U potrazi za novom gramatikom | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

U potrazi za novom gramatikom

Na koncertu u sklopu HGM-ova ciklusa Mladi za mlade izvedena su djela Petra Bergama, Srđana Dedića, Ive Maleca i Miroslava Miletića.

Piše: Nina Čalopek

FOTO: KD Vatroslav Lisinski

  • A
  • +
  • -

Hrvatska glazbena mladež već 60 godina vrši brižnu i važnu ulogu glazbenog edukatora. Nekad znana i kao Muzička omladina tako je mnoge mlade, kao u nekoj pitoresknoj Lovrakovoj slici vesele družbe na putu u središnjicu, privodila glazbi i visokoj umjetnosti, otvarala im vrata pozlaćenih nacionalnih kazališta i velebnih koncertnih dvorana, kako bi im omogućila doživljaje njihovoj svakodnevici nedostupne i neznane. 

U ovo današnje doba svedostupnosti svakog tipa sadržaja, pa čak i onog umjetničkog, naprotiv stoji uvriježeno mišljenje da glazba sve manje oduševljava mlade. Tako se, i u tradicionalnoj formi organiziranog školskog pohođenja koncertnih dvorana ili opernih pozornica, sve rjeđe prelaze ti kulturni pragovi. K tome, kako da se uopće usudimo pomisliti na organizirane školske autobuse koji prevoze mladce do centara gajenja sveživotne ljubavi prema umjetnostikada je u državi kultura glavna isposnica, a obrazovanje koje jedva da ima nešto novaca za putne troškove svojih nastavnika, vjerni joj supatnik? Ipak, ekonomska i moralna depresija – od čije je surovosti stradao i 12 godina djelatan, a danas ukinut, HGM jazz orkestar – ne smiju biti izlika za neke trome, zastarjele i traljave kulturne forme i sadržaje. U tom kontekstu suvremena klasična i eksperimentalna glazba, budući da je često neshvaćena i od samih edukatora, svjesno i sustavno prečesto ostaje po strani. To još više čudi budući da je suvremena klasična i eksperimentalna glazba sve prisutnija i sve komunikativnija kroz druge, mladima možda razumljivije medije, poput filma ili videoigara. Također, neki smjerovi aktualne klasične glazbe – (post)minimalizam, laptop-music ili internet-music, elektronska glazba, utjecaji nekih novih misticizama ili tradicionalne narodne glazbe – korespondiraju s trendovima, najopćenitije rečeno, u rocku i popu. Štoviše, granice između žanrova i onog što smo nazivali radikalnim više niti ne postoje, a perceptivno neki momenti u tzv. popularnoj, avangardnoj pa čak i manje avangardnoj, glazbi znaju biti mnogo složeniji od onih u tzv. klasičnoj glazbi. Upravo bi po tim interesnim sličnostima suvremena klasična i eksperimentalna glazba mladima mogla biti najbliža paradigma na kojoj se može graditi nešto kompaktnija i kvalitetnija platforma za daljnji interes prema drugim vrstama i povijesnim etapama klasične glazbe. 

Ipak, sasvim je izniman moment kada se u programima za djecu i mlade pronađe nešto suvremene glazbe ili kada joj se posveti čak i cijeli koncert, kao što je bio slučaj na posljednjem koncertu ciklusa Mladi za mlade, održanom 17. ožujka u Maloj dvorani KD Vatroslav Lisinskog. Jedan od dugovječnijih projekata HGM-a – uz projekte koji se isključivo bave mladim izvođačima, ali pak i uz one koji su u potpunosti posvećeni profiliranju mladih slušatelja – ciklus Mladi za mlade nastoji funkcionirati kao kakav medijator između jedne i druge strane te, kao da je proizašao iz kakvog proglasa jugoslavenskog socrealizma, kroz promociju mladih glazbenika nastoji odgajati mladu publiku. Inače šarolikog programa, posljednji koncert ciklusa bio je posvećen hrvatskim suvremenim skladateljima, redom – kako se to često voli apostrofirati – obljetničarima. Na prvu dovoljno kratak i raznolik, program čine četiri djela hrvatskih skladatelja u rasponu godina od devedesetogodišnjaka Ive Maleca (1925.) i Miroslava Miletića (1925.) preko nešto mlađeg Petra Bergama (1930.) do najmlađeg, pedesetogodišnjaka Srđana Dedića (1965.). Ipak to nije nikakav generacijski presjek, već je izbor učinjen rukovodeći se, u hrvatskim suvremenoglazbenim okvirima prečesto korištenom, praksom obljetničarenja. Dakako da se uvaženim skladateljima ne želi umanjiti važnost, ali u ovom slučaju puno je ozbiljnije pitanje edukativnih kriterija, stimulacije receptivne pažnje i razumijevanja, funkcionalnosti stvaranja odnosa prema suvremenoj glazbi kod mlade publike, što je nažalost nedovoljno prepoznatljivo u ovom konceptu programa, dok očita obljetničarska nit vodilja upravo tome usprkos onda još i dodatno iritira. Pitanje je zapravo postoje li edukativni razlozi zašto su odabrane baš te skladbe ovih četiriju skladatelja. 

Pijanistica Katarina Sobočan izvela je pregnantno i zahtjevno djelo Dialogues Ive Maleca te najmlađu skladbu na programu, Varijacije za klavir Srđana Dedića. Ivo Malec respektabilnu karijeru i skladateljski opus ostvario je upravo nakon preseljenja u Pariz 1959. godine, gdje je upoznavši Pierrea Schaeffera postao aktivan član Groupe de recherches musicales, a kasnije i dugogodišnji profesor kompozicije na Pariškom konzervatoriju. Djelo Dialogues za čembalo ili klavir nastalo je 1961. godine, tih prvih pariških godina, kada je Malec nastojao što više radikalizirati vlastitu skladateljsku estetiku i donekle uništiti u hrvatskoj stečeni konzervativni klasični skladateljski okvir. Ovo, na određeni način pionirsko, djelo prije svega je tonski ekonomično te za izvođača i za percipijenta izrazito zahtjevno. Protuteža ovakvom otvaranju, svakako je Dedićevo vrlo rano djelo, nastalo sa skladateljevih devetnaest davne 1984. godine, dominatno "jazzy" prizvuka kojim se nagoviješta potencijal i talent mladog skladatelja, a kojim se završio ovaj koncert. Nakon odlične Sobočan, uigran i razigran duo Katarine Kutnar na violini i Lovre Peretića na gitari prezentno, tehnički i muzički suvislo, odsvirao je Sonatinu Miroslava Miletića, a u izvedbi Concerta abbreviata Petra Bergama možda se najslabije snašao klarinetist Lovre Lučić, kojemu je nedostajalo ponešto sigurnosti i odvažnosti te jedan dodatni kick u tempu i agogici kako bi do kraja iznio sve slojeve ovog neoklasicističkog komada. Razina izvedbe mladih glazbenika, njihova pripremljenost i motiviranost, svakako su i rezultat već petogodišnje aktivnosti HR PROJEKT-a, inicijative koju je upravo zbog manjka suvremenoglazbenog obrazovanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji pokrenula pijanistica Katarina Krpan, a koji je i suorganizator – barem izvedbenog dijela – ovog koncerta. 

Koncert kao forma, pogotovo koncert klasične suvremene i to hrvatske glazbe, sasvim je dovoljno izdvojena, za prihvaćanje opskurna i neobična pojava. Umjesto da se mladu publiku pokušalo što više približiti glazbi pa onda i konkretno fizički približiti izvođačima barem nekonvencionalnom formom sjedenja kojom bi ih se više uključilo u akciju te na taj način i omogućilo ravnopravniju ulogu u samom procesu koncertnog događaja, mladi su u publici ostali zatočeni i pasivni na svojim neudobnim sjedalima. Suočeni, umjesto sa svojim vršnjacima izvođačima, s nešto malo manje od sat vremena njima nerazumljive glazbe. Bez konferanse kojom bi se mladu publiku usmjerilo i pomoglo, ciklus Mladi za mlade nema smisla. Niti generacijska solidarnost, u ovom slučaju izvrsnih, izvođača i publike na kojoj ovaj ciklus želi temeljiti pristupačnost glazbi, ne može funkcionirati, a možda i bi da je ostvaren kontekst kojim bi se nadvladala alijenacija publike. 

Sposobnost pronalaska smisla u glazbi ovisi isključivo o našem pojedinačnom glazbenom iskustvu, odnosno o  strukturama neurona u našem mozgu koji se modificiraju svakim novim slušanjem. Naš mozak uči neku vrstu glazbene gramatike koja je specifična za glazbu naše kulture, odnosno za glazbu koju slušamo, upravo na način kako učimo nove jezike. I kako posjedujemo urođenu sposobnost svladavanja svih jezika, na taj način možemo svladati, prihvatiti, razumjeti te zavoljeti i svu glazbu. Usprkos urođenim mogućnostima, potpora okolina je nužna. I naravno da Hrvatska glazbena mladež nije i ne smije biti jedina ekspozitura glazbenog obrazovanja u širem smislu, možda bi trebala postati ogledna. A iako su napori ponekad veliki, rezultati se nažalost, jedva, ako uopće, tek naziru. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 24.03.2015