U potrazi za varijabilnim paviljonom | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

U potrazi za varijabilnim paviljonom

Od fizičkog do virtualnog prostora i natrag, Savić-Gecan šalje nas u potragu za izvedbom koja se infiltrira posvuda u Bijenale, suptilno propitujući kanale komunikacije.

Piše: Irena Borić

Centralni paviljon Venecijanskog bijenala. FOTO: Paolo Gamba / Flick

  • A
  • +
  • -

Na 59. Venecijanskom bijenalu hrvatski ćemo paviljon potražiti na adresi Via Garibaldi 1513, no ondje ga nećemo naći. Umjesto paviljona, dočekat će nas prodavaonica ribičke opreme i kad ga ne bismo tražili, možda ne bismo ni zastali i pročitali: "Svaki dan tijekom 59. Venecijanskog bijenala glavna priča među različitim, nasumično odabranim vijestima, pružit će podatke na temelju kojih će algoritam umjetne inteligencije odrediti vrijeme, lokaciju, trajanje, pokrete i misli petero performera u Veneciji kako bi konstituirali Bez naziva (Hrvatski paviljon) 2022. Tome Savića-Gecana."

Upisivanjem informacije o paviljonu, odnosno o radu Bez naziva (Hrvatski paviljon) 2022. u izlog jedne od trgovina u nizu, te nepredvidljivim izmještanjem izvedbe Tomo Savić-Gecan razgradio je materijalne premise hrvatskog paviljona i odmaknuo se od očekivane bijenalske reprezentacije. Takva dematerijalizacija je na toj prvoj razini čitanja bliska nastupima Marie Eichhorn Relocating a structure i Ignasija Aballíja Correction jer oni također dekonstruiraju zidove nacionalnih paviljona.

Maria Eichhorn to čini kako bi se dotaknula povijesti njemačkog paviljona, ali i antifašističkog otpora te stradanja Židova u Veneciji. Iako je prvotno željela premjestiti njemački paviljon za vrijeme trajanja Bijenala kako bi prazan prostor potaknuo na promišljanje izložbenih uvjeta u kontekstu izlaganja u nacionalnim paviljonima, naposljetku je intervenirala u postojeću arhitekturu. Ogolila je strukturu paviljona koja se sastoji od bavarskog paviljona izgrađenog 1909. i dogradnje koje su nacisti izveli 1938. godine. Kada uđemo u paviljon pred nama su njegovi temelji, slojevi žbuke, ogoljeni prozorski otvori i vrata, a skriveni bavarski paviljon je postao vidljivim. Kontrapunkt ogoljenoj strukturi čine vodstva po lokacijama antifašističkog otpora i stradanja Židova u Veneciji, zbog čega se premještanje strukture ne odnosi samo na arhitektonsku povijest njemačkog paviljona, već i na temeljna pitanja ljudskog postojanja i etičke odgovornosti. S druge strane, Ignasi Aballí u projektu Correction u potpunosti ispražnjava španjolski paviljon poigravajući se njegovom geometrijom i  percepcijom posjetitelja. Polazeći od pretpostavke da španjolski paviljon treba poravnati u odnosu na susjedne paviljone, umjetnik je stvorio još veće odstupanje. Pritom je izgradio brojne pregrade i obojio zidove u različite tonove bijele, zbog čega je originalni izložbeni prostor postao poput labirinta koji zbunjuje svojim zapletima i obratima.

Spomenuti projekti Marie Eichhorn i Ignasija Aballíja, osim dekonstrukcije i razgradnje zidova, s radom Tome Savića-Gecana dijele i to što umjetnici od posjetitelja traže da posjete druge lokacije. Aballí ih poziva na potragu za šest knjiga umjetnika po gradskoj jezgri, Eichhorn na vođene ture po mjestima sjećanja na važnost antifašističkog nasljeđa i stradanja Židova, dok Savić-Gecan čitav paviljon konstituira na varijabilnom performansu. Upravo je varijabilnost osnovni koncept digitalne sfere jer se istim podacima može pristupiti na različite načine ovisno o hardveru i softveru, a time se indirektno postavlja pitanje što je umjetničko djelo.

I dok su lokacije vodstava ili umjetničkih knjiga unaprijed određene, performansi koji čine Bez naziva (Hrvatski paviljon) 2022. nisu unaprijed zadani, već ih je moguće pratiti tek na dnevnoj bazi, nakon 8 sati ujutro kada algoritam na temelju odabranog novinskog članka odredi vrijeme, lokaciju, adresu i dužinu trajanja performansa. Time je lokacija na Via Garibaldi samo simbolična, jer referentna je točka Gecanovog rada web-stranica hrvatskog paviljona. Od fizičkog do virtualnog prostora i natrag, poslani smo u potragu za izvedbom koja se infiltrira posvuda u Bijenale, u različite nacionalne paviljone, i na otprilike sedam minuta postaje dio tog iskustva.

Iako bismo izvedbu načelno mogli doživjeti a da je ne tražimo, jednako su izgledne mogućnosti da je posve propustimo. Vremenska i prostorna determiniranost određuje i naše ponašanje – od pretraživanja interneta do žurbe na određenu lokaciju u određeno vrijeme. Prva izvedba koju sam imala prilike uloviti bila je na otvorenju finskog paviljona u kojem je Pilvi Takala izložila projekt Close Watch. Omanji izložbeni prostor, podijeljen dvosmjernim ogledalom na dva dijela, bio je prepun naguranih posjetitelja usredotočenih na rad finske umjetnice. Sumnjičavo sam promatrala sve posjetitelje pitajući je li tko od njih izvođač_ica i je li izvedba već započela. Izvođači su izgledali kao i drugi posjetitelji, odala ih je tek pokoja neobična kretnja poput tapkanja nogom, ubrzanog hodanja, gibanja unatrag. Jednom uočene performanse držim na oku sve dok performans ne završi.

Iako je izvedba vrlo suptilna, ako tražimo performans, naći ćemo ga i podsjetit će nas na mnoge performanse koje smo već vidjeli. Ipak, izdvojila bih one koji mi se čine važnim za umjetničko iskustvo Tome Savića-Gecana, a na njih mi je skrenuo pažnju Darko Fritz. Riječ je o seriji performansa koje je 1994./1995. izvodila Sljedba štovatelja banaka, u kojoj je pored Borisa Bakala, Nataše Lušetić, Stanka Juzbašića, Nicole Hewitt, Aleksandre Acev, Ele Agotić i Katarine Barbić sudjelovao i Tomo Savić-Gecan. Skupina se pojavljivala u zagrebačkim bankama bez najave i bez naknadne dokumentacije, ponašajući se gotovo poput ostalih korisnika, dovodeći pojedine obrasce ponašanja u banci do apsurda. Slična ideja se odražava u koreografiji koju je za Tomu Savić-Gecana osmislila Irma Omerzo, s time da je inspiraciju pronašla u muzejskoj publici, a performans izvode plesači_ce suvremenog plesa. Međutim, ključna je razlika u tome što je performans samo jedan segment rada Bez naziva (Hrvatski paviljon) 2022., a ponašanje izvođača_ica determinirano je umjetnom inteligencijom koja određuje kada, gdje i koliko dug će biti performans, čak i detalje poput mjesta ulaza ili izlaza, dok za njihove geste i misli nudi fleksibilnije parametre.

Još jedan detalj mi se čini zanimljivim u vezi s performansima Sljedbe štovatelja banaka, a riječ je o prostoru banke kao javnom prostoru cirkulacije novaca, zbog čega je to izrazito nadzirano mjesto, da citiram Sandru Uskoković. Pitanja javnog prostora, nadzora i cirkulacije informacija (koje mogu donijeti profit) i dalje su u fokusu rada Tome Savić-Gecana. Danas sveprisutni algoritmi prate aktivnost korisnika po čitavoj mreži, a najprisutniji su oni koji u našim porukama prepoznaju potencijal da "gurnu komunikaciju u financijsku razmjenu", kako ističe Jamie Skye Bianco. Stoga je izuzetno zanimljivo da u pozadini venecijanskih izvedbi stoji umjetna inteligencija, koju je voditelj tehničke produkcije Tomislav Pokrajčić trenirao mjesecima kako bi iz pročitanih vijesti znala prepoznati pojmove koje je umjetnik označio bitnima, poput klime, kriptovaluta, migracija, vojske i manipulacije vijestima, što možemo vidjeti u dijagramu umjetne inteligencije koji je iscrtao Vladan Joler. No pokreti izvođača ničim ne odaju o čemu su vijesti bile, odabrani članak je uz pomoć koreografije preveden u apstrakciju koja postaje poput kriptiranog jezika koji je stvar dogovora između umjetnika?, koreografkinje i 25 izvođača_ica.

Upravo mi se pojam komunikacije čini ključnim za čitanje rada jer se signali mogu prisluškivati i snimati čak ako je komunikacija šifrirana,  jer metapodaci  – tko, kada i gdje poruke – nisu. Stoga se čitav rad može razumjeti kao materijalizacija i reprezentacija tih nevidljivih i sakrivenih odnosa komunikacijskog sustava koji ovdje nipošto nije razlučan, već ga obilježava neprovidnost i kriptičnost. Kao što ističe kustosica hrvatskog paviljona Elena Filipovic, "Savić-Gecanova rigorozna praksa je od početka seciranje komunikacijskih sustava i kontrole koji djeluju nevidljivo, ali u konačnici imaju konkretne i teške posljedice."

Najzanimljiviji aspekt rada Bez naziva (Hrvatski paviljon) 2022. svakako je umjetnikov tankoćutni senzibilitet za kompleksnost trenutka u kojem živimo i upravo stvaranjem novih sustava znakova, ili imitacijom postojećih, umjetnik skreće našu pažnju na materijalnost, odnosno na materijalne posljedice nekritičkog i manipulativnog korištenja informacija, odnosno podataka.

Riječima Mattea Pasquinellija: "Osnivanje velikih skupova podataka kao primarnog izvora kognitivnog kapitala i političke moći obilježavaju rođenje društva metapodataka, budući da je upravo meta analiza podataka – mapiranje i interpretacija njihovih uzoraka i trendova, te predviđanje njihovih tendencija, a ne njihovo prikupljanje, ono što čini skupove podataka smislenim i vrijednim." Rad Tome Savić-Gecana to zorno prikazuje, iako nije nužno da ćemo ga odmah razumjeti. Štoviše, ljepota izvedbe čitavog rada, iza čije produkcije stoji kolektiv Kontejner, leži u tome što tjera na razmišljanje i na diskusiju o brojnim aspektima kojih se dotiče. Pitanje nacionalne reprezentacije na Venecijanskom bijenalu samo je jedan od njih.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 17.05.2022

VEZANE VIJESTI

Sistem umjesto stihije, strategija umjesto birokracije

Piše: Matija Mrakovčić
Kakav je "horizont očekivanja" od hrvatskog paviljona te umjetnika u globalnom umjetničkom kontekstu na predstojećem, 57. Venecijanskom bijenalu?

Arhitektura u službi nade i optimizma

Piše: Martina Bobinac
Sedamnaesti Venecijanski bijenale arhitekture ističe dijalog, prilagođavanje lokalnim potrebama te osluškivanje zajednice kao formulu za prevladavanje posljedica klimatske krize.

Doktrina šoka

Piše: Dejan Kršić
Dejan Kršić temeljito razmatra ovogodišnju prezentaciju Hrvatske na 12. međunarodnoj izložbi arhitekture u sklopu Venecijanskog bijenala.