U procjepu marginalnoga | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

U procjepu marginalnoga

Badco.: Fleshdance (Foto: Marko Erceg

Piše: Ivana Slunjski

Osim predstavljačke uloge organizatori Karantene, čije jezgro čine već dobro uhodani Slaven Tolj i Srdjana Cvijetić, uvijek ističu važnost poticanja neovisne produkcije i stvaralaštva mladih te educiranje publike. Naglašavanje Karantene ne samo kao mjesta reprezentacije izvedbenih umjetnosti već i kao mjesta radnoga procesa otvorilo je mogućnost svojevrsnoga artists in residence programa koji djeluje unatrag četiri godine, dakle stvaranja pogodnoga okružja i osiguravanja uvjeta autorima za njihov nesmetani rad i boravak u Art radionici Lazareti. Karantenu mnogi poistovjećuju s kazališnim festivalom, no samo jedan segment njezina istraživanju usmjerenoga programa ima kazališni karakter. U programskim smjernicama jednako su zastupljene i vizualne umjetnosti i glazba. Vremenom zbivanja nadovezujući se na svršetak Dubrovačkih ljetnih igara, od 24. kolovoza do 5. rujna, ovogodišnja Karantena više se posvetila hrvatskim neovisnim plesnim inicijativama i umjetnosti performansa, te su se u trinaest dana održavanja, prvenstveno u prostorima Lazareta, a manje na lokacijama kao što su Umjetnička galerija Dubrovnik i Umjetnička škola «Luke Sorkočevića», mogle vidjeti predstave splitskoga Fractal falus teatra, zagrebačkih skupina BADco, OOUR, k.o. i Banana Guerille, performansi Tanje Dabo, Jusufa Hadžifejzovića, Ivana Marušića Klifa, kao i performans i retrospektiva radova Tomislava Gotovca, kojemu je i posvećen središnji dio programa Karantene. Promocija knjige RoseLee Goldberg «Performans od futurizma do danas» u izdanju festivala Teatar studentima (TEST!) i Udruženja za razvoj kulture (URK), koju su osmislili Višnja Rogošić (ujedno i urednica) i Mario Kovač, idejno je upotpunila je tematski blok performansa. Svoje mjesto na devetom izdanju Karantene pronašli su i video radovi «Baron's Hill», «107/5», «Recalling Events» i «Le Cadeau» Pavela Braile, moldovskoga umjetnika s adresom u Nizozemskoj, filmovi «Tajna staroga platnja» i «Invazija» nastali u filmskim radionicama šipanske škole pod vodstvom Vanje Činića, Ede Lukmana i Amira Kambera, dječja virtualna predstava «Palčica» u režiji i izvedbi Roberta Waltla, «Male tragedije» Aleksandra S. Puškina u režiji Alekseja Leljavskog, obje u produkciji slovenskoga Mini Teatra, te koncerti Dražena Franolića i Nimai Roya na arapskoj lutnji i udaraljkama, free jazz Orkestra za ubrzanu evoluciju i njujorškoga Cafe Antarsia Ensamble.

Željka Sančanin: Solo (Foto: Marko Ercegović)
U festivalskim počecima organizatori Karantene sučelili su se s dvomjesečnim monopolom na sva kulturna događanja na prostorima Dubrovnika koji su nemilice prigrabile Dubrovačke ljetne igre. Već tada Karantena je odbacila satelitsku opciju popratnoga programa festivalskoga magnata. Budući da je tada postojala opravdana bojazan da se nastojanja Karantene i Art radionice Lazareti općenito utope u moru bezbrojnih ljetnih događanja i iz vizure neupućenih promatrača poistovjete s neprofiliranim komercijalnim događanjima tipa «Mali raspjevani Dubrovnik», organizatori Karantene su distancirajući se od nametnutih okvira svojevoljno odabrali pomalo marginalnu poziciju. Ta rubna pozicija dala im je dovoljno slobode da razviju zadovoljavajuću razinu komunikacije s autorima koji su se na Festivalu predstavljali, što je rezultiralo stvaranjem prepoznatljivoga konteksta na koji se može umjetnički reagirati. Izborom autora i radova Karantena je tako sugerirala određeni društveni kontekst. Međutim, situacija ovogodišnje Karantene odaje potpuno drukčiju sliku. Predstave «Fleshdance» BADco u koreografiji Nikoline Bujas Pristaš, «orangecut» OOUR-a u koreografiji Selme Banich i Sandre Banić, «Solo/Ciklus 1: O radu» k.o. u koreografiji Željke Sančanin te «Dantonova smrt» Banane Guerille u režiji Olivera Frljića svakako bih ubrojala u reprezentativne predstave hrvatske neovisne scene koje bez dileme svjedoče recentnom trenutku njezinoga stanja. Video radovi Tanje Dabo «Dobrodošli» i «Održavanje: Bijela kocka», performansi Jusufa Hadžifejzovića «Čarlamija» i Ivana Marušića Klifa «Tata kupi mi sve» također nimalo ne zaostaju za događanjima na suvremenoj izvedbenoj sceni. Uz pretpostavku da je moja procjena događanja ispravna, nameće se pitanje gdje je publika i komu su ova događanja namijenjena. Izuzmem li nešto veći broj gledatelja na predstavama BADco, Banana Guerille i prve (od triju) retrospektivne večeri Tomislava Gotovca, publika se, nažalost, svodi na izvođače, nekolicinu umjetnika koji su se zatekli u Dubrovniku te prijatelje organizatora. Ta činjenica upućuje na trenutno hermetično stanje Festivala i njegovu ekskluzivnost. Društveni angažman nemoguć je ako djelovanje umjetnika nema odjeka izvan kruga suradnika. U težnji da izbjegnu zamke i ne postanu proizvod masovne kulture, organizatori Karantene našli su se u procjepu i pred budućim zadatkom kako zadržati svoju prepoznatljivost, publiku i povlaštenost nehijerarhizirane razmjene umjetničkih iskustava. Jasno je da neovisna scena mora razviti drukčije modele medijske vidljivosti i marketinškoga oglašavanja kulturnoga proizvoda kojima se pozicionira razlikovno od institucionalizirane i komercijalizirane kulture. No, jasno je i da ne smije bježati od činjenice da su i produkti neovisne scene ipak kulturni proizvodi koji radi veće prisutnosti u sferi javnoga života, time i izravnih i neizravnih učinaka na kulturu i društvo, jednako podliježu i određenoj komercijalizaciji i postojećim zakonitostima tržišta. Ali naravno, nitko nikomu ne može nametnuti nešto što ta/j ne želi.


OOUR: Orangecut (Foto: Marko Ercegović)

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 28.11.2005