Trijumf institucionalnog cinizma | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Trijumf institucionalnog cinizma

Dvotjednik Zarez je u broju 278 objavio temat o Muzeju suvremene umjetnosti u kojem je i tekst Dejana Kršića.

Piše: Dejan Kršić
U pripremi temata o MSU, dvotjednik Zarez je uputio anketu na brojne adrese umjetnika, kustosa, likovnih kritičara i arhitekata u Hrvatskoj, koji su odgovarali na sljedeća pitanja:  
  • Molimo za vašu recenziju/ocjenu zgrade novog MSU Zagreb, s obzirom na arhitektonske kvalitete po sebi, način na koji arhitektura zgrade zadovoljava, ili odgovara na potrebe izlaganja suvremene umjetnosti te s obzirom na lokaciju i način na koji zgrada i izložba komuniciraju s okolišem/javnim prostorom?
  • Kakvom ocjenjujete zbirku, koncepciju postava, a kakvim aktualni/realizirani postav te program MSU Zagreb? Kako su u njemu zastupljeni te trebaju li biti zastupljeni, arhitektura i dizajn? Također, i s obzirom na postav te format/način ili medij prezentacije, fotografija i video.
  • Što je po vama suvremena umjetnost u svojoj razlikovnoj definiciji spram drugih umjetnosti (potpitanje: što biste istaknuli kao iznimno umjetničko nasljeđe koje eventualno treba postati obilježjem nacionalnog identiteta? Je li to suvremena umjetnost?) tj. u svojoj suštini; koje biste suvremene umjetnike, hrvatske i/ili inozemne istaknuli (i zašto)? Koji "naši" umjetnici imaju međunarodnu karijeru te prema kojim kriterijima? Postoji li, i treba li postojati, tržište suvremene umjetnosti u domaćem kontekstu?
  • Kakvim ocjenjujete gradsku i državnu politiku spram suvremene umjetnosti?
  • Kako je suvremena umjetnost percipirana od strane javnosti, široke publike, koliko joj je dostupna/razumljiva te je li suvremena umjetnost elitistička? Je li tobogan Carsten Höllera način približavanja suvremene umjetnosti širokoj publici i najmlađima, no ne i ustupak?
  • Koju biste izložbu istaknuli kao "najbolju" u programima hrvatskih muzeja i galerija u prethodnoj godini?
  • Postoji li teorija suvremene umjetnosti u nas, metodologija i pojmovnik pisanja o suvremenoj umjetnosti; koju biste knjigu/tekst preporučili kao relevantnu literaturu na tom području, u nas i na drugim jezicima?
  • Možete li navesti primjer/primjere "dobrih" muzeja suvremene umjetnosti u svijetu, u novim ili prenamjenjenim zgradama s obzirom na arhitekturu i  s obzirom na program (također s obzirom na budžetni omjer ili razmjer ikonička zgrada/zbirka/postav).
Među pristiglim odgovorima je i tekst Dejana Kršića koji uz suglasnost autora prenosimo u cijelosti. 


filiptrade_57_final

 Slika Lovre Artukovića posuđena iz privatne kolekcije Filip Trade.

Pitanja oko Muzeja suvremene umjetnosti, kao nove zgrade ali prvenstveno kao institucije, su izuzetno kompleksna. To ne znači da ih treba izbjegavati ili da se o njima ne može raspravljati, već samo da ih treba tako i tretirati, kao kompleksna pitanja koja zaslužuju kompetentnu javnu raspravu različitih aktera, stručne i šire zainteresirane javnosti. Nažalost, u proteklih 12 godina, koliko se projekt nove zgrade MSU rastezao, upravo to je izostalo. I to nije slučaj, u toj lakoći netransparentnog raspolaganja javnim dobrom - vidljivoj od Cvjetnog trga i Varšavske do Dinamovog stadiona, rukometnih dvorana i MSU - ima nekog sistema. Govorilo se o veličini nove zgrade (14.689,65 m2), rastezali su se po medijima skandali oko "prisluškivanja", izbora autora i koncepcije stalnog postava (kao da je stalni postav najvažnija stvar, on je tu da se mijenja, da bude u interakciji s povremenim izložbama a kolekcija osnov za istraživanja), odnosima Grada i Ministarstva kulture, ali nisu se vodile stručne a pogotovo ne javne rasprave o smislu i ulozi te institucije, njezinom programu, položaju na umjetničkoj sceni, kadrovskoj politici pa ni uže stručne diskusije, npr. o načinu arhiviranja, dokumentiranja i izlaganja djela medijske umjetnosti.

Naravno da je konačno otvorenje važan događaj, i da je zbirka u nekim aspektima, prvenstveno svojom internacionalnom širinom, doista važna. Ali ta kvaliteta zbirke je rezultat aktivnosti ljudi koji odavno nisu u MSU, a uglavnom niti među živima - Božo Bek, Radoslav Putar, Dimitrije Bašičević, Marijan Susovski, Davor Matičević... Rezultat upravljanja Muzejem posljednjih petnaestak godina je gotovo apsolutno odsustvo relevantne suvremene umjetničke produkcije protekla dva desetljeća. Što se u postavu povremeno pokušalo zamaskirati posuđivanjem slika iz zbirke privatnog kolekcionara. Začuđujuće je da taj skandal kao da nikog nije zasmetao. Dapače, u najavama otvorenja stalnog postava to se i isticalo, ali kad te riječi samo hladno stavite na papir ne čini li vam se tu nešto izuzetno neprimjereno: u stalnom postavu najvećeg muzeja suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, javne institucije, financirane sredstvima poreznih obveznika, izložena su djela iz privatne kolekcije, i to ne neka rijetka remek djela prošlosti, već radovi suvremenih, živih i djelatnih umjetnika!?

 

msu_nocu_final

 

Kad je zgrada konačno otvorena uglavnom se moglo čuti tek "Imamo zgradu!", gotovo kao neki daleki odjek onog "Imamo Hrvatsku!". U oba slučaja ostao je nejasan odgovor na temeljno pitanje: a što ćemo sad s tom tvorevinom? I što ćemo sad kad tog nepostojanja zgrade više nema? Jer, nije li taj institucionalni manjak uvjeta bio i neka vrst kulturnog rješenja? Idealno opravdanje za desetljeća institucionalnog nemara, intelektualnog nerada i stručne nekompetentnosti.

Od gužve na ulazu u noći otvorenja - što je posljedica lošeg planiranja i najave programa otvorenja a ne neke više sile ili "neočekivane" navale zainteresirane publike - do narcisoidne foto izložbe o gradnji muzeja, niz elemenata pokazuje tu karakterističnu opsesiju političke elite spektakularnim građevinskim poduhvatima, da je "nadležnima" važna sama zgrada, a ne njezin sadržaj i aktivna uloga na kulturnoj sceni. Pa onda niti način njezinog dugotrajnog - možemo dodati i "održivog" funkcioniranja, kako u programskom tako i financijskom pogledu. To se jasno pokazalo vrlo brzo nakon otvorenja kad je Gradonačelnik (koji se u predsjedničkoj predizbornoj utrci nije libio učestvovati na otvorenju i za kamere pozirati spuštajući se niz tobogan u svojoj "zamrznutoj" funkciji gradonačelnika) želio hitno prenijeti polovicu osnivačkih prava na Ministarstvo kulture kako bi ono preuzelo financiranje. Dubina problema postala je očita već dva mjeseca nakon otvorenja kad se saznalo da Muzej duguje 300.000 kuna samo HEP-u, pri čemu iz domaćih medija nije moguće nedvosmisleno saznati da li je tu riječ o rasvjeti ili i o troškovima grijanja i u kojoj mjeri, i kolika su eventualna druga potraživanja? Koliki su uopće troškovi tzv. hladnog pogona? Nagađa se o cifri od 900.000 kn mjesečno ali taj podatak nitko nije ni potvrdio niti opovrgnuo.

Sve je to pokazatelj odsustva dugoročnog planiranja rada Muzeja kako u državnim i gradskim institucijama koje su o izgradnji i radu odlučivale tako i unutar samog MSU-a. Ne samo da se danas govori o pasivnim kućama, već se doista i grade zgrade koje štede pa i stvaraju energiju, umjesto da je rasipaju, a mi smo u doba krize dobili stakleno/leksansku "vilu propuh" kroz koju toplinska energija zimi curi na sve strane (dan nakon otvorenja osoblju u prizemlju trebale su debele zimske jakne i tople čizme), dok će ljeti biti problema s hlađenjem, klimatizacijom. Da ne govorimo o direktnom sunčevom svjetlu (ah da, to je naknadno "riješeno" zastorima i izgradnjom knaufanog labirinta!) i tome kakvi su tu mikroklimatski uvjeti za izlaganje radova? Da u inicijalnom projektu očito nitko nije vodio računa o klimatizaciji posredno potvrđuju i ogromni uređaji suptilno postavljeni na ravni krov zgrade. 

O toj u medijima često hvaljenoj arhitekturi zgrade lijepo se pregnantno izrazio Aleksandar Srnec: ne možete na osnovu Kniferove slike graditi arhitekturu, zgrada mora funkcionirati kao skulptura. Sagrađena je tolika zgrada, točan trošak izgradnje se još ni ne zna (spominjale su se cifre oko 450 milijuna kuna, svakako barem dvostruko veće od ugovorenih 210 milijuna), a propuštena je prilika da dobijemo zgradu koja funkcionira kao nešto više nego simbol iskoraka kulturnih institucija preko Save. U doba Calatravinih konzolnih konstrukcija, u svakom smislu eks-centričnih zgrada po Šangaju i Dubaiju, naš se navodni prozračni simbol modernosti oslanja na tupe štake konvencionalnih betonskih stupova. 

Sam prilaz zgradi je katastrofalno riješen. Ulaz u zgradu je planiran samo s jedne, južne strane, kao da je riječ o nekoj renesansnoj palači kod koje je važna samo fasada. Zgradi podignutoj na ograđeni plato ne možete prići sa strane. Onaj prostor u začelju zgrade (ma koliko bilo neprimjereno govoriti o zgradama moderne arhitekture u tim terminima) je praktično nedostupan. A kad konačno u zgradu uđete, praveći slalom između kliznih staklenih vrata, nemate baš osjećaj da je tu riječ o "hramu umjetnosti". Tu su obavezni kafić, garderoba, blagajna, malo desno museum-shop, jedino prisustvo umjetnosti baš ne osjećate i ne vidite, baš kao što je i ulaz u polivalentnu dvoranu "Gorgona" nevidljiv. U propagandnom letku naglašava se da je "prizemlje namijenjeno raznovrsnim sadržajima za posjetitelje" a izložbeni prostori su na katovima. Nije li tu već simbolički, umjesto prožimanja umjetnosti i života, naglašena hijerarhijska, vrijednosna razlika?


bakic__final

Vojin Bakić: Razlistala forma (op. a. Skulpturu valja doživjeti u prostoru) 

Do izložbenih prostora dolazi se stepenicama koje vas u oba slučaja, i stalnog postava (3.500 m2) i prostora za povremene izložbe (1.500 m2), dovode u neke prostore nedefiniranog oblika, bez dramatičnih vizura. U Franićevoj zgradi MSU dobili smo tisuće kvadrata izložbenog prostora, ali nismo dobili arhitekturu. Stvar je još pogoršana time što ni 1999. kad se zgrada na natječaju birala, ni kasnije dok se projektirala i gradila, očito nije postojao nikakav muzeološki plan i precizna analiza kolekcije. Što se s njom hoće, kakav izložbeni prostor nam treba, za kakve izložbe ... Tako smo dobili "prvu namjenski građenu zgradu muzeja" koja nije prilagođena kolekciji (što su već i kandidati za autore stalnog postava svojevremeno primijetili!) nego isprepletena prostorijama neproporcionalnih dimenzija - uskim i visokim ili niskim i širokim. Labirint katova, polukatova i nekoliko vrsta stepenica u kojem se nitko ne snalazi, u kojem nikakvu jasnu narativnu liniju nije moguće pratiti, ne znate gdje ste bili i što još niste vidjeli. Izložbeni prostor u kojem liftovi, stepenice i ograde često zaklanjaju pogled na radove. Dobili smo građevinu koja izloženim radovima stalno staje na put a ne pomaže im. U tolikoj zgradi stalno imate osjećaj da za nešto nema prostora, uvijek odmah morate negdje skrenuti a ne znate baš gdje, uvijek su tu još neke stepenice, zid, zastor... Zgradu s tisućama kvadratnih metara izložbenog prostora u kojoj se djela povremeno beskrajno gužvaju pa vam se u pogledu na veliko platno Vasarelija ispriječi Sotova skulptura, u kojoj je Bakićeva Razlistala forma diletantski nalijepljena uz zid iza stepenica i lifta a pogled na pola instalacije G=0/D Biomehanika Noordung zaklanja zid lifta... LAŽ Borisa Bućana izložena je na relativno niskom zidu, kao jedna od slika među drugim slikama, tako da gotovo dodiruje pod. Upravo to je "laž" jer je riječ o djelu koje nije mišljeno da bude, da djeluje kao galerijska slika, nego kao transparent... Nije to tek pitanje kustoske koncepcije i realizacije postava (mada dio odgovornosti za rezultat i tu leži), temeljni problem je u tome što je arhitektonski natječaj rađen i projekt izabran i na kraju realiziran bez jasne koncepcije muzeja kao institucije. Ne govore li nešto o prioritetima podaci o kvadraturi: 174 m2 za muzejski dućan, 50+100+127 m2 kafića i 100 m2 restorana te 97 m2 za nešto što se zove VIP salon (!!!???) naprema 147 m2 knjižnice! Pritom je velika šansa da u kafiću u prizemlju glavom lupite u metalnu osnovu stepenica, ispod koje je, kako zgodno, stavljena klupica. 

 

laz_89_final 

Boris Bućan: Laž (op. a. Transparetnt je postavljen na prenizak zid)

Ta prostorna stisnutost očita je i u polivalentnoj dvorani "Gorgona" (500 m2). Gledalište je izuzetno strmog nagiba, tako da je veliko pitanje kako će publika pratiti kazališne predstave i performanse koji se tu najavljuju. Predavače publika promatra s visine. Redovi su tako stisnuti da - osobnim iskustvom potvrđeno - muškarac prosječnog rasta udara koljenima u naslon sjedišta ispred. A što reći o pomalo nadrealnoj ideji da se u sred izložbenog prostora smjesti akvarij kafića u kojem će čovjekolike ribice piti i jesti!? A ne uz neki od problematičnih staklenih zidova, da posjetitelji imaju novu zanimljivu vizuru na novi ili stari Zagreb. Da ne spominjemo činjenicu da taj kafić još uvijek naravno ne radi jer još nije riješen natječaj tko će voditi ugostiteljske usluge. Imali su samo, šta 6 godina?

Otvorenje izložbe Aleksandra Srneca pokazalo je i svu prostornu nelogičnost prostora namijenjenog povremenim izložbama. Na to je već u govoru na otvorenju izložbe reagirao gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok izazvavši nemalu nervozu gđa. Pintarić, ravnateljice i voditeljice odjela za odnose s javnošću te pritajeno zadovoljstvo posjetitelja. Ne samo da ulazni prostor ne može primiti sve zainteresirane, već je i kretanje kroz izložbu tako zakomplicirano da postaje user unfriendly. Ulazite u izložbeni prostor ali izložba ustvari počinje na katu ispresijecanom različitim stupovima i zidovima, jedan dio je iza stepenica, u drugom prolazite kraj kafića, opet u jednom uskom a visokom prostoru pa kroz klaustrofobični hodnik, tako da će u ovakvom obliku velik dio prostora za većinu izložbi ustvari nužno ostati neiskoristiv.


bucan_80_final

 Boris Bućan, Žar ptica (op. a. Plakat je za zid zakucan čavlićima. Sigurno prema svim muzeološkim pravilima.)

O samoj autorskoj koncepciji stalnog postava ne treba više puno raspravljati. Ali nužno je komentirati njezinu provedbu. Sama kustoska koncepcija s pet "velikih" i poetski naslovljenih pomalo maglovitih tema (Projekt i sudbina, Umjetnost kao život, Umjetnost o umjetnosti, Velika enigma svijeta, Riječi i slike), ne komunicira dobro u tom arhitektonskom labirintu. Ne postoji jasna narativna linija, u prostore nužno ulazite nasumice, često više ne znate u kojoj ste sekciji, zidni natpisi s objašnjenjima nalaze se na jednom mjestu koje nije nužno ono na kojem vi kao posjetitelj ulazite, a unutar tih sekcija često se nalaze radovi koje na okupu više drže lijepe želje kustosa nego čitljiva narativna linija i načela komplementarnosti ili kontrasta.

Dok ne postoji muzej posvećen dizajnu i primijenjenoj umjetnosti u MSU bi svakako trebalo biti mjesta i za ta područja (posebno u segmentu povremenih izložbi). Trenutačno postav i u tom pogledu pokazuje nedosljednost. Izložen je čuveni plakat Borisa Bućana, Žar ptica. Pribijen čavlićima na zid!? Sigurno prema svim muzeološkim pravilima. Onda se postavlja pitanje zašto samo on? Gdje su radovi Picelja, Vulpea, Arsovskog? (Pritom je jedan, relativno netipičan plakat Arsovskog reproduciran na velikim razglednicama i stavljen u prodaju u Museum shopu.) Ne bi li, u najmanju ruku bilo logično da su čuveni Piceljevi plakati za izložbe Novih tendencija izloženi u prostorima posvećenim Novim tendencijama?

Kao suvremene tvornice kulturne industrije muzeji suvremene umjetnosti nisu prvenstveno namijenjeni stručnjacima i znalcima (mada svakako moraju zadovoljiti njihove kriterije, interese i zahtjeve) već širokoj publici. Već i broj posjetitelja u MSU pokazuje potrebu za edukativnim pristupom. Nažalost, realizacija samog postava taj zahtjev (pa i proklamiranu težnju) ne ispunjava. Na potpisima radova, prilično ružnim i tipografski nesuptilnim, nečitkim i prije svega neinformativnim nema npr. godina rođenja/smrti autora ili grada/zemlje porijekla. Ukoliko već ne znate nešto o umjetnicima, tamo nećete ni saznati. Na Srnecovoj retrospektivi svi natpisi su bili samo na hrvatskom, kao da se uopće ne računa na strane turiste! Autori postava kao da nisu čuli da se slova mogu rezati u samoljepljivoj foliji pa su velike papirnate role lijepljene na zid. U postavu se na televizoru vrti i dokumentarni film o radu Grupe šestorice, ali bez stolica na koje bi publika mogla sjesti i filmu posvetiti više pažnje od onih poslovičnih 30 sekundi. Dakle unatoč proklamiranoj okrenutosti širokoj publici Muzej ustvari komunicira nešto samo onima koji nešto već znaju. To nije tek tehnički problem, to postaje problem politike gledanja, jer za većinu posjetitelja djela svodi na autonomne objekte, oduzima im narativ i kontekst (koji je djelima suvremene umjetnosti često važan, pa i presudan, često ono što na prvi pogled vidiš nije ono što djelo želi posredovati) i pretvara ih u slike, vizualne fenomene. I u tome je a ne u trivijalnoj činjenici masovnosti publike, temeljni problem spektakularizacije muzeja. Tako je, na primjer, rad Moja godina Željka Jermana, brojem komada velik ali sadržajno intimistički, u postavu neprimjereno monumentaliziran, u deset redova, dvostruke visine prosječnog višeg posjetitelja, tako da je listove na vrhu zida praktično nemoguće čitati.

stepenice_final 

Mnogi kustosi preziru tekstove na zidu, ali barem bi pojedine grupe/sekcije (Exat, Gorgona, Nove tendencije...) trebale biti jasno označene. Ako već ne na samom zidu povremeno bi neka objašnjenja, priče o umjetnicima i radovima trebale biti dostupne na kartonima ili letcima u prostoru. Kustosi su se uzdali u suvremenu tehnologiju audio-vodiča, ali izložba mora funkcionirati kao vizualni, prostorni pa i ambijentalni doživljaj. Ukoliko se kroz izložbu/izložbeni prostor morate kretati s vodičem ili drugim audio-prostorom u slušalicama na glavi, tada tu nešto očito ne funkcionira. Posjetitelji koji dođu bez tog pomagala ne mogu gotovo ništa saznati o onome što bi trebale biti specifične vrijednosti Muzeja. Internacionalni karakter zbirke je njena komparativna prednost u regiji. Ali, bez obzira na koncepciju stalnog postava, u međunarodnom kontekstu Muzej se mora pozicionirati onim što je već prepoznato kao najveći ovdašnji dosezi moderne i suvremene umjetnosti: Zenitizam, Exat, Vojin Bakić, Gorgona, Nove tendencije, Geff, Tomislav Gotovac, krug Galerije SC i "nove umjetničke prakse", Grupa šestorice... U ovakvom postavu to nažalost ne funkcionira.

U tako kompleksnom postavu i konfuznom arhitektonskom prostoru važna je orijentacija posjetitelja. Ovdje je signalizacija na rubu katastrofalnog - a pitanje je i da li zakonitog, jer treba se zapitati da li je doista prije otvorenja dobivena prava uporabna dozvola, i kako, jer ni mjesec dana nakon otvorenja izlazi, naročito izlazi u slučaju požara nisu bili jasno označeni. Nije baš jasno koje su od tih silnih stepenica požarne. Mape tiskane na depilijanima u kretanju zbirkom vam nikako neće pomoći jer su sekcije tek sumarno prikazane različitim bojama. Nagradno pitanje: postoji li u MSU podzemna garaža? Gdje se u nju ulazi?

Općenito, vizualni identitet je nedefiniran. Stari logo nije bio dobar ni kad je usvojen. Šteta je što izgradnja nove zgrade nije iskorištena kao prilika da se uspostavi jasan novi vizualni identitet. Ovako izgleda kao da se paralelno upotrebljava nekoliko sustava (jedno na koverti, drugo na pozivnici, neka kombinacija na webu, nešto sasvim treće u prostoru...). Jedno zanimljivo rješenje koje se povremeno pojavljivalo u najavama izgradnje nove zgrade, MSUEUM, ostalo je nedovoljno iskorišteno. Iz osobnog iskustva znam da se na takvim projektima sukobljavaju raznoliki zahtjevi i interesi, uprave, kustosa, marketinga... da je riječ o zadatku koji mora zadovoljiti različite medije i formate, od tiskanih do weba i signalizacije u prostoru, ali ovdje i vizualni identitet signalizira samo odsustvo jasne ideje, vizije i koncepcije što je MSU, što bi želio biti, i kako se pozicionira.

instalacije_6741_final

Zbog rasvjete svjetlosna instalacija Magdalene Pederin praktično je nevidljiva. Kabl za struju to nadomješta!

Čuveni tobogan Carstena Höllera je posebna, opet mutna priča, u kojoj smo s protokom vremena dobivali različite informacije. Prvo ga se najavljivalo kao "ekskluzivu", koju smo, eto, remek djelo, dobili za nikad točno iskazanu količinu Eura. Onda se potiho ipak priznalo da je riječ o radu koji ima već desetak svjetskih muzeja i koji ni po čemu nije ni bitan niti specifičan za Zagreb. Onda se ta činjenica počela predstavljati kao uspjeh, i mi tobogan za spuštanje imamo! Svjetsko - a naše! A onda se pronio glas da ustvari rad uopće nije kupljen, već iznajmljen, opet na nedefiniran rok - spominju se od jedne do deset godina! Sve to ne bi bilo problem da je riječ o instituciji koja nema problema s financiranjem, koja svoj osnovni posao kvalitetno radi. Ali, kao što je već rečeno, zbirka pokazuje ozbiljne manjkavosti u prikupljanju i prezentaciji umjetničke produkcije posljednja dva desetljeća. A niz radova iz ranijih razdoblja, koje su 90-ih još i mogli nabaviti, u međuvremenu je otišao u privatne zbirke poput Erste banke ili Marinka Sudca

Općenito, uprava i kustosi MSU nemaju ozbiljnih problema samo s razumijevanjem prostora već i s razumijevanjem intelektualnog vlasništva. Dan poslije otvorenja provedena je akcija Potpisujem sve što je plavo, kako su na različitim mjestima napisali "naslovljena prema umjetničkoj akciji..." odnosno "projekt u spomen" umjetnika Ante Jerkovića (1958-2005). Međutim, to ne može biti nikakva "parafraza", riječ je naprosto o ponavljanju, rekonstrukciji umjetničke akcije, sa svim problemima o kojima je na tu temu u 277 broju Zareza govorio Antonio Lauer (aka Tomislav Gotovac). Već dan poslije otvorenja, dok je ravnateljica za Vjesnik blagoglagoljila "Poštovati i slušati umjetnike znači biti otvoren prema drugima. Poštujući i slušajući umjetnike, obogaćujemo sebe i postajemo boljim ljudima", u MSU-u su bili otvoreni za uzimanje tuđeg rada bez naknade i time su se, barem malo, duhovno i simbolički, obogatili. Ni u predstavljanju instalacije Umjetnik pri radu (Hommage umjetnosti) Dalibora Martinisa nigdje nije spomenut autor originalne neonske reklame i cjelokupnog vizualnog identiteta tvrtke Chromos, jedan od naših najznačajnijih dizajnera, Milan Vulpe. O besramnosti toga da se za potrebe nagradne igre motivom Srnecove slike isprintana Ford Fiesta titulira "design by Srnec" da ne govorimo. Sve to ne pokazuje samo odnos prema autorima, nego i prema čitavom području dizajna ali i kulturnoj povijesti općenito.

Tako se u muzejskom dućanu (174 m2) prodaju razne tipične muzejske parafernalije, razglednice, plakati, podlošci za miša... dio toga i s motivima umjetničkih djela iz kolekcije. Načelno to je dobra ideja, koja je opet, tipično, realizirana na kriminalan način. Djela često nisu reproducirana u cjelosti, već su iz njih vađeni dekorativni elementi. Koliko mi je poznato, a pitao sam nekolicinu domaćih autora čiji su radovi reproducirani, nitko ih nije pitao za dozvolu. O nekoj vrsti financijske nadoknade da i ne govorimo. Činjenica da Muzej posjeduje djela u svom vlasništvu još uvijek ne znači da ima autorska prava na njihovu komercijalnu eksploataciju. I ako ih reproducira za svoje promotivne svrhe pristojnost nalaže da se radovi reproduciraju u integralnom obliku te da se autore barem formalno pita za dopuštenje. Nije tu riječ tek o nekompetentnosti nadležnih, već o općoj klimi nepoštivanja autora i kreativnog rada. Nisu se zabunili, greškom napravili propust, oni dobro znaju što čine i to i dalje, bez obzira, čine. Uostalom, što drugo očekivati kad se na Srnecovoj izložbi ravnateljica usuđuje potpisati kao kustosica, stavljajući se ispred Marinka Sudca bez kojeg izložbe ne bi ni bilo, troje autora izložbe i autora postava? Uostalom, tako je svojevremeno potpisala i iz SAD pristiglu putujuću izložbu Andyja Warhola. Konačno, ne bi li se netko trebao upitati po kojoj nepromjenjivoj logici Zbirka Benka Horvata (arheološki materijal, slikarstvo 15-18. stoljeća) koju ravnateljica vodi, pripada MSU!?

***

Osim velikih arhitektonskih strukturnih poteza, mnogi od nabrojanih problema i grešaka nisu nepopravljivi, za neke bi trebala prilična sredstva za druge uglavnom dobra volja i profesionalna s(a)vijest, ali za sve je preduvijet da Muzej kao institucija izađe iz svoje učahurenosti. Simbolički to znači da na natječaju za radno mjesto ravnatelja glavni uvjet ne smije biti "poznavanje hrvatskog jezika". Problem otvorenosti i dostupnosti, temeljni je problem većine domaćih kulturnih institucija i tu neće biti pomaka dok se kadrovska politika bazira na političkoj podobnosti i strategiji nezamjeranja. Glavni problem MSU ostaje programski. Tolike prostorne kapacitete valja napuniti, a sam muzej očito za to nema ni organizacione snage ni financijskih mogućnosti, pa se već naslućuje moguća tendencija kanibalizacije druge, vaninstitucionalne scene. Pritom se čine diletantske i neoprostive pogreške u planiranju programa. Tako je, uz sve manjkavosti u realizaciji postava, fascinantna retrospektiva Aleksandra Srneca maknuta nakon manje od mjesec dana radi izložbe kako ga uvijek tituliraju "glavnog partnera", ustvari korporativnog sponzora! Uz sve navedene probleme, takvom izlagačkom praksom MSU se ubrzano približava statusu Biškupićevog i Bandićevog Obrovca! Tako je samo u "investicijskoj potpori" Ministarstva kulture za 2010, za MSU namijenjeno 15.000.000 kn. Stavka kaže: "za izgradnju"!?

Imamo Zgradu!

 

***

Objavljeno u Zarezu br. 278, 4. ožujka 2010.

Ostale fotografije vezane uz tekst možete vidjeti ovdje

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.03.2010