Tutanj podivljale vode | kulturpunkt

Tutanj podivljale vode

Posjetitelje izložbe Prokleta brana Lale Raščić zasigurno neće mimoići snaga njezine sugestivnosti.

Piše: Ives Vodanović

U prostorima Pogona Jedinstvo nedavno se moglo upustiti u avanturu intelektualnog raftinga na slapovima konceptualne umjetnosti koju je za malobrojnu, hrabru zagrebačku publiku priredila mlada, višestruko nagrađivana umjetnica Lala Raščić, nakon što je predstavljanje istog rada imala u Sarajevu, Beogradu i Banja Luci.

Kombinatorika prostora i umjetničkog rada koji najviše dolazi do izražaja u povećoj video instalaciji, pozivaju na pokušaj osobnog rasplitanja ideja prožetih dimenzijama stvarnog i onog što sa stvarnim tek koketira.

U središtu svega -  priča. U pozadini priče - voda. Priča o vodi ispričana preko platna, natopljena mokrim zvucima što naplavljuju prostor. Prostor koji nije zabranjen, razgraničen, odijeljen. Riječ je o plutajućem prostoru, sa stazom poput onih poučnih puteljaka u prirodi na kojima se svako malo zaustavljaš kako bi pročitao poneku uputu, novi podatak, ili samo odmorio oko na nekom od prizora.

Zadatak koji se nadaje publici jest poslušati umjetničinu priču. Priču inspiriranu nevjerojatnim događajem kojeg je 2000. godine potaknulo emitiranje radio-drame Katastrofa u mjestu Lukavac u Bosni. Služeći se elementima usmenog pripovjedanja i to onog proizašlog sa bosansko-hercegovačkih prostora s karakterističnim predstavkama ideja i junaka, Lala Raščić pokušava publiku uvesti u distopijski svijet 2027. godine u kojoj se događa sveopća deterioracija junacima poznatog svijeta, simbolično naznačena u prikazu prirodne katastrofe motivom pucanja brane.

Ono što je karakteristično za rad Lale Raščić, a što dolazi do izražaja i u Prokletoj brani, nastojanje je da cijela izvedba bude shvaćena kao doživljaj. Ona od sebe odmiče standardnu ideju konvencionalne ilustrativnosti, a priželjkuje usredotočenost i integraciju publike u djelo, što je uočljivo na prostornoj razini, upošljavanjem neizostavne ambijentalnosti, kao i na razini njene izvedbe koja izražajnom gestikulacijom lica, promjenom ritma i modusa govorenja veže gledatelja uz platno.

Ono što bih izdvojila kao osobit doprinos ove izložbe jest odvojeni postav na gornjem katu galerije u kojoj su izloženi materijali kojima se umjetnica služila prilikom pripremnih istraživanja. Riječ je o prikazu elemenata koji čine kostur njenog djela. Vrijednost ovog dijela postava nadilazi njegovu dokumentarističku stranu koja zadovoljava puku znatiželju i potrebu za otkrivanjem trivije i tehničkih detalja. Ovaj dio izložbe postaje svojevrsno drugo čitanje samog djela, pozivanje na otkrivanje njegove unutrašnjosti. Prva asocijacija na odnos između ova dva postava, vodi do Brecthovog dramaturškog postupka Verfremdungseffekt. Dok se nalazite u donjoj prostoriji u kojoj je smješten glavni dio postava, preplavljuje vas osjećaj uronjenosti u poziciju slušatelja (i gledatelja) koji upija događaje, koji se na neki način poistovjećuje i suosjeća. Ta intimnost trenutka nije naprasito prekinuta kao što je to često znao biti slučaj s Brechtovim dramama. Ovdje je "prekid" stavljen na izbor gledatelju koji osim svog emocionalnog upuštanja u priču, može posegnuti i za drugim razinama koje ta izvedba nudi. On dakle može krenuti putem intelektualne empatije, stavljajući motive i oblike u odgovarajuće kontekste, shodno onom što nalazi dojmljivijim ili možda sebi bliskijim, bilo da je riječ o ekološkoj, geo-političkoj i energetskoj problematici ili pak o narativnim tradicijama umjetničinog kraja.

Pitanje koje ostaje jest u kojoj mjeri će ova izložba naći put do svoje publike tj. u kojoj mjeri će publika biti voljna istraživati skrovitosti njezinog imaginarija. One koji se usude svakako neće mimoići snaga njezine sugestivnosti.
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.06.2011