Treba preuzeti institucije u kulturi | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Treba preuzeti institucije u kulturi

O statusu i položaju hrvatskih umjetnika razgovaramo s Nemanjom Cvijanovićem.

Razgovarale: Vesna Milosavljević i Dea Vidović
  • A
  • +
  • -

Na okruglom stolu Samoorganizacija umjetnika i osnaživanje njihove pozicije koji su početkom listopada u Ljubljani organizirali portal Artservis i SCCA Ljubljana sudjelovao je i hrvatski umjetnik Nemanja Cvijanović koji se aktivno bavi kulturnom djelatnošću od 1995. Cvijanović je član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskih društava likovnih umjetnika Rijeke i Zagreba, udruge Drugo More iz Rijeke i talijanske partiije Rifondazione Comunista. Na tržištu suvremenih umjetnina prisutan je pod grbovima Galleria T293 iz Napulja (Italija), ŠKUC iz Ljubljane (Slovenija) te Galerija SIZ iz Rijeke, čijeg je programa voditelj. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji gdje pohađa poslijediplomski studij Projektiranja i produkcije vizualnih umjetnosti na arhitektonskom univerzitetu I.U.A.V.. Predavao je crtanje I, crtanje glave, crtanje akta i crtanje anatomije na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, prije nego što mu je drastično smanjena satnica zbog sudjelovanja u studentskoj blokadi.

KP: Kakav je položaj samostalnih umjetnika u Hrvatskoj (a s obzirom na dobivanje statusa, procedure odlučivanja, pitanje kriterija, sustav uplaćivanja doprinosa za socijalno/mirovinsko, obveze umjetnika prema državi i sl.)?



N. C.: Prema izvoru - web stranicama Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika položaj je samostalnih umjetnika Republike Hrvatske određen Zakonom o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (donesenog odlukom Zastupničkog Doma sabora Republike Hrvatske, koju je 21. svibnja godine 1996., potpisao sam dr. Franjo Tuđman), odnosno ispravkom tog istog Zakona (zbog jedna gramatičke pogreške) danog 5. lipnja iste 1996., potom Pravilnikom o postupku i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko te zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske (kojeg je na temelju članka 7., spomenutog Zakona, donio ministar kulture Republike Hrvatske, mr.sc. Božo Biškupić. 23. kolovoza godine 2004.), Zakonom o doprinosima za obvezna osiguranja pa Uredbom o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja, i posljednjim zabrinjavajućim Zakonom o izmjeni Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja.

Na položaj samostalnih umjetnika, također utječu praksa i "uzusi" nadležnih tijela, savjeta, odbora i sudova 30 strukovnih udruga, od kojih su gotovo trećina udruge "likovnih" umjetnika, a samo jedna udruga samostalnih umjetnika.

Usredotočit ću se na takozvane udruge likovnih umjetnika kako bih objasnio proceduru. Da bi umjetnik postao članom HZSU-a i dobio status samostalnog umjetnika sa svim pravima i obvezama, mora se prethodno učlaniti u neku od lokalnih strukovnih udruga koja će se zalagati za njegovo učlanjivanje u HZSU. Svaka od udruga ima više ili manje sličnu proceduru za selekciju prilikom primanja u članstvo. HDLU Rijeka, primjerice, Statutom garantira upis i članstvo svakom umjetniku koji je diplomom stekao umjetničko zvanje (što ako uzmemo u obzir zastarjele programe, vrlo upitan predavački kadar i ustrojstvo naših institucija nije nužno relevantan selekcijski aparat). U protivnom, kandidat će morati priložiti pri upitu za primanje u članstvo petnaest radova i CV, na temelju kojih će Umjetnički odbor i Stručni savjet Društva odlučiti o njegovoj sudbini. Ukoliko kandidat prođe taj prvi stupanj selekcije, o njegovom članstvu javnim glasovanjem odlučuje Skupština Društva. Postavši članom HDLU Rijeke, da bi ostvario status samostalnog umjetnika, kandidat mora u određenom vremenu zadovoljiti kriterije koji se u principu zasnivaju na kakvoći i učestalosti umjetničkog djelovanja.   

No, ne smijemo zaboraviti da se, unatoč davno predstavljenim smjernicama Strategije kulturnog razvitka, za Hrvatsku u 21. stoljeću, struktura organizacije i djelovanja većine strukovnih umjetničkih udruga nije bitno mijenjala pedesetak godina pa tako ni njihovi kriteriji za selekciju umjetnika/članova i još važnije za selekciju članova umjetničkih savjeta, članova ''žirija'', a posebno kriteriji za selekciju relevantnosti galerijskih programa. Vrlo je čest slučaj da se i galerijski prostori bez programa vode kao relevantni prostori pa iz toga možemo vrlo lako zaključiti da ne postoje čvrsti (realni) kriteriji za postizanje statusa samostalnih umjetnika, već se oni mijenjaju ovisno o dijapazonu interesa i afiniteta najrazličitijih subjekata.

O daljnjoj sudbini kandidata koji želi postati članom HZSU i ostvariti svoja prava, od kojih je najvažnije ono na uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko te zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, odlučuje Stručno povjerenstvo HZSU-a, sastavljeno od jednog člana i njegovog zamjenika kojega bira Ministarstvo kulture, jednog člana i njegovog zamjenika kojega bira HZSU te tri člana i prema potrebi određeni broj njihovih zamjenika koje biraju umjetničke strukovne udruge iz pojedinih područja umjetničkih stvaralaštva od kojih je najmanje jedan samostalni umjetnik. Ove činjenice ukazuju da o položaju ''samostalnih'' umjetnika najmanje odlučuju samostalni umjetnici, već to umjesto njih čini Vlada, Ministarstvo kulture, tijela i predstavnici umjetničkih strukovnih udruga koji u velikoj većini nisu samostalni umjetnici. U bliskoj bi budućnosti ovakav ustroj samostalnim umjetnicima u ostvarivanju njihovih prava mogao postati velikim problemom. Na to se moramo pripremiti.



KP: Zalažu li se umjetnici za poboljšanje svoga statusa tj. postoje li ikakvi oblici samoorganiziranja u tom pogledu?

N. C.: Kada su promjenom Zakona strukovna umjetnička društva postala udrugama građana, nekadašnja zagrebačka krovna udruga izgubila je taj status (iako je zadržala gotovo istovjetno članstvo). S vremenom se došlo do zaključka da je potrebno uspostaviti koordinaciju svih HDLU-a, kako bi se lakše, zajednički, moglo utjecati na razvitak društava i odnosa s Ministarstvom kulture i lokalnim gradskim samoupravama. Međutim, postepeno je ta praksa zamrla. Osim tog pokušaja, osobno ne znam za druge oblike samoorganiziranja likovnih umjetnika i njihovih udruga u smislu zaštite ili poboljšanja njihovih prava.



KP: Što je potrebno napraviti u skoroj budućnosti po ovom pitanju te kakve bi akcije trebalo pokrenuti da se status umjetnika poboljša u Hrvatskoj?

N. C.: Kada sam ''elektronskom poštom'' dobio obavijest da je krizna Vlada usred turističke sezone izglasala Zakon o izmjeni zakona o doprinosima za obvezna osiguranja, i da će se samostalnim umjetnicima osnovica za uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko te zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske smanjiti za trećinu dosadašnje, koja se odnosila na prosječnu hrvatsku plaću, počeo sam nazivati kolege (umjetnike i ostale kulturnjake) i raspitivati se hoćemo li i kako reagirati. Većina je smatrala da ukoliko reagiramo nećemo naići na odobravanje javnosti jer smo tobože u povlaštenoj poziciji u odnosu na ostale samostalne djelatnosti.     

Smatram da je takav pristup više nego neprihvatljiv iz niza razloga, a među njima je svakako odsutnost sistema - što je rezultat katastrofalnog stanja državnih, županijskih i gradskih institucija u kulturi, neumreženosti (u odnosu na međunarodne institucije), strategijske razdvojenosti nacionalnih institucija i tijela koja su nadživjela nedovršenu tranziciju (iz bivšeg socijalističkog u društvo liberalnog kapitalizma) te i dalje rade po principima djelovanja socijalističkih birokratskih ustanova (novac poreznih obveznika troši se za održavanje hladnog pogona i na plaće doživotnih zaposlenika, a na štetu programa), nepostojanja tržišta, odsutnosti relevantnih kriterija za selekciju, nedovoljne zastupljenost suvremene umjetnosti i teorije u obrazovnim programima školstva, u medijima a time i u javnosti, itd...

Ne postoje dobri uvjeti za obavljanje umjetničke djelatnosti i baš zato se trebamo boriti da ih stvorimo.

Da bi promijenili neprihvatljivu situaciju i poboljšali uvjete rada i odnosa u kulturi, svi mi koji se bavimo "suvremenom" (ovo suvremenom radi određenja prema hegemoniji neprihvatljive lažne umjetnosti koja je najzastupljenija u strukovnim udruženjima, koju ne želim imenovati) umjetnošću moramo se solidarizirati i zajedno stvoriti uvjete za preuzimanje institucija u kulturi.

Što se tiče vizualnih umjetnika, za početak bi se strategija mogla podijeliti u dva pravca koja se u ciljevima podudaraju:           

  • preuzeti upravu postojećih umjetničkih strukovnih udruga pa preko svojih članova preuzeti upravu ZSUH-a, s ciljem direktnog utjecanja na Ministarstvo (Vladu RH), revizije članstva i kriterija za ostvarivanje prava samostalnih umjetnika;
  • osnovati nova strukovna društva vizualnih ("suvremenih") umjetnika u svakom gradu ili županiji pa preko svojih članova preuzeti upravu HZSU-a, s ciljem direktnog utjecanja na Ministarstvo (Vladu RH), revizije članstva i kriterija za ostvarivanje prava samostalnih umjetnika.

Mislim da je ovo primjenjivo na sve oblike bavljenja kulturom. Da ne nabrajamo.

KP: S nekolicinom hrvatskih umjetnika i kolektiva osnovao si Galeriju SIZ kako bi stvorili bolje uvjete za svoj rad. Možeš li nam ukratko predstavi ideju i ciljeve formiranja Galerije SIZ?



N.C.: Galeriju SIZ – Samoupravna interesna zajednica čine: 10 umjetnika (Milijana Babić, Tomislav Brajnović, Nemanja Cvijanović, Igor Grubić, Janez Janša, Andreja Kulunčić, Siniša Labrović, Cesare Pietroiusti, Oliver Ressler i Slaven Tolj); 3 umjetničke ili dizajnerske grupe (ABS grupa, Klub ljubitelja umetnosti / Art Fun Club i ŠKART); i jedna udruga građana u kulturi kroz čiji program i djeluje Galerija (Drugo more).

Galerija SIZ djeluje od početka 2009. godine i ostvarila je program koji se odnosi na produkciju pet samostalnih izložbi (Slavena Tolja, Igora Grubića, Siniše Labrovića, Kluba ljubitelja umetnosti / Art Fun Club-a i Olivera Resslera) i produkciju dva performansa (Nemanje Cvijanovića i Siniše Labrovića).

Udružili smo se prvenstveno radi pokretanja Galerije u kojoj će na principu samoupravljanja djelovati umjetnici iz proširene regije. Nakon nekoliko okupljanja shvatili smo da je uz Galeriju koja svoj program ostvaruje iz sredstava Grada Rijeka, i minimalnih sredstava (2.000,00 kn) ostalih donatora, potrebno osnovati i Zadrugu SIZ kao najprihvatljiviji pravni oblik udruživanja, s ciljem drugačijeg odgovora na dominantno međunarodno tržište koje nije moguće ignorirati i prema kojemu se trebamo zajedno i pravomjerno postaviti. Andreja Kulunčić jedina je od udruženih umjetnika koja smatra da zbog izvedbene i financijske kompleksnosti njenog rada, galerijsko-zadružni oblik poslovanja, dugoročno nije primjeren njenoj produkciji. Djelovanjem Galerije SIZ postali smo partneri Ministarstvu kulture (još uvijek bez sredstava iz tog izvora), dok ćemo osnivanjem Zadruge SIZ postati na svojevrstan način partneri i Ministarstvu gospodarstva od kojega očekujemo punu podršku.

 

O statusu i položaju umjetnika u Sloveniji i Srbiji možete čitati u razgovorima koje su portali Kulturpunkt.hr i SEEcult.org vodili s umjetnicima Marijom Mojcom Pungerčar i Dragoslavom Krnajskim.




Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 22.10.2009