zarađuje. To je klasični marksistički način razumijevanja. To je razlika između materijalnog i nematerijalnog rada u kojem se pretpostavlja da materijalni rad proizvodi vrijednost, a nematerijalni je troši. Potrebno je promijeniti tu razliku i shvatiti zapravo da su svećenstvo radnici u pravom smislu te riječi, da oni proizvode vrijednost.

Nema one razlike između komercijalnog i religijskog koja je postojala prije, kao što nema ni razlike između svećenstva i drugih uslužnih djelatnosti. Zbog toga je moralizam kod nas tako snažan. Crkva njime pokušava održati te stare razlike. Pa se tako prostitucija javlja isključivo u moralnom smislu, a ne u smislu njene uslužne djelatnosti. Kad bismo je shvatili tako, onda ne bismo na razini produktivnog rada vidjeli razliku između svećenika i prostitutke.

KP: Može li se na neoliberalizam gledati kao na religiju?

BB: Neoliberalizam očigledno i može uspjeti samo kao religija, jer već je sada izdao svoje principe, izdao je svoga Boga. Ali religije bez Boga ionako već postoje. To su i katolicizam i islam. Ne bi stoga bilo čudno ni da se neoliberalizam iz političke doktrine i ekonomskog koncepta pretvori u religiju. Što mu drugo preostaje?

Osamdesetih se vjerovalo da su ekonomski problemi kod nas nastali zato što se politika petljala u ekonomiju. Svi smo na neki način bili neoliberali, vjerovali smo da je tržište oblik prirodne samo-regulacije proizvodnje, materijalnog oblika života. U tom smo smislu bili naturalisti. Ta naturalizacija ekonomske sfere je završena, završeno je s vjerom u to da tržište samo sebe regulira. No, stvar postaje dramatična činjenicom da mogućnost povratka na staro ne postoji.

No, neoliberalizam ima svoje pozitivne elemente, uspio je u nečemu, a to je da društvo kao takvo nestane s horizonta. Društvo u kojem mi živimo tragovi su nestalog društva, efekti odsutnosti društva. A pojmovi s kojima baratamo, postali su neupotrebljivi i mogu imati značenje samo u nekom obliku fašističke regresije.

buden6

KP: Ako je neoliberalizam mrtav, što slijedi nakon njega? Prijeti li nam ipak vraćanje na neke stare oblike organizacije društva?

BB: Povratak na staro je moguć samo u fašističkom smislu zatvorene nacionalne države. Migranti su ključna forma produktivne snage koja je dugo vremena bila motor, i to jedan od glavnih motora blagostanja zapadnih društava. Austrijski turizam bez ilegalnog rada migracije ne postoji... Migranti žive u prostorima i dimenzijama kojih nema na karti.

Ta politička i socijalna dimenzija ne postoji na način na koji mi vizualiziramo suvremeni svijet. Taj je način star 300 godina. To je vestfalski poredak koji je ustanovljen nakon tridesetogodišnjeg rata. Djeca i danas dok uče geografiju, gledaju političku kartu svijeta koja se sastoji od različitih boja, okruženih nekakvim crtama. Svijet se sastoji od država, a ta vizualizacija je zamračenje istine i realnosti u kojoj živimo.

Način na koji mi vidimo svijet ima ideološku funkciju da nam zatvori oči za neke druge dimenzije. U toj političkoj vizualizaciji nije vidljivo da suvremena proizvodnja ima globalne dimenzije niti je vitdljivo da ono što se zbiva na financijskom tržištu Amerike ima izravne posljedice po cijeli svijet. Jer, Amerika ima žutu boju, a Kina zelenu. No, nismo u stanju vizualizirati da to što se u žutoj boji zbiva mijenja situaciju u zelenoj boji.

Danas kada govorimo o recesiji onda govorimo o različitim dimenzijama. U svjetskoj povijesti nije poznat tako brz ekonomski napredak kakav je zabilježen u Kini od dolaska na vlast Deng Xiaopinga 78/79. do danas. Mi smo, kada je komunizam propao, živjeli u uvjerenju da je komunizam neuspješan ekonomski sistem. No Kina je dokaz da je to u ekonomskom smislu najproduktivniji sistem i da nijedna kapitalistička zemlja nije u stanju u takvoj snazi organizirati svoju ekonomiju. Recesija u Kini znači rast od svega osam posto, a ne trinaest, dok na Zapadu toga rasta nema uopće.

buden3

KP: No mi i dalje živimo u svijetu tradicionalnog poimanja nacionalnih država.

BB: Velike političke organizacije kao što je UN, ustanovljene na logici vestfalskog poretka sastavljene su od država kao jedinki. Ali mi tu političku crtu povlačimo i na jezike i na kulture. Poistovjećujemo političko i kulturno. i onda govorimo o hrvatskoj, srpskoj ili austrijskoj kulturi. Danas je već lako uvidjeti koliko je besmisleno poklapanje kulture s političkom, nacionalnom državom, no javlja se problem artikuliranja drugačije perspektive. Drugačiji svijet ne možete izmisliti, možete ga samo izboriti, artikulirati iz antagonizma prema nekom postojećem obliku svijeta. To su izazovi koji stoje pred nama. Dakle povratak na staro je moguć, no očigledno je da se sa tim starim rješenjem nacionalna država zatvara na fašistički, rasistički način.

Drugim riječima - stara država blagostanja, kejnesijanska država zasnovana na fordističkoj industriji, na tvornicama, na radničkoj klasi, svijet koji se nije sastojao od migracija ljudi koji se neprestano kreću, nestaje. U tom smislu povratak na staro je nemoguć, a dimenzije i imaginacija novog oblika društvenosti su ono što je u nastajanju.

KP: Kako se to odražava na naš kontekst?

BB: Sve više veoma konkretnih formi rada ovisi o tome što se zbiva u globalnom, kako političkom tako i ekonomskom smislu, a važnost političke birokracije i njihova mogućnost utjecaja na zbivanja sve je manja. Ljudi će si jednog dana postaviti pitanje: što će nam ti koji niti mogu utjecati na naše živote niti su odgovorni za ono što se u njima zbiva? Mi živimo u povijesnom trenutku koji ima sve karakteristike epohalne prekretnice.

Trivijalnosti kao kulturne razlike nije potrebno da postoje, one imaju političko značenje zato što generiraju zajednicu, a zajednica je identitetska jer je ništa drugo više ne može održati. Ona se ne generira iz društvenog interesa jer društva nema, jer se društveni interes više ne artikulira, već se ona sama generira iz društvenog iskustva, onoga što se zove hrvatska povijest i što se reprezentira u tim tragikomičnim pričicama sastavljenim od kanona takozvanih velikih događaja i velikih muževa. I onda se pretpostavlja da je u tome sadržano nekakvo iskustvo. Pitanje je samo iskustvo čega.

KP: To povlači pitanje jezičnih razlika...

buden1BB: Tragikomična mi je razlika između hrvatskog i srpskog jezika zato što je taj ideološki moment toliko predimenzioniran da je upravo fantastičan. Zašto je fantastičan? Zato što ljudi nisu u stanju ostvariti nikakav odnos prema realnosti. Oni znaju da razumiju sve, ali tome usprkos, oni ne mogu priznati činjenicu toga razumijevanja. Lingvistika također osporava tezu o razlici. No budući da su ti oblici znanja ideološki artikulirani, kod nas nije problem naći diviziju lingvista koji će utvrditi da ona ipak postoji. Kada se napusti ovaj zatvoreni horizont, to zaista postaje smiješno.

Jedan hrvatski lingvist tvrdi da postoji temeljna razlika između hrvatskog i srpskog jezika pa kaže - kada Hrvat kaže majka, i kada Srbin kaže majka, oni misle na dvije različite stvari, na dvije različite majke. Kada bih rekao da Švicarac, Austrijanac i Nijemac pod mutter misle na nešto različito, svi bi se smijali, ali stvar nije smiješna. Potrebno je vidjeti nužnost u toj razlici. Ta nužnost, to je definicija ideologije, to su nužne iluzije koje artikuliraju stvarnost, iluzije nužne zato što se u njima reproducira društvo kao lingvistička zajednica. No je li lingvistička zajednica isto što i društvo? Ja tvrdim da je lingvistička zajednica oblik raspada društva. To je forma u kojoj se društvo raspada, kao što su to i identitetske zajednice, i u tom smislu ne postoji društveno iskustvo kao takvo nego postoji pluralitet identitetskih iskustava.

KP: Kako danas gledate na devedesete i vrijeme Arkzina?

BB: Ako bih to iskustvo mogao sažeti u jednu točku rekao bih da postoje produktivni moment u samoj marginalizaciji. Ako su prostori slobode zatvoreni, onda ta samomarginalizacija otvara neslućene prostore slobode. Profesionalni novinari iz osamdesetih i devedesetih, oni ljudi koji su danas ustanovili ovaj medijski krajolik, kritizirali su nas da to što radimo nema veze sa profesionalnošću, da ne možemo u novinama upotrebljavati sto fontova, koristiti slike, a da ispod njih ne stoji opis ili da nemaju veze s tekstom. Mi smo radili sve suprotno od važećih kodova profesionalnosti.

Jedan moment toga je bio i povezivanje mišljenja, kritičke refleksije, filozofije i kulturne kritike sa suvremenom umjetnošću. To je bio Arkzin. Kod nas se sad Žižek otkriva, u Arkzinu je bio od '93, '94, dakle prije petnaest godina. Nadalje, Arkzinov grafički dizajn i sam je kombinacija suvremene umjetnosti, suvremene filozofije i kulturne kritike, no odbacuju te zato što ne razumiješ kako se neke stvari rade. Moje je mišljenje da nema ispravnog načina kako se neke stvari rade. Stvari se rade tako, a mogu se možda raditi i onako. Treba nam prostor slobode kojeg tek treba osvojiti, treba nam prostor za eksperiment. U suprotnom nema smisla baviti se umjetnošću, mišlju, medijima ili edukacijom. To je bio Arkzin i u tome je bila njegova važnost. Ljudi nisu glupi niti se lako odriču slobode, morate puno truda uložit da ljudi prestanu misliti, da odustanu od svakog eksperimenta. Morate ih lupati s nečim čvrstim po glavi da se odreknu svoje pameti, a to su s nama pokušavali na sve moguće načine. Arkzina se u političkom smislu sjećam po tome što nam je kritika HDZ-a bila irelevantna, bilo je nešto irelevantno u kritici Franje Tuđmana. Puno zanimljivije je bilo promatrati tu kvazi-elitu, inteligenciju, zato što su njihove gluposti puno zanimljivije, njihova politika je puno bjednija, siromašnija. Naše je društvo užasno zatvoreno i upravo zato je ta elita tako glupa.

 

Još je nekoliko sudionika konferencije "Poprište neoliberalizma" progovorilo za Kulturpunkt.hr. Pročitajte razgovor s Edi Ramom te Brianom Holmesom.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.12.2008