Tvrđava Europa | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Tvrđava Europa

Projekt Intermundia Ane Dane Beroš dočarava agresivnu klaustrofobiju i svakodnevni stres migranata, ljudi bez uporišta i nacionalnog identiteta.

Piše: Bojan Krištofić

FOTO: Ana Opalić

Republika Hrvatska, kao novopečena i još uvijek neprilagođena članica Europske unije u krizi, više ni u kojem slučaju ne može ignorirati neka pitanja koja ju dosad nisu neposredno pogađala, no na kontinentalnoj razini danas su akutna, pa će to prije ili poslije postati i ovdje. Prije nego što pređem na središnju temu, podsjetio bih na tragičan slučaj koji se ne tako davno zbio u neposrednom nam susjedstvu, u Srbiji, zemlji s kojom hrvatski politički establishment danas ne želi imati ni najmanje moguće veze, mada je svakom sa zrncem zdravog razuma jasno da nikakvo "hlađenje odnosa" nije i ne može biti trajna i održiva opcija. Naime, kako je prenijela većina čitanijih srpskih portala i dnevnih novina, oko 10. prosinca prošle godine u beogradskoj je lučkoj četvrti Dorćol, u blizini obale Dunava, u napuštenoj betonskoj ruševini pronađeno beživotno tijelo tamnoputog čovjeka. Uzrok smrti: nepoznat. Istraga je pokazala da je bila riječ o 28-godišnjem Musi Beriju, porijeklom iz Gambije, koji je pratio brata na putu prema bogatijim zemljama Europske unije, sa Skandinavijom kao vjerojatnim krajnjim ciljem. Međutim, nakon dolaska iz Makedonije neko se vrijeme zadržao u Beogradu, skvotiravši rečeni prostor na Dorćolu, preživljavajući od fizičkih poslova i pomoći dobrih ljudi, uglavnom susjeda, i brinući se o psima lutalicama. Putnik iz Afrike, neslužbeni azilant, u izbi je betonskoj otvorio azil za pse lutalice i tako bar na neko vrijeme u svom kvartu riješio problem koji u Beogradu inače nije bezazlen. Nažalost, kobnog je datuma naprosto pronađen mrtav u svom prebivalištu, a maglovito se spominje mogućnost trovanja ugljičnim monoksidom do kojeg je moglo doći zbog banalnog neopreza i, naravno, neadekvatnih uvjeta obitavanja – teško da bi se to moglo zvati življenjem. U tom slučaju, dakako, odgovornost za mladićevu smrt djelomično snose državne institucije, nesposobne uhvatiti se ukoštac s problemom koji nije od jučer – fenomenom (i)migranata, prisilnih apatrida, prognanika, ljudi bez države... Sa sve snažnijim jačanjem nacionalizma i ksenofobije u suvremenoj Europi, biti čovjekom bez države ponovno znači biti nitko i ništa, biti boksačkom vrećom za cinične mehanizme Zapadne tehnokracije. Podcrtat ću nesretnu beogradsku priču još jednim podatkom – prije otprilike dvije godine, u istoj je gradskoj četvrti, u vrlo sličnoj ruševini, pronađen obješeni čovjek, i to Egipćanin, saznalo se. Nije teško pogoditi kakvi su ga motivi naposljetku nagnali na neopozivi čin samoubojstva.

Ipak, u posljednje se vrijeme kontekst ovakvih mračnih događaja, nipošto karakterističnih samo za Srbiju, napokon počinje propitivati u određenim hrvatskim medijima, ali i različitim istraživačkim i umjetničkim projektima. Jedan od njih je Intermundia, multimedijalni projekt arhitektice Ane Dane Beroš, izvorno izložen na prošlogodišnjem, 14. Bijenalu arhitekture u Veneciji, u sklopu postava Monditalia, koji se u principu bavio problemima Italije specifičnima po tome što se u njima lako ogledaju kontinentalna i globalna trvenja. Stoga se u Monditaliji logično dogodila Intermundia, također zasluženo nagrađena posebnim priznanjem. Zagrebačka premijera projekta organizirana je u obnovljenom i novootvorenom Francuskom paviljonu Studentskog centra, te kao takva predstavlja istinski početak njegovog programa i to zbog preuzimanja rizika da se u jednom reprezentativnom prostoru postavi prilično provokativna instalacija koja postavlja neka neugodna, a samim time i nužna pitanja. Inače, pored Beroš kao inicijatorice, istraživačice i producentice projekta (te autorice središnje instalacije), u njemu su sudjelovali i Bojan Gagić (dizajn svjetla i zvuka), Rafaela Dražić (grafički dizajn), Miodrag Gladović (tehnička realizacija instalacije), grupa ARCHIsquad (sudjelovanje u istraživanju), Ana Opalić (fotografija i video-dokumentacija), te Maroje Mrduljaš kao suradnik na publikaciji, uz instalaciju konstitutivnom elementu projekta. 

Trajanje projekta u Francuskom paviljonu zgodno se poklopilo s objavljivanjem dva značajna teksta, koji svaki na svoj način neuvijeno adresiraju probleme prisutne i u Intermundiji. Prvi je Zaštita izbjeglica: europska odgovornost? Martine Domladovac, objelodanjen na stranicama Kulturpunkta, u kojem autorica komparativno promatra hrvatsku i europsku statistiku prisutnosti migranata, ističući brojku od čak 8000 migranata umrlih u 2014., među kojima je 3500 iščezlo na Sredozemlju. Opravdanim postavljanjem pitanja što RH može učiniti da fenomen intezivne imigracije dočeka barem donekle spremno, te ukazujući na brojke koje neumoljivo pokazuju neuspjeh improviziranih politika imigracije na nivou Europe, autorica ocrtava kontekstualni okvir u kojem je moguće promatrati dosege i značenje projekta Intermundia. Tu je također i vrlo zanimljiv tekst Marine GržinićTrebamo nedolični materijalizamobjavljen u Zarezu broj 402, kojim se na tragu pisanja filozofa Achillea Mbembea i Giorgia Agambena "ubojito" precizno skiciraju obrisi definicije "nekropolitike" – sustava upravljanja smrću umjesto biopolitike (upravljanja životom), iz čega potom proizlazi pojam "nekrokapitalizma", globalnog ekonomskog i političkog sustava koji živi od smrti, čemu ćemo se u kontekstu Intermundije nešto kasnije vratiti. Zasad je dovoljno primijetiti da (pogotovo) u slučaju osoba bez odgovarajućeg državljanstva i narodnosti, što migranti svakako jesu, upravljački mehanizmi Europske unije imaju svu slobodu i moć odlučivati o njihovim životima i smrtima. Oni se sve češće pokazuju profitabilnim resursima međunarodnog poslovanja, unatoč službenom otporu integraciji migranata u europske zajednice, jer su nadasve jeftini i ima ih u neograničenim količinama. Zapad mora širiti svoja tržišta i održavati postojeća.

Nalazi li se "među svjetovima" nešto što može poremetiti ovu poprilično crnu sliku? Ana Dana Beroš u Intermundiji za arhetipski primjer svih paradoksa propasti ili pak nepostojanja europskih (i)migracijskih politika uzima talijanski otočić Lampedusu, lociran u otvorenom Sredozemnom moru između jugozapadne obale Sicilije i tuniške obale Afrike, gdje se 12. listopada 2013. tijekom potonuća broda utopilo imeđu 300-350 izbjeglica koje su se pokušavale dokopati europskih obala (različiti izvori navode drugačije brojke). Međutim, i mnogo prije te tragedije majušna Lampedusa predstavljala je tranzitnu zonu za migrante sa sjevernoafričkih obala, koji su na otoku ostajali i po dulje vrijeme, prije nego što bi im se ukazala mogućnost prebačaja na kontinent. Kapacitet prostora za dulji boravak u lokalnom centru za migrante nikada nije premašivao oko 650 osoba, a nerijetko se događalo da na otoku bude prisutno više od par tisuća izbjeglica, što je opetovano dovodilo do kolapsa svakog sustavnog pristupa rješavanju problema tih ljudi. Svi ti i drugi relevantni podaci dostupni su u publikaciji projekta koja dolazi u dva formata – standardnoj umnoženoj knjižici, čiji idiosinkratički dizajn potpisuje Rafaela Dražić, te unikatnoj knjižurini monografskih dimenzija, koja sama po sebi predstavlja i sukus istraživanja i umjetničko-iskustveni objekt. Možda su najdragocjeniji prilozi u knjizi razgovori koje je Ana Dana Beroš vodila baš sa stanovnicima Lampeduse, koji beziznimno izražavaju spremnost na pomoć imigrantima i suživot sa njima, ali isto tako ističu da se i sami osjećaju poput svojevrsnih unutrašnjih emigranata, napušteni od države Italije. Slično kao i u Hrvatskoj, u Italiji su, administrativno gledano, maleni otoci najdublja provincija, potpuno ovisni o društvenim resursima i "javnim" dobrima dostupnima samo u većim regionalnim centrima, i to uz oveću financijsku naknadu, dakako. U tom smislu, potpuno je prirodno što se žitelji Lampeduse barem deklarativno solidariziraju s problemima migranata, ukazujući na to da se ni sami ne osjećaju Talijanima, nego "građanima svijeta", Europljanima ili čak Afrikancima. Otuda potječe izjava "Io sono Africano" ispitanika Gasparea i građanina Lampeduse, koju je Beroš iskoristila kao lajtmotiv u instalaciji, kako bi naglasila relativnost i principijelnu individualnost kulturnih i "nacionalnih" opredjeljenja, najsmislenijima upravo onda kada su kozmopolitska, odnosno internacionalna.

Ako je uloga publikacije (kao i prateće foto i video-dokumentacije istraživanja, također projicirane u Francuskom paviljonu) educirati posjetitelje o dalekosežnim posljedicama problema koji su široj javnosti u nas relativno nepoznati, tada je svrha instalacije omogućiti publici identifikaciju s problemima imigranata. Usprkos značajnoj audiovizualnoj senzaciji koju instalacija uzrokuje u osjetilnom sustavu svakog promatrača, smisao identifikacije ovom prilikom nije eskapizam niti voajerizam, već promjena perspektive zbog otkrivanja kritičkog polja. Na primjeru stanovnika Lampeduse vidi se da je takva identifikacija, nažalost, još uvijek bezizniman preduvjet da bi se spoznala bilo kakva nužnost progresivne regulacije odnosa s migrantima, stoga je vrlo teško predvidjeti hoće li bilo kakvo usustavljivanje na europskom nivou biti moguće, ne samo zbog erozije odgovornosti u birokratiziranim strukturama suvremene demokracije. Neovisno o inicijativama u pojedinim državama, koje problem migracija može mučiti više ili manje, čini se da nositeljima političke i ekonomske moći u Europi u biti nije u interesu da se problemi migranata ubuduće trajno riješe, jer baš na stopama njihove smrtnosti sve više počivaju ekonomije "razvijenih" zemalja poput Francuske ili Njemačke. Dok na granicama Europske unije svakodnevno skapava dovoljno imigranata da u nju uđe taman toliko njih da kao praktički besplatna radna snaga predstavljaju značajnu konkurenciju deprivilegiranim društvenim klasama u europskim regijama, čime ih prevladavajuća politička desnica s lakoćom drži u strahu (i pod nadzorom), problemi migranata bit će samo i jedino njihovi. Inicijative za edukaciju i senzibilizaciju građana koji će s migrantima ubuduće također dijeliti koješta osim životnog prostora sasvim će sigurno nastaviti dolaziti "odozdo", od nevladinih organizacija i nezavisnih pojedinaca koji su zadržali sposobnost (i mogućnost) kritike vladajućih struktura. U takve se inicijative ubraja i Intermundia.

U instalaciju Ane Dane Beroš, projektiranu poput omanje montažne kućice u obliku kvadra, u određenom trenutku može ući samo jedna osoba koja će, nakon nekog vremena čekanja i privikavanja na neprobojni mrak, iskusiti dvominutno "bombardiranje očnog i slušnog živca", koje ima za dočarati barem djelić agresivne klaustrofobije i svakodnevnog stresa migranata, ljudi bez uporišta i bez nacionalnog identiteta. Instalacija u svakom slučaju uspijeva šokirati i onespokojiti, izmaknuti posjetitelju tlo pod nogama, dovoljno da se upita je li taj nasilni i neželjeni rasap nacionalnog identiteta zapravo bogomdana prilika za emancipaciju, umjesto alijenaciju. Jer, kulturu koju donose sa sobom migrantima nitko ne može oduzeti, niti njihova vlastita kultura može biti zanijekana domaćinima koji ih dočekuju. S druge strane, nacionalni identitet, definiran parametrima države koja je sasvim prolazni politički konstrukt, artificijelni je koncept kojeg ponajprije treba odbaciti kako bi se suprotstavilo "nekrokapitalizmu" kojem su suvremene nacionalne države samo momentalno najpogodniji sponzori. Solidarnost sa ljudima koje su takve države već odbacile i uskratile im pravo na život stoga je ne samo dobrodošla, već na neki način i obvezna. Naravno, ako ne pristajemo na floskulu da je tvrđava Europa najbolji od svih mogućih svjetova.

Intermundia Ane Dane Beroš otvorena je do 21. veljače 2015. u Francuskom paviljonu Studentskog centra. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 16.02.2015

VEZANE VIJESTI

Zaštita izbjeglica: europska odgovornost?

Piše: Martina Domladovac
Gotovo 8 000 migranata umrlo je tokom 2014. godine. Od toga je više od 3 500 ljudi svoje živote izgubilo na Sredozemlju.