Trajno stanje privremenosti | kulturpunkt

Trajno stanje privremenosti

Uobičajenu percepciju izbjegličkog kampa kao hitne mjere, kratkotrajnog tranzitnog mjesta zamjenjuje slika naselja u kojima se granica kampa i urbane zone sve više zamagljuje.

Piše: Ivana Pejić

The Concrete Tent, FOTO: Anna Sara

Prema podatcima UNHCR-a, danas u egzilu živi rekordnih 65,6 milijuna ljudi, a gotovo polovicu te neslavne brojke čine izbjeglice i ljudi kojima je uskraćen pristup temeljnim pravima kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita i sloboda kretanja. Oni borave u kampovima, prihvatnim centrima, na graničnim prijelazima; u "čekaonicama na marginama svijeta", kako ova mjesta bez identiteta, povijesti i budućnosti naziva francuski antropolog Michel Agier.

Neovisno o njihovoj geografskoj rasprostranjenosti i broju, fizički dizajn izbjegličkih kampova, prema istraživanju arhitekta Manuela Herza, potječe iz jednog jedinog konstrukcijskog priručnika UN-a koji se primjenjivao i prilagođavao u različitim kontekstima. Raseljeno stanovništvo u pravilu se organizira u gustu strukturu odijeljenih skloništa, planiranih prema medicinskim načelima pa predstavljaju kombinaciju improviziranih bolnica za masovno liječenje velikog broja ljudi i logora za discipliniranu kontrolu. Herz, međutim, ukazuje i na procese u kojima se te "zone žurnosti" brzo mogu konsolidirati u kvazi-urbana područja. Izbjeglice u njima uspostavljaju sustave trgovine i razmjene, skupine nastambi ubrzo formiraju "kvartove", dok montažna skloništa napravljena od provizornih materijala s vremenom postaju čvrste strukture koje se "kondenziraju u minijaturne kompleksne geografije".

Unatoč percepciji izbjegličkog kampa kao privremenog, krhkog šatorskog naselja, praksa pokazuje potpuno drugačije – njihov prosječni životni vijek je gotovo četvrt stoljeća, dok palestinski izbjeglički kampovi ove godine navršavaju nevjerojatnih sedamdeset godina od njihova podizanja na Zapadnoj obali. U njima se tiho organizira život, formiraju institucije, grade stambene zgrade, a granica između kampa i urbane zone sve više zamagljuje. Postoji tako duboki jaz između uobičajene slike kampa kao hitne mjere, kratkotrajnog tranzitnog mjesta i onoga što su zapravo postali – prostori stalne privremenosti, kako ih nazivaju arhitekti Sandi Hilal i Alessandro Petti.

Nakon projekta Stateless Nation kojim su se 2003. predstavili na Venecijanskom bijenalu, Hilal i Petti 2007. godine s Eyalom Weizmanom u palestinskom Beit Sahouru osnivaju DAAR / Decolonizing Architecture Art Residency, arhitektonski ured i rezidencijalni program koji okuplja arhitekte, umjetnike, aktiviste, urbaniste, filmaše i kustose u promišljanju političkih procesa i mogućih arhitektonskih intervencija. Njihova istraživanja subverzivnog potencijala arhitekture objedinjena su u knjizi Architecture After Revolution koja poziva na preispitivanje današnjih borbi za pravdu i ravnopravnost, ne samo iz povijesne perspektive revolucije već i iz pozicije stalne, svakodnevne borbe za dekolonizaciju. 

Tema arhitekture egzila središnja je teorijska i praktična preokupacija arhitektonskog dvojca, a o njoj su govorili na istoimenom predavanju u Showroomu Galerije Nova, kojim se uz izložbu Priče, privremene završava dvogodišnji projekt kustoskog kolektiva WHW Oni su bili kakvo-takvo rješenje o fenomenu gastarbajterstva i suvremenoj izbjegličkoj krizi. Okvir u kojem Hilal i Petti djeluju upravo je izbjeglički kamp kao mjesto fundamentalno suprotno arhitektonskim polazištima – mjesto stalne privremenosti na kojem je arhitektura po definiciji neprijatelj. "Izbjeglički kampovi se podižu s namjerom da se unište", pojašnjava Petti, "i same izbjeglice se odupiru ideji trajne gradnje, u strahu da pristanak na nju potkopava njihovo pravo na povratak".

U međuvremenu je nekadašnji kamp prešutno postao urbano naselje, a u kontekstu u kojem je gradnja sadržaja potrebnih za normalno funkcioniranje zajednice potpuno tabuizirana, sama arhitektura nije dovoljna za razumijevanje života i kulture koja u njima nastaje. Hilal i Petti ju stoga povezuju s umjetničkim praksama, a važan segment njihovog rada podrazumijeva i obrazovanje. Osnovali su Campus in Camps, eksperimentalni obrazovni program koji se provodi u izbjegličkom kampu Dheisheh u Betlehemu, s ciljem da "nadiđu konvencionalne obrazovne strukture stvaranjem prostora za produkciju kritičkog i utemeljenog znanja". U suradnji s lokalnim stanovništvom i drugim stručnjacima istražuju mogućnosti reprezentacije i priznavanja povijesti kampa koji ne uključuju normalizaciju statusa palestinskih izbjeglica, te promišljaju što u današnjem kontekstu obuhvaća i znači pravo na povratak.

U proizvodnji znanja odozdo naglasak stavljaju na dekolonizaciju jezika i okvira unutar kojeg mislimo. "Naši umovi su kolonizirani", ističe Petti, "koncepti kojima se služimo i znanje za koje mislimo da su naši su otuđujući i toksični jer se ne mogu primijeniti na stanje stalne privremenosti u kojem žive palestinske izbjeglice". Jedan od načina proizvodnje znanja je stvaranje novih koncepata koji bi mogli obuhvatiti i objasniti njihovo stanje. S tim je ciljem pokrenut projekt Collective dictionary – serija publikacija na engleskom i arapskom jeziku koja predlaže nove definicije pojmova kao što su održivost, participacija ili vlasništvo, oblikovane prema iskustvima života u kampu. 

Jedan od zanimljivijih koncepata je onaj zajedničkih dobara, jer kontekst kampa nadilazi jednoznačnu primjenu pojmovs javnog i privatnog – kategorija kojima inače uspostavljamo naše živote. Život izbjeglica odvija se negdje između, a zajednice se formiraju bez lokalne uprave ili neke druge instance koja bi ih organizirala i vodila. Ta ideja priziva misao Thomasa Keenana prema kojem je politiku ponekad potrebno suspendirati kako bi se pronašao drugi put natrag u nju. "Nakon što se logor isprazni od jednog oblika politike, može se pojaviti neki drugi, izvorniji: onaj koji zahtijeva pravo na politiku, da je čovjek sam provodi, a ne da bude politički objekt drugih", tvrdi Keenan.

U tom smislu možemo čitati arhitektonski, umjetnički i teorijski rad Sandi Hilal i Alessandra Pettija, koji ističu kako se stanje privremenosti ne događa samo negdje drugdje, daleko u "čekaonicama na marginama svijeta". U globaliziranom svijetu prekarni životi stvarnost su mnogih koji trebaju inzistirati na pravu da svoju privremenosti žive dostojanstveno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 18.04.2018

VEZANE VIJESTI

Solidarizirajuća zrcaljenja

Piše: Lujo Parežanin

Novi broj Života umjetnosti pokazao se kao važan, višeglasan izbor uvida, ali i vrijedan dokument umjetničko-istraživačkog angažmana na temu migranata i izbjeglica.

Granice reprezentacije

Piše: Ivana Pejić

Različiti primjeri mapiranja migracije, realizirani kroz kartografske prakse ili narativne forme, reflektiraju prostorne i društvene transformacije proizašle iz migracijskih pokreta.

Dome, strani dome

Piše: Jana Dolečki
Većina bečkih manifestacija kojima je odana počast procesima radne migracije premalo se bavila aktualnim momentom njene šire društvene i političke instrumentalizacije.