U ime kamate | kulturpunkt

U ime kamate

Brak je u realnosti sveta zajednica između radnika, radnice i hipotekarnog kredita. S valutnom klauzulom.

Piše: Marko Kostanić

Nakon niza korupcijskih afera i posljedičnog gubitka izbora samo se čekala strategija HDZ-a kojom će pokušati destabilizirati vladajuću koaliciju i na kojoj će graditi predizbornu strategiju. Kao nužni preduvjet, pod krinkom dekriminalizacije stranke i katarze, prvo se dogodilo unutarnje preslagivanje, rekadroviranje i stabilizacija situacije na terenu. I očekivane najave zaokreta u desno pod oznakom retuđmanizacije. Pored neminovnog produbljivanja recesije i sasvim očekivanog recepta kojim se Vlada koristi za izlazak iz krize – fiskalna konsolidacija, snižavanje cijene rada, otpuštanja u javnom sektoru, rasprodaja prirodnih resursa i javnih dobara – ključni ideološki impuls i pogonsko gorivo za kanalizaciju političke nemoći i bijesa obespravljenog naroda ukazao se u oslobađajućim presudama generalima. Iako je i vladajuća koalicija patetičnom snishodljivošću pokušala ubrati koji politički poen na medijski induciranoj nacionalnoj euforiji, HDZ, često strateški skriven iza raznih nevladinih udruga, braniteljskih organizacija i klera, je nedvojbeno bio u privilegiranoj poziciji da iskoristi i napregne ideološku konjukturu u vlastitom interesu. Bitno je ustvrditi o kojem se interesu radi, koji su mu ideološki i materijalni resursi na raspolaganju u procesu realizacije, u koji tip društveno-ekonomskog antagonizma intervenira, kojim ga mehanizmima želi reartikulirati i zašto te mehanizme koristi baš sada.

Uz kratki ekskurs u problem ćirilice, da se pokaže da na Srbe nismo zaboravili i da se iskuša taj mobilizacijski potencijal, većina učestalih desnih inicijativa orijentirala se na pitanje seksualnosti i obiteljskih odnosa, s ovotjednim klimaksom u uspješnom prikupljanju potpisa za referendum o uvrštenju diskriminatorne definicije braka u Ustav. Jasna je to odluka s obzirom na izboreni rast društvene svijesti o pravima LGBTIQ osoba kroz zadnje desetljeće. U javnom prostoru naveliko kolaju, i to ne izrečeni samo s lijevih pozicije, eksplanatorni modeli koji rast regresivnih i fašističkih tendencija u društvu pripisuju ekonomskoj krizi. Iako je ekonomska kriza uvijek nužna polazna točka, mehanička ili parolaška forma objašnjavanja društvenih odnosa nam nije od prevelike pomoći. A i da malo otežamo stilske vježbe liberalnim policajcima koji strepe nad javnom epistemološkom higijenom i pažljivo paze na proboje totalitarnog marksističkog ekonomskog redukcionizma, potrebno je taj model društveno i historijski specificirati. Nužno je to učiniti i zbog one liberalne frakcije koja poseže za nominalno istim modelom objašnjavanja društvenih procesa, ali polazi od sasvim suprotnih premisa – ekonomija je u recesiji, a uzrok je u prevelikoj ulozi države, glomaznom javnom sektoru te lijenim i nefleksibilnim radnicima koji na javnim servisima parazitiraju, a upravo je taj tip mentalitetnog parazitizma uzrok i spomenutih regresivnih društvenih tendencija. Prva lekcija iz teorije totalitarizma. Jer fašizam se najbolje liječi smanjivanjem radničkih prava i dizanjem poduzetničkog elana.

Prvi analitički korak je premještanje ideološkog antagonizma iz sfere obiteljskih odnosa u ekonomski antagonizam logike periferne države u doba krize i mjera štednje. Nakon početnog iluzornog pokušaja stvaranja stabilne nacionalne buržoazije u maloj, otvorenoj ekonomiji na evropskoj periferiji, u popularnom imaginariju znanom kao projekt formiranja "200 bogatih obitelji" pomoću menadžerskih kredita, krajem devedesetih sanacijom i prodajom bankarskog sektora stvari dolaze na svoje mjesto. Jer, kako često ističe lijevi kejnzijanski ekonomist Michael Hudson, i u kapitalizmu netko mora planirati reprodukciju sistema. Bankarski sustav prepušten u potpunosti (95%) stranom, privatnom vlasništvu u privilegiranoj je poziciji da to i radi, uz asistenciju neovisne centralne banke. Paralelno je evropski kapital pokupovao ostale najprofitabilnije sektore koji nisi iziskivali pretjerano ulaganje, primjerice trgovinu i telekomunikacije, i pritom je iz prijašnjih domaćih, tehnokratskih kadrova izrasla stabilna kompradorska buržoazija koja tim sektorima upravlja i vrši pritisak na države da osigura daljnje pogodnosti stranom kapitalu. Pritom se često koristi metaforom, poput one predsjednika HUP-a Ivice Mudrinića, izrečene na svečanosti povodom dana poduzetnika, o domaćoj ekonomiji kao beskonačnom kružnom toku. Srećom, tu imamo na obračune spremnog premijera da mu odgovori kako bar još nismo sletjeli s ceste. No, što se dogodilo s nacionalnom buržoazijom? Manji dio je, pogotovo u trgovačkom sektoru, ušao u odnos sa stranim kapitalom, dok se ostali dio snalazio kako je znao. Određeni broj se namirio prodajom nekretnina i imovine uništenih tvornica, i pritom za njih taj spomenuti nacionalni projekt nije bio nimalo iluzoran. Jedan dio se stabilizirao na tržištu, pretežno u prehrambenoj industriji, ali njihova šutnja prije referenduma o ulasku u EU najbolje je ilustrirala odnos snaga između buržoaskih frakcija. Tek kad je referendum završio onako kako je i trebao, javili su se zabrinutim glasovima kako njima ulazak u EU zapravo i ne odgovara jer time gube dosadašnja tržišta, odnosno Hrvatska izlazi iz CEFTA-e. Zadnjih mjeseci su počeli provoditi jasnu politiku u svom interesu, pa tako sele pogone na istok, u BiH i Srbiju. Ma što neki pričali, tržište od 500 milijuna ljudi ipak nije neki izazov. Oni koji ostaju, primjerice građevinski sektor ili u velikoj mjeri i privatno zdravstvo i razni drugi sitni i srednji poduzetnici, osuđeni su na državu kao potrošača u zadnjoj instanci. Oni nas trenutno zanimaju kao faktor, iako ni slučajno ne treba zanemariti ulogu države u kupoprodajnim odnosima sa stranim kapitalom. Samo što taj odnos  pod etiketom transparentosti izgleda elegantnije. Pritom treba naglasiti da ta funkcija države nije endemična za postsocijalističke države već je itekako prisutna i u zemljama razvijenog kapitalizma. Od samog početka njegova razvoja.

Iako su sektori kojima u određenoj mjeri upravlja nacionalna buržoazija do izbijanja krize svoju efektivnu potražnju nalazili i u kreditnom boomu u doba sanaderovskog prosperiteta, praćenog procesom deindustrijalizacije i stvaranjem kupovne moći za uvoz proizvoda sa zapada, oni su i onda, a pogotovo danas nakon što su kreditne linije kućanstvima presahle i potražnja pala, prilično ovisni o državi. Ili o onome tko upravlja državom. Kao što je vidljivo iz sanaderovskog perioda, dobar dio je vezan uz HDZ. To je jedan dio klijentelističko-koruptivne mreže, odnosno neksusa države i kapitala. A drugi, jer it takes two to tango, formirao se kroz kadroviranja u javnoj i državnoj upravi koji kroz logiku javne nabave, javno-privatna partnerstva, privatizacije pojedinih dijelova komunalnih poduzeća i druge mehanizme, osigurava ugovore s privilegiranim klijentima. U istom ključu osigurana je politička i logistička podrška u bazi sa zaposlenom glasačkom mašinerijom u javnom sektoru i javnim poduzećima koje kapitalističko tržište rada na deindustrijaliziranoj periferiji jednostavno nije u stanju apsorbirati. Drugi dio radne snage kojeg tržište rada nije u stanju apsorbirati od kraja devedesetih naovamo riješen je prijevremenim umirovljenjem, kao u slučaju braniteljske populacije. Ni tu se ne radi o nekakvoj balkanskoj mentalitetnoj navadi pospješenoj socijalističkim periodom parazitiranja na državnoj sisi, već o o međunarodnoj kapitalističkoj konkurenciji i posljedičnoj imperijalističkoj logici periferizacije (više u tekstu Mislava Žitka) u kojoj lokalnim elitama ništa drugo ne preostaje jer su svi profitabilni resori zauzeti ili uništeni, a jedini preostali resur je državni proračun. A u vrijeme krize taj resurs polako presušuje zbog međunarodnih pritisaka, privlačenja stranog kapitala kroz porezne pogodnosti i prispijevanja dugova na naplatu, dok se proračun pokušava držati iznad vode povećanjem regresivnih poreza, poput PDV-a koji narušava standard većine stanovništva. S tim, da treba naglasiti da ni druge stranke nisu imune na takve politike. To se vidi i na državnoj razini, a pogotovo u onim regijama i gradovima u kojima su dulje na vlasti i imali su vremena stvoriti strukturnu klijentelističku mrežu. Samo je HDZ dulje bio na vlasti i logikom stvari tu dominira.

Kao što je već naznačeno, stranke kad dođu na vlast zapravo o ničemu relevantnom ne mogu odlučivati. Uskoro, nakon ulaska u EU, će to biti i de iure. Naravno, ni HDZ ni SDP niti razmišljaju, niti žele niti znaju kako bi počeli raditi na drukčijem razvojnom modelu, čega su Kerum, Bandić i ostala populistička ekipa simptom, iako oni koriste istu političku strategiju stabiliziranja. Jedino kako donekle mogu minimalno ublažiti pauperizaciju stanovništva jest kroz navedenu proračunsku logiku. HDZ nije pritom samo u prednosti zbog snažnije logističke prisutnosti na terenu već i zbog ideološke prtljage iz devedesetih koju uvijek može aktivirati. SDP-u vlažni snovi urbanih srednjih klasa o uređenoj Evropi više ne pomažu.

Vratimo se sad na obitelj. Dominantni ideologem restauracije kapitalizma u Hrvatskoj bila je nacija, i to etnički definirana u opreci prema Srbima. Njima je još i socijalizam bio pripisan u etnički DNA da se ubije dvije muhe jednim udarcem. A jedan od ključnih subideologema dodatno definiran reklerikalizacijom društva bila je obitelj. Razlog izbora tih (sub)ideologema ni tada nije bio nimalo arbitraran. Osim rasapa društvenih odnosa koje je kao socijalno ljepilo prije upliva stranih kredita kućanstvima (nedvojbeno su oni bili i jedan od ključnih neutralizatora splitske Rive početko prošlog desetljeća i tadašnjeg pokušaja desnog puča) držala nacija, rasap mikro odnosa, odnosno obitelji kroz rast nezaposlenosti i osiromašenje, ideološki je stopirala kršćanska figura obitelji kao svete zajednice. Danas, nakon što su spomenuti krediti postali omča oko vrata mnogim obiteljima, savršena je prilika da se taj subideologem opet aktivira. Jer treba nekako zamagliti činjenicu da je brak u realnosti sveta zajednica između radnika, radnice i hipotekarnog kredita. S valutnom klauzulom. 

Na taj ekonomsko-ideološki sklop igra trenutno HDZ i njegova klijentelistička mreža. U njemu traži ulaznu točku u povrat na poziciju vlasti i zadovoljenje materijalnih interesa. Pritom nije bitno ni ako je neka od inicijativa i stvarno bila grassroots pokrenuta, logistički aparat i materijalni resursi uključeni u proces zasigurno ukazuju na ključnog investitora. Nema dvojbe da veliki broj potpisnika vjeruje u svetost braka kao zajednice muškarca i žene, kao što vjeruje i u sudbinsku podmuklost Srba, ali je isto tako veliki broj potpisnika umrežen u klijentelističku mrežu, i svjesno ili nesvjesno se potpisivanjem bori za svoje materijalne interese. Jer ne postoji nikakva organizacija, sindikat ili lijeva partija, koja bi te interese, interese radničke klase artikulirala kroz drukčiji političko-ekonomski antagonizam. Točne ideje ne padaju s neba.

Što se tiče pozicije ljevice, to jest amorfne skupine različitim intenzitetima povezanih udruga i pojedinaca, u trenutnim ideološkim borbama bitno je istaknuti dvije stvari. Bez obzira na iznimno loše stanje u javnom sektoru i javnim poduzećima, bezostatno se mora boriti za njihovo očuvanje i inzistirati na tome da je njihovo stanje efekt krize kapitalističkog načina proizvodnje u specifičnim uvjetima periferne restauracije kapitalizma, a ne uzrok koji priječi proplamsaj kapitalizma i opće blagostanje. Ako se dopusti privatizacija, polje borbe je izgubljeno, a ovako manevarski prostor ostaje. Borba za prava LGBTIQ populacije mora biti bezuvjetna i ultimativna. Čest je prigovor da artikulacija identitarne društvene diskriminacije kroz širi političko-ekonomski okvir, osim što je, naravno, marksistički redukcionizam, ne nudi produktivan okvir političkoj borbi diskriminiranih. Ili da je čak u kontradikciji s ljudskopravaškom, identitetskom političkom pozicijom kao ishodišnoj u svakodnevnim borbama, na ulici, na sudu, u medijima, kad se direktno mora braniti napadnute. Ljevica si taj previd ne smije dopustiti. Analitički i aktivistički angažman se odvijaju na različitim razinama, iako su nedvojbeno povezani. No, kontradikcije koje se na prvi pogled javljaju nisu plod nepomirljivih epistemoloških načela, već efekt činjenice da se političke borbe ne odvijaju u historijskom vakuumu te da posjeduju specifičnu dinamiku. Naprimjer, moment u kojem ćete odustati od agitacije i objašnjavanja društvenog i ekonomskog ishodišta i zabluda pozicije nekome tko osporava prava gay osoba ili neke druge manjine te ga  etiketirat kao onoga s druge strane barikade stvar je političke odluke, a ne ahistorijskih recepata. A koherentnost političke odluke prije svega ovisi o organizacijskoj i društvenoj snazi pozicije koju zastupate.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 01.06.2013