Trauma postajanja ženom | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Trauma postajanja ženom

Izložba Postajanje Glorije Lizde značajna je feministička intervencija u lokalnu suvremenu umjetnost koja beskompromisno istražuje ženska iskustva, prikazuje žene i obraća im se.

Piše: Josipa Lulić

FOTO: Ive Trojanović / Facebook

Dovoljne su ove senzacije u tijelu

Ovo jezero između jučer i sutra, 

Ja i ovaj broj od kreveta, 

Soba od boja,

Glazba od davnina i asocijacija,

Dovoljna sam ja¹

Na izložbi Postajanje Glorije Lizde prikazani su novi radovi ove splitske fotografkinje, koje sam s nestrpljenjem iščekivala. Lizde je u fokus javnosti stupila svojim diplomskim radom F20.5, autobiografskim fotografskim istraživanjem vlastitog odrastanja sa sestrama i ocem kojemu je dijagnosticirana rezidualna šizofrenija, prema dijagnostičkom šifrarniku F20.5. Taj je rad inaugurirao izložbeni ciklus u mladoj, ali iznimno zanimljivoj galeriji Akademiji dramske umjetnosti f8, te je ubrzo postavljen i u Galeriji proširenih medija, u sklopu festivala Organ vida. F20.5 najavio je zrelu poetiku čiji je nastavak prepoznatljiv i u ovoj izložbi koja u okviru off-sezone Organa vida u galeriji Događanja na Peščenici traje do 4. veljače. Postajanje je fokusirano na drugu temu – u skladu s naslovom koji aludira na poznatu sintagmu Simone de Beauvoir, njegova se centralna motivika tiče pitanja postajanja ženom – ali od ranijeg rada Lizde zadržava formalnu usmjerenost na simboliku, atmosferu i snažan koncept.

Jebi im mater, ali ispod glasa,

suptilno, onako kako su te učile,

pristojno i sputano i besprijekorno čisto

Izloženi radovi mogu se podijeliti u tri cjeline: centralni ciklus, s prizorima žena, potom šest portreta, te centralnu i najveću fotografija na izložbi, onu crvenog pejzaža. Centralni ciklus, koji sadrži i najveći broj fotografija (deset), prikazuje ženske likove u izglobljenoj atmosferi sna, između melankolije i noćne more, proizvodeći tako osjećaj nelagode. Simbolički impregnirane fotografije istražuju određene sklopove koje društvo prepoznaje kao ključne ceremonije i rituale ženske socijalizacije – udaju, rađanje, seksualnost ili menstruaciju – ali uvijek s pomakom, pri čemu prikazuju nesnalaženje u društvenim zahtjevima, neprepoznavanje vlastitih želja i iskustava u onome što se od žena očekuje.

Fotografija koja je odabrana za plakat i naslovnicu deplijana prikazuje djevojku koja stoji ispred bijele pozadine (zapravo plahte vidljivo ovješene kvačicama za rublje o konop za sušenje, što uvodi dodatnu igru s nepodudaranjem između iluzije očekivanja i stvarnosti) i prepoznatljivom gestom polaže ruke na jastuk koji aludira na trudnički trbuh. Međutim, jastuk nas ne pokušava zavarati – on viri ispod majice. Autorici je važno da jastuk bude vidljiv upravo kako bi mogao doći u kontrast sa slikom trudnice i time publici otvoriti prostore asocijacija i pitanja: što sve pretpostavlja uloga majke, koja je društvena percepcija vrijednosti žene kao nositeljice reprodukcije, tko polaže pravo na žensko tijelo, koliko je snažan društveni pritisak postajanja majkom?

Jedina crno-bijela fotografiju u ciklusu također priziva atmosferu nelagode i sna. Žena nas ponovno gleda ravno u oči, ali ovaj put kroz čipkasti veo, simbol djevičanstva i udaje, a pritom je odjevena u traperice i majicu, s očerupanom kokoši u rukama. Cjelokupni Lizdin rad koketira s psihoanalitičkim tumačenjima, i to ne samo na razini na kojoj to prepoznaje Benjamin u Kratkoj povijesti fotografije, kad tvrdi da je fotografija za optičko nesvjesno ono što je psihoanaliza za lično. Psihoanaliza se evocira u rasponu od razvijanja logike sna kao puta u nesvjesno do simbolike boja i predmeta (npr. model u crvenom kupaćem kostimu i s crvenim velom na glavi stoji na vodi držeći polovice nara u rukama, što je aluzija na klasičnu ikonografiju i atribute Djevice Marije, ali tu simboliku ujedno i subvertira crvenom bojom [menstrualne] krvi).

Pišući o F20.5 Bojan Krištofić također ističe temu sna, igrajući se pritom sa sličnošću njemačke riječi za san, Traum, i riječi trauma. Trauma, par excellence psihoanalitička tema, potka je koja se provlači kroz Lizdin rad – trauma socijalizacije, ogledanja u drugome kao principa formiranja identiteta. U F20.5 to je ogledalo nužno razbijeno, jer tri sestre/protagonistice kroz odrastanje svoje identitete pokušavaju formirati u neprestanoj nestabilnosti, nastojeći pomiriti vlastitu izgradnju svijeta s očevim halucinacijama i shizofrenom slikom koja se iz sfera sna neprestano prelijeva u stvarnost. Središnji princip Postajanja na istom je tragu: trauma socijalizacije u ženu nadaje se kao halucinatorna, pokazuje nesklad i nelagodu u svijetu, spotiče se na psihoanalitičkom testiranju stvarnosti.

Čemu se,

U takvom svijetu,

Ikome ispričavati

Atmosfera sna, koja je (ponovno psihoanalitički termin) nelagodna, unheimlich, uncanny, prepoznatljiva je i na fotografijama na kojima ne nalazimo ikonografske atribute poput jajeta, šipka ili kokoši, fotografijama koje prikazuju ženske likove tordirane, okrenute od kamere, zavezanih očiju ili sakoa navučenog preko glave kako bi se sakrilo lice. Na jednoj takvoj fotografiji žena sjedi na stolici u praznoj prostoriji, tijelom okrenuta frontalno, no glavom u suprotnom smjeru od kamere. Kad se bolje zagledamo primjećujemo kako je soba prekrivena prozirnom folijom – kao da je pripremljena za bojanje zidova, planirano ubojstvo ili kao da postavlja nevidljivu membranu između lika i svijeta. 

Dani su smrznuto proljeće i kipuće jeseni,

Nabujale glasine,

Prigušeni ratovi,

Konstantne faze nečega,

Gejziri informacija.

Portreti i pejzaž funkcioniraju kao interpretativni fokus i filter, pozivaju nas da ih koristimo kao alat razumijevanja cjeline. Portreti naime prikazuju istih šest modela koji se nalaze i u centralnom ciklusu. Autorica preuzima obrasce komercijalne fotografije, fotografirajući modele našminkane, u lijepoj odjeći, u stilu fotografija s Linkedin profila ili iz profesionalnih životopisa glumica. Jasno nam se daje do znanja da su modeli upravo to – modeli. Za razliku od ciklusa F20.5, gdje su, iako snažno simboličke, fotografije zapravo dokumentarne i pokušavaju uhvatiti specifično iskustvo upravo te obitelji, umjetnice i njezinih sestara, Postajanje daje do znanja da tu nije nužno riječ o specifičnom iskustvu prikazanih osoba (čak i ako je takvo iskustvo moglo biti inspiracija). Prikazano iskustvo postajanja (ženom) opće je, društveno, prisutno i prepoznatljivo. Na tim bismo slikama umjesto njih mogle biti i mi: fotografije nisu o njima, već o nama. Uz to, portrete možemo čitati i linearno, kao završni rad na izložbi (što postav sugerira), kao rezultat procesa postajanja, kao postale žene. 

Naposlijetku, dimenzijama najveći rad, postavljen na prominentnu poziciju preko puta ulaznih vrata, svojim se položajem i formom nameće kao centralni fokus izložbe. Radi se o jedinom radu koji ne prikazuje ljudski lik, nego goli i surovi pejzaž propušten kroz duboko crveni filtar; osim nekoliko vlati trave u donjem lijevom uglu nema naznaka života. Još jedna onirička asocijacija, koja odaje atmosferu mučnih snova u kojima je kretanje otežano i naporno. Surovost i oštrina kamena prisutni i na drugim slikama, često ispod bosih nogu modela, na ovom radu zauzimaju centralno mjesto. Prizor asocira na Mars, na krv, na crvene pejsaže Georgije O’Keeffe, te ponovno otvara široko interpretacijsko polje.

Is this mine? Is it all intrinsically of myself? Is it influenced by some idea or some photograph of an idea which I acquired from some man? (Giorgia O’Keeffe u novinskom intervjuu 1930.) 

Odluka kustosice Petre Šarin da se u predgovoru za izložbu poigra formom te umjesto kritičarskog teksta s jedne strane uvede splet pitanja, a s druge uvrsti poeziju, iznimno dobro funkcionira u konstelaciji s izloženim fotografijama. Umjesto da ponudi klasični ekplanatorni model, kao u popratnom tekstu za izložbu F20.5, što je i bila prva suradnja Šarin i Lizde, ovim postupkom kustosica nadopunjava cjelinu izložbe i surađuje na njoj. Pritom u autorski tim uvodi i pjesnikinju Juliju Savić, čija se dva teksta nalaze u deplijanu: iako same pjesme nisu nastale kao direktan odgovor na izložbu, niti su izložene, one svojim prisustvom u popratnim materijalima nude dodatnu dimenziju razumijevanja izložbe i otvaraju nove asocijativne puteve.

S istim je ciljem koncipiran i kustoski tekst: sastavljen je od niza citata, pitanja koje su na temu djevojaštva i postajanja ženom postavljale feminističke teoretičarke. On se utoliko čita kao presjek mogućih interpretativnih dimenzija, šireći okvir na rad Virginije Woolf, Adith Maturin-Porch, Ane Vilenice, Simone de Beauvoir, Dawn H. Currie, Maše Grdešić, Ružice Šimunović i bell hooks; kao popis za čitanje ili autoričin reading list. Mogao bi se možda shvatiti i kao zahtjev upućen gledateljici – “moći ćeš razumjeti izložbu tek pošto izučiš feminističku teoriju” – kada citati, umjesto očekivanih izjavnih rečenica, ne bi bili pitanja. Oblik pitanja interpelira gledateljicu u interpretatoricu, nudi joj prostor vlastitog iskustva u odnosu spram kojeg može doživjeti izložbu. Takvu mogućnost osobito naglašava korištenje prvog lica: “Je li to za mene? Jesam li ja takva? Može li to biti dio mene? Bih li mogla biti takva? Bih li htjela biti takva?”

a ti se, kao i obično,

kao i one,

pretvaraj da nema nečistog,

da nema mučnog,

da nema nasilnog,

da nema konfliktnog. 


Da nema tebe.

Time što je postavljen aktivno u kompletnu cjelinu izložbe kao dodatni umjetnički čin, deplijan ne samo da ne skreće fokus s izložbe, nego ga upravo i nužno vraća na nju. Ukoliko gledateljica u susretu sa somnambulnim fotografijama Glorije Lizde posegne za deplijanom očekujući tradicionalni povjesnoumjetnički postupak – kritiku, analizu, objašnjenje, tekst koji preuzima primat nad vizualnim, patronizira ga i na koncu zamjenjuje – naći će se pred formom koja pogled, zajedno s novim pitanjima i mogućnošću estetskog odgovora, vraća na fotografije. Posrijedi je feministički deplijan za feminističku izložbu; takvim ga ne čini samo njegov sadržaj, već prvenstveno njegova forma. Šteta što u samom konceptu izložbe takvom rješenju nije dan veći značaj: ukoliko bi se tekst i poezija izložili kao naljepnice na sam zid galerije, usložnila bi se cjelina izložbe. Međutim, za to bi joj trebalo dati i drugačiji prostor. Onaj male galerije Događanja djeluje pogrešno: izložba bi profitirala od većih praznina, kao što bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi se i različiti formati fotografija ponašali u drugačijem prostoru (samim izlošcima, naime, monumentalnosti ne nedostaje).

Da nema tebe.

Radovi iz ciklusa Postajanje pokazuju da uspjeh prve izložbe Glorije Lizde nije bio tek slučajni pogodak. Oni iznimno sigurno nastavljaju zadanim smjerom, ukazujući na snažan umjetnički glas neobične i suptilne poetike, te jasno potvrđuju Lizde kao važnu umjetničku pojavu. Ova je izložba značajna feministička intervencija u lokalnu suvremenu umjetnost: ona beskompromisno istražuje ženska iskustva, prikazuje žene i obraća im se, uz jasan feministički okvir koji ne ostaje u domeni teorije, već duboko zahvaća u estetsko.

¹ Svi su citati fragmenti iz pjesama Julije Savić objavljenih u deplijanu kao dio opreme izložbe.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 03.02.2020

VEZANE VIJESTI

Umjetnica pri (ne)radu

Piše: Tihana Bertek

U središtu izložbe Napravljeno – radni naslov za napraviti su vrijeme i aktivnosti koje prethode i odlažu obavljanje rada, dok sam proces postaje finalni umjetnički proizvod.

Mjesto gdje apsurd živi punim plućima

Piše: Mirna Rul

Kroz dva sup(r)otstavljena glasa, izložba Zemlja meda i mlijeka prikazuje fluidne perspektive iz kojih autori različitog porijekla dekonstruiraju dijeljenu svakodnevicu.

Studija ciklične proizvodnje povijesti

Piše: Glorija Mavrinac

U promišljanju autoritarnih režima predstava Zanos i bijes traži introspektivnog gledatelja koji preispitivanjem individualnog i kolektivnog djelovanja postaje agens otpora.