U internetskom vrtlogu | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

U internetskom vrtlogu

S Majom Čule razgovaramo o njenom radu, načinima umjetničkog pristupa mreži, izazovima istraživanja povijesti interneta te utopijskim potencijalima umrežavanja i povezivanja.

Razgovarala: Hana Sirovica

Maja Čule, 2022

  • A
  • +
  • -

Maja Čule je umjetnica koja djeluje u područjima filma, videa i performansa. Diplomirala je dizajn u Zagrebu, a zatim je nastavila studij dizajna i filma u New Yorku, gdje danas živi i radi. U svom radu, koji posljednjih godina najviše ostvaruje u filmskom mediju, Čule preispituje relacije feminizma, ekonomije rada i digitalnih medija. Njezin je rad prikazan u sklopu brojnih samostalnih i skupnih izložbi diljem svijeta, među kojima se nalaze platforma Rhizome.org, njujorški muzej Hessel, Goethe Institut u Hong Kongu, zagrebačka Galerija Nova i Venecijansko bijenale. U suradnji s riječkom udrugom LORI, prošle godine pokreće program Kuća Neda, rezidenciju u New Yorku namijenjenu LGBTQ osobama iz Hrvatske i regije.

U sklopu programa Galerije Močvara, Čule će u Pogonu Jedinstvo 4. i 5. ožujka predstaviti Elektroničke, video instalaciju koja predstavlja fikcijsku nadogradnju i interpretaciju lokalne cyberfeminističke povijesti devedesetih. Instalacija nastaje na temelju istraživanja nasljeđa Električnih vještica, skupine koja je devedesetih godina u okviru antiratne Zamir mreže organizirala edukacije o korištenju interneta za više od stotinu žena uključenih u aktivističke projekte u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tim povodom s Čule smo razgovarali o njenom radu, načinima umjetničkog pristupa mreži, izazovima istraživanja povijesti interneta te utopijskim potencijalima umrežavanja i povezivanja.

U svom radu istražuješ načine na koje tehnologija proizvodi društvene odnose. Internet se pojavljuje kao stalni protagonist, u brojnim i međusobno vrlo različitim ulogama. Možeš li ukratko skicirati neke od tih uloga, odnosno različitih strana mreže koje si tijekom vremena istraživala – i zašto baš njih?

U dosadašnjem radu bavila sam se propitivanjem materijalnih aspekata internetskih tehnologija, ekonomije digitalne slike, te načina na koji digitalna slika visoke definicije skriva fizički rad u globalnoj industriji proizvodnje. Internet se u svim mojim radovima nekako pojavljuje, odnosno pojavljuju se neki njeni aspekti. U najnovijem radu Elektroničke, bavim se mogućnostima povezivanja na internetu. U fokusu su mi devedesete, odnosno trenutak u kojem je povezivanje putem interneta bila nova tehnologija koja nije bila široko dostupna, a posebno je bila snažna ideja da je tehnologija nešto što je komplicirano i nedostupno. Rad Električnih vještica, grupe koja je htjela demistificirati tehnologiju i učiniti je široko dostupnom, neovisno o rodu korisnika, bio je u tom trenutku vrlo vidljiv.

Potpuno drukčije aspekte interneta istraživala sam u ranijem radu U istom smjeru (Facing the Same Direction) koji je prikazan na izložbi Herojska iscrpljenost u zagrebačkoj Galeriji Nova. U tom radu internet se pojavljuje kao posrednica u prodaji intimnog prostora i vremena. Riječ je o kratkom filmu iz 2014. godine koji kombinira dokumentarne i igrane elemente, a radnja prati protagonistkinju Alex koja u utrci za ostvarenjem svojih ciljeva u ekonomskom sustavu doseže granicu potpune mentalne i fizičke iscrpljenosti. Pored engleskog i hrvatskog, taj video je preveden na korejski i kineski i prikazan je na više od trideset internacionalnih skupnih izložba. Zapravo me prilično iznenadilo da je ovaj kratki film pobudio baš toliki interes. Danas mi je jasnije zašto je priča o internetskom zamoru i kreiranju ekonomske vrijednosti iz privatne sfere tada, u doba kad su internetsko freelancanje i novi oblici prekarnog rada tek uzeli maha, rezonirala s velikim brojem ljudi. 

Internet se pojavljivao kao važna tema i u drugim radovima u kojima sam se bavila idejom vrijednosti – poput proizvodnje hardvera i ekoloških posljedica proizvodnje kompjutora i konekcije, koje nisu često dio razgovora o internetu i novim tehnologijama. Istaknula bih u tom smislu sudjelovanje na Unified Fabric, skupnoj izložbi koja je u galeriji Arcadia Missa u Londonu okupila radove umjetnika_ca koji su se bavili nevidljivim aspektima interneta, poput uloge nevidljivog rada u proizvodnji internetske infrastrukture. 

Električne vještice, koje si spomenula kao temu svog novog rada, bile su grupa koja je djelovala u okviru Zamira, mreže ključne za antiratno i aktivističko umrežavanje na našim prostorima. Kako si pronašla Vještice, kakvu su one priču razvijale na Balkanu, i na koji si način započela istraživanje o njima? 

U istraživanju su me zanimali načini funkcioniranja i razvoja Zamira. Razvoj takve samoorganizirane mreže, koja je devedesetih okupljala antiratne pokrete zemalja bivše Jugoslavije, iz današnje perspektive čini se kao ogroman uspjeh. U toj se konstelaciji 1994. godine pojavljuju Električne vještice, radna grupa koje su osnovale Kathryn Turnipseed i Cecilia Hansen, dvije žene koje su kratko boravile u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije gdje su organizirale edukacije o korištenju e-maila na radionicama za više od stotinu aktivistkinja. One nisu govorile hrvatski jezik, već su na stranom jeziku sudjelovale u takvom projektu – što mi je iz osobnog iskustva bilo zanimljivo. Ovdje su stigle iz potpuno drugog konteksta, a osim rada u sklopu Vještica, doprinijele su i LGBTQ vidljivosti. Ipak, moram napomenuti kako su inozemne osnivačice bile mali dio šireg kolektiva koji se organizirao oko dostupnosti komunikacijske tehnologije. Radi se, dakle, o kolektivnom radu koji je uključivao puno drugih ljudi. 

Cilj njihovog organiziranja bio je demistificirati tehnologiju. Takva mistifikacija danas na sreću nije toliko prisutna, jer je tehnologija postala masovna i ubrzo je postalo jasno koliko je njime jednostavno rukovati, ali u početku je postojala ideja da samo (muški) eksperti imaju potrebna znanja, a onda i mogućnosti pristupa internetu. Vještice su reagirale na takvo uvjerenje o kompliciranosti tehnologije, htjele su promijeniti percepciju da je tehnologija komplicirana i učiniti ju pristupačnom. Na edukacije su dolazile sa svojom opremom na kojoj bi pokazivale kako se moguće povezati na DNS mrežu. Postojao je i priručnik u kojem su objasnile korake povezivanja na server. 

U istraživanju rada Električnih vještica razgovarala s ljudima koji su bili uključeni u rad Zamir mreže, poput Srđana Dvornika, Vesne Janković i Tomislava Medaka. Istraživanje sam također radila u arhivu HRT-a gdje sam pregledalava snimke o internetu i e-mailu u Hrvatskoj. Iznenadilo me u kolikoj su mjeri vijesti o tada novim tehnologijama bile u službi propagiranja crkvenih vrijednosti i nacionalnog ponosa i to na vrlo eksplicitan način, način koji se iz današnje perspektive čini nezamisliv, premda je na neki način i danas još uvijek prisutna pristranost urednika vijesti. Naišla sam, primjerice, na velik broj televizijskih isječaka koji prikazuju kako svećenici ili časne sestre otvaraju sajmove novih tehnologija i izjavljuju kako su one u službi borbe protiv droga, ili kako vjera i nove tehnologije pomažu u stvaranju obiteljskih vrijednosti.

A kako sam Vještice pronašla, moram priznati da se ni ne sjećam – najvjerojatnije u kakvom internetskom vrtlogu. Pamtim da je jedna od prvih točki susreta bio tekst Mashe Gessen objavljen u časopisu Wired, u kojemu autorica piše o svom putu kroz Jugoslaviju, na relaciji Beograd-Zagreb-Sarajevo-Skoplje. Pisala je o ljudima koji su imali pristup Zamiru u svim tim gradovima. Kasnije sam iz razgovora s lokalnim Zamirovcima, doduše, saznala da je taj tekst prilično glamurozno napisan.

Radnja filma prati (fiktivni) lik fotografkinje Nedeljke/Nede koja u sadašnjosti istražuje rad Električnih vještica. Na izložbi koja nastaje u suradnji s Galerijom Močvara i kustosima Leom Vene i Lovrom Japundžićem, u Pogonu ću izložiti dio materijala u obliku audiovizualne instalacije koja uključuje rekonstrukciju scena spajanja na DNS mrežu i rada Elektroničkih vještica. Taj je materijal dio duljeg filma koji je u nastanku, a priča prati lik Nede i istražuje rad Elektičnih vještica. Film nastaje je u Zagrebu i New Yorku u produkciji Kreativnog Sindikata. Suradnice s kojima sam radila na duljoj filmskoj verziji projekta, snimateljica Ana Opalić i Nora Rušiti, koja igra protagonistkinju Nedu, iznimno su doprinijele projektu. U Zagrebu smo surađivale s glumcima Milivojem Beaderom i Dadom Ćosićem te grupom suradnika. Nakon izložbe, krećemo montirati film koji ce biti spreman za prikazivanje do kraja godine.

Ma koliko bila nedavna, povijest interneta (ili bar njegove uporabe) često je iznenađujuće maglovita i teško dohvatljiva. Pored toga, vrijeme cyber-aktivizma i feminizma devedesetih bilo je obilježeno optimističnim pogledom na tehnologiju, vrlo živim uvjerenjem o utopijskim principima dijeljenja i umrežavanja koje ona donosi. Jesi li se susretala s faktički višeznačnim situacijama u svom istraživanju i kako ti je bilo navigirati kroz njih? Koliko je utopijska perspektiva prisutna u materijalima koje istražuješ, i kako ju doživljavaš?

Pristupila sam materijalu kao usmenoj predaji i nije mi bila ambicija napraviti povijesni pregled ili usustavljenu sliku. Radim kao umjetnica, i priča iako je bazirana na stvarnim likovima je fiktivna, pokušava prenijeti iskustva i ideje koje su tada postojale. Inicijativa edukacije žena o internetu, odnosno o nečemu što ima potencijal postati alat povezivanja i ostvarivanja mirovnih mreža, svakako je među njima. Riječ je o ideji koja je bila prisutna u prošlosti i koja je prisutna i danas. Kao i danas, paralelno s instrumentalizacijama postojale su i ideje o povezivanju, funkcionalnosti i stvaranju konekcija. Danas važne dobre prakse pronalazim u aktivizmu i okupljanju zajednica, poput queer, trans zajednica i aktivističkih pokreta, te načinima na koji je internet pomogao njihovom prijenosu i osvještavanju. Internetsko povezivanje pridonijelo je osvještavanjima i konceptualizaciji ideja izvan obitelji i lokalne zajednice sto je pomoglo mnogim manjiskim skupinama da uvide da su vrijednije i snažnije nego što su im govorili.

Takve vrste povezivanja promatram i u feminističkom pokretu, brojnim mrežama koje pratim u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i BiH, koje se grade uz pomoć Instagramskih profila. Naravno, nasuprot tome, internet služi i za reprodukciju ekonomskih hijerarhija, što je jako prisutno u online radu i gig ekonomiji. Tu ne možemo govoriti o povezivanju, radi se o sistemima s jasnom hijerarhijom. 

Polazište za rad s Električnim vješticama je vrlo jednostavno – zanimljivo mi je to što su radile i htjela sam se vlastitim radom povezati s njihovim, kroz istraživanje, snimanje i ostvarivanje kontakta. Imala sam priliku pokazati snimke koje prikazuju radionice povezivanja na DNS server jednoj od izvornih Vještica, Kathryn Turnipseed, i od nje dobiti komentar o onome što je iz filma izostalo. Pokušaji povijesnih prikaza, reinscenacije nužno izostavljaju puno toga i uvijek su na neki način neka vrsta razočaranja za povijesne sudionike. Povjesničarka umjetnosti Beatriz Colomina, čiji mi je rad zanimljiv, u svojim se istraživanjima fokusira upravo na afektivne i emocionalne aspekte povijesti, i piše o njoj s fokusom na odnose i veze – ne izostavljajući prijateljske i romantične. Općenito mi je inspirativan princip pričanja povijesti koji promatra kako je povezivanje utjecalo na nastanak ideja. I moj rad je prije svega zasnovan stvaranju novih poveznica i odnosa. Budući da dolazim iz vizualno-umjetničkog područja, a studirala sam dizajn i film, pokušavam povezati prakse koje postoje iz oba područja.

Voljela bih se nakratko zadržati na dizajnerskoj praksi koju si spomenula. Koliko je dizajn utjecao na tebe i kako se u tvom umjetničkom radu pojavljivao (ili pojavljuje)?

Dizajn u Hrvatskoj, uključujuči i način na koji sam se bavila njime u svojoj praksi, vrlo je široko područje. U Zagrebu se dizajn razvijao u bliskoj interakciji s konceptualnom umjetnošću, fotografijom, upotrebom jezika u umjetnosti. Sva su ta područja postala dio dizajna, koji je vrlo bogata disciplina u Hrvatskoj, i moj se dizajnerski i umjetnički rad naslanjao na tu tradiciju. Čini mi se da u Americi dizajn puno drukčije funkcionira, barem je tako u mom iskustvu – manje je u dijalogu s umjetničkim praksama. 

U starijem radu Za nju uredila sam knjigu koristeći se s 4000 komentara koje su  internet korisnici napisali o kemijskoj olovci kompanije Bic "for her". Na websiteu kompanije bile su nabrojane funkcije koje tu kemijsku čine "ženskom" što je naravno probudilo burne reakcije. Neki od korisnika su paragraf po paragraf postali svoje doktorate iz rodnih studija. Pored toga, tu je i rad nastao 2013. godine u suradnji s grupom prijatelja iza organizacije DIS koji su dijelili kritički odmak prema klišejima koji se pojavljuju u fotografiji. Stock fotografije se često koriste u medijima i često na njih nailazim u dnevnom tisku – recimo, slike bijelih muških ruku koje se rukuju. Tada je bio vrlo aktualan klišej žena koje jedu salatu i smiju se, kao ideja zdravlja i samokontrole. Odlučila sam se pozabaviti time, i napravila seriju fotografija zajedno s nekoliko glumaca, ali nije nužno izgledalo zdravo. (smijeh)

Voljela bih se zadržati na atmosferi koju gradiš u svojim filmovima, u kojima postoji element iščekivanja katastrofe i čiji me postupci podsjećaju na one uobičajene za žanr filma katastrofe. U filmu Horizont prikazala si prizor u kojem žena visi s ruba nebodera. Slično predkataklizmična atmosfera osjetna je u filmu Feature Shared by All, u kojem na nizu scena na aerodromu vlada tenzija, a u zraku je prijetnja zaraze koja se prenosi zrakom. Možeš li nam reći više o tim tenzijama, i možemo li sličnu napetost očekivati i u Elektroničkima?

Velik dio mog umjetničkog rada je stvaranje priča, uvijek se stvaraju veze s nečim što se dogodilo ili će se dogoditi. Element iščekivanja katastrofe je možda i način na koji se anksioznost koju osjećam pojavljuje u mom radu.

Horizont se poigrava s klasičnom filmskom scena gdje lik u stanju krize visi s balkona i opire se padu. U očekivanom filmskom narativu, nakon tog kadra slijedi razrješenje – lik pada ili se uspinje natrag na vrh nebodera. Nasuprot tome, Horizont ostaje u stanju krize, u loopu. Film Feature Shared by All uključuje scene aerodroma koje sam snimala tijekom godina kada bih putovala, u tranzitu, uz glumljene scene koje sam snimila s izvođačima na njujorškom aerodromu La Guardia, a bazirala sam ih na pričama izvođača i novinskim isječcima. Narativna struktura nije linearna, već prati strukturu aerodromskog terminala i čine ga segmenti označeni slovima. Bio je izložen u galeriji Company u NY i dostupan je na platformi D’EST, koju su kurirale Miona Bogović, Suza Husse i Suzana Milevska, a u kojoj sudjeluju i umjetnice Ana Hušman i Selma Selman

U Vješticama su stvari ponešto uznapredovale – osjećaj katastrofe nije mi u fokusu, više me zanima povezivanje i što možemo saznati o sadašnjosti gledajući u povijest, osjećaj sigurnosti ili napretka koji takvo uvjerenje može stvoriti, a možda i nekog olakšanja – tko zna, vidjet ćemo.  

Osim što se pojavljuje kao protagonistkinja Elektroničkih, Neda je također naziv rezidencijalnog programa koji si nedavno pokrenula u suradnji s udrugom LORI. Možeš li, za kraj, reći nešto i o toj Nedi?

Rezidencija se zove Kuća Neda i namijenjena je queer i trans osobama koje se bave umjetničkim ili istraživačkim radom. Neda je i glavni lik filma na kojem radim, lik koji je queer, koji je iselio iz Hrvatske i pokušava se osjećati kao kod kuće na tom novom mjestu. Kuća Neda je minijaturna rezidencija, rezidenti odsjedaju u mom stanu i pokriven im je trošak puta. Ne postoji ništa što u tom roku je potrebno proizvesti, rezidenti se mogu posvetiti upoznavanju grada i povezati s ljudima, a fokus je na razmjeni. Kuća Neda je upravo završila s prvom sezonom i prvom rezidenticom. Svakako planiram nastaviti s organizacijom ovog programa. Bilo mi je jako drago surađivati s organizacijom LORI, budući da sam odrasla u Rijeci i dugo pratim njihov rad. U žiriranju prijava je sudjelovala i riječka umjetnica Nika Rukavina. Već na prvi poziv stigle su zanimljive prijave, mislim da za iduću sezonu nećemo raspisivati novi natječaj nego ćemo se prvo javiti ljudima koji su ušli u uži krug, a zatim ćemo ponovno raspisati natječaj. 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 02.03.2022

VEZANE VIJESTI

Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce žene do Građanke

Piše: Vesna Kesić
Jugoslavenske, a time i hrvatske ženske inicijative možemo smatrati inicijalnim jezgrom obnove civilnog društva koje na prostorima Balkana nije imalo ni dulju povijest, niti veću snagu.

Refleksije o žudnji i pogledu

Razgovarala: Hana Sirovica

S Victorijom Sin razgovaramo o izazovima izvedbe draga u kontekstu umjetnosti, inscenaciji queer žudnje te disruptivnim potencijalima različitih medija.

Osjećali smo da je drugačija kultura moguća

Razgovarala: Martina Kontošić
Dizajner i publicist Dejan Kršić skicira vrijeme uoči nastanka onoga što danas prepoznajemo kao nezavisnu kulturnu scenu, njen razvoj i utjecaj na širi društveni kontekst do današnjih dana.