U potrazi za pravom fikcijom | kulturpunkt

U potrazi za pravom fikcijom

Što nas - u svjetlu parlamentarnih izbora koji su iza nas - čeka u budućnosti, nije teško sa sigurnošću reći. Sve po starom, ali ovaj put jer ste vi to tražili.

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -
Uklanjanje petokrake s Hajdukovih dresova za potrebe izrade kalendara pokazala se na kraju kao jedna lijepa malomišćanska epizoda u tri čina. Čin prvi: glupost nižih lokalnih funkcionera remeti ravnotežu grada pod Marjanom. Čin drugi: karnevalsko komešanje svima poznatih likova u rasponu od Dina Rađe koji smatra da  nije u redu skidati zvijezdu s dresa jer stari igrači nisu imali sreću da se nisu rodili u samostalnoj Hrvatskoj ili Mani Gotovac koja se, u divnom uprizorenju kuljiševski obojanog rasističkog diskursa koji je prošao ispod radara novinarskih pregalaca, ozbiljno zabrinula za mediteransku uljudbu Splita. Čin treći: povratak ravnoteže odlukom klupskih starješina koji su stopirali cijelu stvar legitimirajući tako svoju funkciju kao savjesti kluba. Da je Smoje živ i da je povezao nacrte ova tri čina smjestivši radnju u vrevu između štekata na Peristilu, dobio bi skicu jedne nenapisane epizode Velog mista. Bila bi to lijepa epizoda koju bi sljedeće generacije, stojeći na naplavinama vremena, gledale kao sjetni dokument topline grada pred kraj jednog od interglacijala njegove nasilne povijesti. Za suvremenike takva bi epizoda, da je snimljena, unatoč estetskoj nasladi bila pedagoški nezadovoljavajuća. Širi prostor, mnoštvenost društvenih tkiva koja povezuje dijelove svakodnevice u funkcionalnu cjelinu, rasplinut je  na rubovima grada. Teško da se može o Smoji, kad je dobar, govoriti  u kontekstu estetike kognitivnog mapiranja. Vanjski svijet u bilo kojem vremenskom odsječku njegov grad presijeca u svega par točaka. Pokušajmo razmišljati o stvarnosti kao jednoj fikciji svakodnevnog života u koju smo uhvaćeni i koju možemo napustiti samo odlazeći u neku drugu fikciju. Pretpostavimo, samo na par minuta, da smo Smojin lik koji se pita čemu se može nadati u budućnosti dok gleda Plan 21. Dakle, pred sobom imamo pristojno brendirani tekst koji je pun isluženih trećeputaških parola.
 
Najveća ulaganja su predviđena za turizam i energetski sektor što je, kako kaže Marko Kostanić, eufemizam za privatizaciju javnog prostora i strateških interesa. Mesijanski povratak Čačića u Banske dvore najavljuje se psalmima u kojima duša kliče "novim investicijama, novim turističkim proizvodima, novoj turističkoj infrastrukturi, novim hotelima". Je li blagoslovljen onaj koji dolazi? Nakon iskustva zadnjih deset godina to se čita kao niz dubioznih poslova u kojima se državno poljoprivredno zemljište pretvara u građevinsko i otvara privatnom kapitalu koji, kako se moglo vidjeti, može biti interesno povezan s političkim elitama. Na taj način se otplaćuju državni dugovi koji dolaze na naplatu i širi materijalna baza za kružni proces reprodukcije društvenih odnosa koji perpetuiraju i postupno povećavaju nejednakost. Kad se govori o obrazovanju stanje nije ništa bolje. Jednostavna formula do čijeg su izvoda u blokadama došli studenti – potpuno proračunski financirano javno visoko obrazovanje – dobro zvuči i lako se pamti. Trebalo ju je samo preuzeti i ponavljati u svakoj prilici tijekom predizborne kampanje. Umjesto toga, novoustoličena vladajuća garnitura nastavlja petljati o besplatnom studiranju prema kriterijima izvrsnosti i prilagodbi visokog obrazovanja i znanstvenog istraživanja potrebama tržišta rada. To ne vrijeđa suptilnost sitnoburžujskog uha, ali student upućen u trenutnu konstelaciju snaga koji poznaje ovaj metajezik zna da će se uskoro vratiti u rov jer slijedi pozicijsko ratovanje u kojem njegova strana ne stoji dobro. Dekodiranje poruka koje se svode na razvoj poduzetničke klime i njihove legitimacije uključivanjem u europski ekonomski i institucionalni poredak, danas svakom politički pismenom ide bez greške. Svi znakovi fiksirani u sintagmi "bolni rezovi", koja se svakom upotrebom unutar javnog diskursa umnožava brzinom bakterije, upućuju na pad standarda većine stanovništva. Tempo ukidanja teško stečenih socijalnih i radničkih prava samo će se ubrzati. Pitanje čemu se mogu nadati postaje pitanje čega se ne trebam bojati.
 
Na višoj razini stvari postaju još gore. Nemogućnost lokalnog političkog diskursa da u sebe uključi evidentnu krizu europske ideje je simptomatična iz razloga o kojima se već pisalo na ovom mjestu. Pretpostavimo samo da se trenutni društveni trendovi nastave. Društveno tkivo se rastače ubrzanjem procesa otimačine zemlje i propadanjem poslijeratnih nacionalnih sistema koji su jamčili redistribuciju viška vrijednosti u obliku svima dostupnih javnih usluga. Stvara se veliki broj nezadovoljnih ljudi koji traže svoj glas. Dolazi vrijeme koje zahtijeva da preinačimo staru Horkheimerovu opomenu i kažemo da bi onaj tko ne želi govoriti o fašizmu, trebao također šutjeti o kapitalizmu. Poznavanje psiholoških mehanizama djelatnih u velikim krizama kapitalizma treba nas plašiti. Ideologemi ekstremne desnice derivat su kolektivne psihe koja je određena primarnim strahom. Fantazmatska utvara  materijalizira se u obliku društvene skupine na koju se projicira mržnja. Koja će to društvena skupina biti ovisi o specifičnim lokalnim okolnostima. Trenutne optužbe islama za eroziju europske kulture i njenih vrijednosti, da uzmemo samo jedan primjer, ne smiju se odbacivati kao nevažne nakon iskustva dvadesetog stoljeća. O potencijalu takve opasnosti govori u prilog sama činjenica njene lake predstavljivosti.
 
Poticaj za traženje primjerene fikcije svakodnevnog života nije dao Miljenko Smoje, nego David Simon. Autor Žice svojim je djelom sugerirao da nam "trebaju  narativi koji  otvoreno sugeriraju da naši politički, ekonomski i društveni konstrukti više nisu održivi, da su nas naše vođe bezobrazno iznevjerile i da ne – sve neće biti u redu". Shvatimo li njegovu poruku, a ne vidim zašto ne bismo, onda nam se svakodnevica može učiniti sumornom. Kako sada izgleda svijet sa Smojina prozora? Moralni bankrot jedne partije na temelju kojeg je druga partija profitirala nije priča iz koje možete povući zadovoljstvo, utjehu ili nadu. Bilo kakav tip refleksivnog kapitala nećemo niti spominjati. Cijela drama skidanja petokrake s Hajdukova dresa i njenim vraćanjem služi tek za jednokratnu jutarnju ćakulu. Puno gore stvari se spremaju. Kad kastracija ne bude samo simbolička, naši će jauci biti puno duži i glasniji.

 

 
 
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.12.2011