U suptilnom paklu osmosatnog bulšita | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

U suptilnom paklu osmosatnog bulšita

Knjiga Besmisleni poslovi nedavno preminulog antropologa Davida Graebera pristupačan je prikaz sistemskog problema bujanja radnih mjesta lišenih stvarne svrhe i funkcije.

Piše: Matko Vlahović

FOTO: www.drugo-more.hr

  • A
  • +
  • -

Pandemija je u prednjii plan stavila brojne društvene probleme – o nekima se puno raspravljalo, a neki jednostavno nisu prepoznati. Primjerice, koliko bi nam prije godinu dana bila nevjerojatna činjenica da će preko noći velik broj ljudi početi raditi od doma? Ali evo nas, podijeljeni smo na esencijalne i ne toliko esencijalne radnike i sve funkcionira normalno. Zapravo, kad čovjek razmisli, sve djeluje čak i isuviše normalno. Kakve smo to zapravo poslove radili, koja je njihova društvena vrijednost kad je takvom lakoćom pola ekonomije izmješteno? Ako pitamo antropologa Davida Graebera, mnogi od tih poslova vrijednost uopće nemaju.

David Graeber, preminuo početkom rujna, bio je američki antropolog i anarhist, autor bestselera Dug: Prvih 5000 godina (2011.) i nedavno prevedene knjige Besmisleni poslovi (2018.). Knjigu su objavili nakladnici Jesenski i Turk i Drugo more u sklopu biblioteke Rad i misao. Naslov je rezultat nužnog kompromisa – bulšit iz izvornog naslova Bullshit Jobs nema dobar hrvatski ekvivalent.

Kako je sam autor u javnim nastupima često isticao, knjiga je nastala slučajno. Kada je 2013. godine objavio članak O fenomenu besmislenih poslova u poprilično opskurnom časopisu Strike!, iznenadio se viralnom reakcijom. Dok je bio na odmoru, članak je preveden na brojne jezike, The Economist je brzinski krenuo s objavom protuargumenata, a neki su pojedinci u svojim firmama čak formirali "gerilske" skupine koje su raspačavale tekst pomoću internih mejling listi. Graeber je tako shvatio kako nije tek riječ o njegovom špurijusu, već stvarno postoji velika masa ljudi koja vjeruje da su njihovi poslovi besmisleni. No što to znači da neki posao nema smisao?

Pod besmislenim poslom Graeber razumije svaki "oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje premda se, u sklopu uvjeta za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da tomu nije tako". Takvi poslovi su često zatupljujuće zadaće koje bi se lako mogle automatizirati, u mnogim slučajeva ne zahtijevaju puno radno vrijeme, postoje zbog nekog sistemskog problema za koji ne postoji potrebna volja da bi se riješio i sl., a u isto vrijeme zahtijevaju uvjerljiv performans radnog entuzijazma. Kad bi ti poslovi nestali, nitko u društvu ne bi primijetio značajan nedostatak – štoviše, društvo bi vjerojatno postalo bolje. 

Zbog odjeka Graeberovog članka anketar YouGov proveo je istraživanje u Nizozemskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. U obje su zemlje rezultati bili slični – oko 40 posto radnika smatra da su njihovi poslovi društveno beskorisni. Kada se tome pribroje korisni poslovi potrebni za servisiranje besmislenih – uredske čistačice, osoblje koje radi na održavanju IT infrastrukture i sl. – ispada da golem dio gospodarstva ovisi o poslovima koji nemaju stvarne svrhe. Graeber se takoreći slučajno spotaknuo o problem koji nitko nije primijetio.

Idealtipovi radnog besmisla

Dan je zaposlenik jedne britanske korporacije na poziciji administrativnog ugovaratelja i uvjeren je da obavlja sat-dva pravog posla tjedno. Bilo je to "ugledno" radno mjesto, u obitelji su ga promatrali kao člana koji je napravio nešto od sebe, ali je Danu radni dan "izgledao poput djelića nekog kafkijanskog sna u kojem je jedino mene zapala nesreća da shvaćam koliko je glupo puno toga što radimo, no duboko u sebi osjećao sam da to iskustvo prešutno dijelimo svi. Svi smo to morali znati! U uredu nas je šestero i svi smo 'menadžeri'… Lako moguće da je u zgradi više menadžera nego zaposlenika. Situacija je bila posve apsurdna". 

Priče poput Danove središnji su element Besmislenih poslova i knjigu čine izuzetno pristupačnom. Mnogobrojne anegdote uključuju španjolskog javnog službenika koji se jednostavno odlučio ne pojavljivati na radnom mjestu i posvetiti svoje slobodno vrijeme proučavanju Spinozine filozofije; cijeli niz osoba zaposlenih u srednjem menadžmentu koji vrijeme popunjavaju izmišljanjem raznih zadaća za sebe i radnike koje nadgledaju; programere koji rade na softveru koji nikad neće funkcionirati i postoji samo radi marketinga, ili se pak bave samo "lijepljenjem" open source softvera koji je zajednica proizvela iz vlastitog entuzijazma; recepcionerku kojoj je glavna zadaća jedanput dnevno podesiti utege u starinskom satu; telefonskog operatera na sveučilištu čiji je posao ispričavanje za nedolazak jedinog vodoinstalatera... 

Graeberova je analiza dakle kvalitativna – jednostavno je na valu viralne recepcije svojeg članka zamolio svoje pratitelje na Twitteru da mu pišu ako su ikad obavljali besmisleni posao ili ga pak možda trenutno obavljaju. Ljudi su to itekako prihvatili. Graeber je dobio golemu zalihu materijala u kojima su detaljno opisane svakodnevne zadaće i poslovni procesi, kao i šteta – bilo psihološka, bilo društvena – koju ti poslovi proizvode. Na temelju zaprimljenih ispovijesti Graeber je besmislene poslove kategorizirao u pet idealtipova: lakeje, nasilnike, popravljače, pro-formiste i žandare. 

"Lakejski poslovi nastali su zato što ljudi na moćnim položajima u nekoj organizaciji podčinjene doživljavaju kao simbol prestiža; nasilnike zapošljavaju slijedom dinamike nadmetanja (angažiraju li naši suparnici vrhunski odvjetnički ured, onda to moramo i mi); popravljački poslovi stvoreni su zato što je organizacijama problem katkad teže riješiti negoli sanirati njegove posljedice; pro-formistički poslovi postoje jer se, unutar velikih organizacija, dokumentacija koja svjedoči o poduzimanju neke aktivnosti često doživljava važnijom od samih aktivnosti; žandari postoje uglavnom kao nuspojava različitih oblika bezličnog autoriteta", piše Graeber. 

Dakle, u vrijeme kada se posao radnika na mnogim lošim i slabo plaćenim mjestima maksimalno racionalizira i ubrzava, oko 40 posto radnika mora jedino voditi brigu o tome da izgledaju zaposleno. Zašto bi bilo tko trebao misliti da je to veliki problem? Plaćeni su za posao koji (ne)obavljaju, a kompanije valjda znaju kolike troškove mogu podnijeti i nisu dužne racionalno alocirati vlastite resurse. Sve ostalo je stvar tržišta, zar ne? Poslušamo li primjerice diskurs o uhljebima koji se u Hrvatskoj zadnje desetljeće izrazito proširio, izgleda da se nitko uopće ne bi trebao žaliti. Štoviše, pomislili bi da su takvi poslovi nešto najbolje čemu možemo težiti. No kako Graeber opetovano ističe, u svojem je istraživanju rijetko nailazio na nekoga tko je bio zadovoljan na besmislenom poslu. Ispada da ljudi generalno ipak ne žele tratiti svoje živote, ne vole biti besposleni i puno bi radije radili neki posao koji je društveno koristan. Toliko o ljudskoj prirodi.

Problem besmislenog rada je dovoljno raširen da nije moguće tvrditi da stvar treba prepustiti tržištu. Niti je uzroke "bulšitizaciji" ekonomije lako jednoznačno ustanoviti. Na prvu se ruku može pomisliti da je bujanje besmislenih poslova tek posljedica rasta uslužnog sektora ekonomije, no Graeber ističe da je udio stvarnih usluga u gospodarstvu ostao relativno stabilan – primjerice, prema podacima koje je priložio nije vidljivo da je udio konobara ili prodavača dramatično porastao. Glavnog uzročnika Graeber vidi u financijalizaciji i ekonomiji dizajniranoj za izvlačenje rente i manipulaciju raznim vrstama dugova. Prema njemu, većinu besmislenih poslova sačinjavaju administrativne djelatnosti u tzv. FIRE sektoru (finance, insurance, real estate).  

Kao primjer toksičnog utjecaja činovnika može poslužiti tvornica Elephant Tea u Marseillesu. Zbog ulaganja u proizvodnju, produktivnost tvornice je od 90-ih porasla za 50 posto, ali novoostvareni profit nije uložen natrag u proizvodnju niti u plaće radnika, već u otvaranje činovničkih radnih mjesta. Kako je Graeberu ispričao jedan zaposlenik tvornice, "sada su, odjednom, uokolo hodala tri, četiri, pet, sedam tipova u odijelima. Tvrtka im je izmislila kojekakve kićene titule no svi su, u biti, vrijeme trošili pokušavajući pronaći nekog posla. Svakoga dana, dok smo mi radili, hodali bi gore-dolje po rampama, zurili u nas, črčkali bilješke. Onda bi držali sastanke, raspravljali i pisali izvješća". Sve to da bi se na koncu domislili da produktivnu tvornicu prebace u Poljsku. 

Graeber napominje da čak i sinonimi industrijske proizvodnje poput General Motorsa većinu profita ostvaruju pomoću raznih alata za ekstrakciju rente koje je omogućila financijalizacija poslovanja. GM tako više ne zarađuje na prodaji automobila, nego na kamatama na kredite za kupnju automobila. Financijski odjeli kompanija postaju puno važniji od onoga što se zapravo proizvodi. Sve to ima svoje posljedice: prema Graeberu, današnja ekonomija rente proizvodi društvene, ekonomske i političke učinke koji imaju više zajedničkog s feudalizmom nego s nečim o čemu su pisali Adam Smith, Karl Marx, pa čak i Friedrich Hayek.

"Kao opće načelo predložio bih sljedeće: u svakom političko-ekonomskom sustavu utemeljenom na aproprijaciji i distribuciji dobara umjesto na njihovu stvaranju, premještanju ili održavanju, i u kojemu značajan dio stanovništva radi na prelijevanju resursa gore-dolje po sustavu, taj dio stanovništva težit će organiziranju u pomno razrađene, višeslojne hijerarhije (od barem tri, a ponekad i deset, dvanaest ili više slojeva)", piše Graeber. 

U takvim hijerarhijama vrijede drugačija pravila nego na tržištu – stvara se spontana korporativno-feudalna supkultura. Dobar primjer za to su lakejski poslovi. Menadžer će možda, da bi demonstrirao svoj značaj, zaposliti nekoliko pomoćnika bez stvarne potrebe. Oni naravno ne mogu sjediti za stolom i čitati knjige – kakvu bi to sliku davalo o šefu? – već trebaju izgledati zaposleno; što su oni zaposleniji, to šef izgleda važnije. Ako imaju sreće, mogu kreirati memove i surfati na društvenim mrežama, a ako nemaju, možda izvuku kakvu anegdotu o besmislenom poslu.

"Jednu ću pamtiti dok sam živa", piše recepcionerka Wendy. "Žena iz prodaje reklama došla je do mog stola, istresla na njega tisuće spajalica i zatražila da ih razvrstam po bojama. Mislila sam da se šali, ali nije. Obavila sam to, a onda promatrala kako ih koristi nasumce, ne obraćajući ikakvu pozornost na boju."

Moralizam, fetišizacija rada i paradoksi automatizacije

Uz materijalni utjecaj financijalizacije, postoji i čitav niz kulturnih i moralnih – ukratko, ideoloških – predodžbi o radu koje potpomažu održavanje besmislenih poslova. Rad nije jednostavno ahistorijska kategorija: načini na koji mislimo o radu proizvedeni su na međi raznih utjecaja. Graeber obraća posebnu pažnju na teološke utjecaje poput mita o Prometeju ili edenskom vrtu. Čovjek u tim pričama dobiva moć proizvodnje vlastitog svijeta, ali za kaznu je osuđen na mukotrpni rad. Muka u teološkim shvaćanjima uvijek ima moralnu i didaktičku ulogu, ona izgrađuje karakter. 

To moralno shvaćanje – da rad nužno uključuje muku – ideološki je temelj današnjeg valoriziranja besmislenog rada. Mnogi su poslovi mukotrpni, ali istovremeno nužni za reprodukciju društva. Možemo pretpostaviti da golema većina onih koji trenutno ne rade od doma obavlja takav posao. Isto kao što možemo pretpostaviti da rade za manje plaće. Ili kako je to Graeber sažeo, što je rad solidarniji i korisniji, to se manje kompenzira. Implicitna i cinička poruka društveno solidarnim radnicima/cama glasi otprilike ovako: "Vi obavljate koristan posao, pa kako još možete tražiti i poštenu plaću?"

U ovom kontekstu, besmisleni je rad vrhunac fetišiziranja rada radi rada. Na poslovima koje Graeber opisuje ne samo da je osoba koja ga obavlja otuđena od svog rada, već i je i rad sam otuđen od vlastite svrhe. Jedini razlog za kompenziranje takvog performansa zaposlenosti sastoji se u uzajamnom sadističkom izazivanju psihičke muke. Važno je da smo na kraju dana iscrpljeni, a ima li društvo koristi od te iscrpljenosti – to nas nitko ne pita. Uostalom, plaću ne dobivamo za korisnost, već za osmosatni performans. Tome svjedoči gotovo svaka ispovijest koju je Graeber priložio. 

Produktivnost se u zadnjim desetljećima izuzetno povećala, automatizacija je odavno uzela maha, a umjesto da radimo manje, radni dan se fleksibilizira, produljuje te u sve većoj mjeri okupira i slobodno vrijeme. Prognoza Maynarda Keynesa da ćemo zbog porasta produktivnosti raditi maksimalno petnaest sati tjedno nije na vidiku. Umjesto toga dobili smo proliferaciju besmislenih poslova. Izlaz iz situacije sigurno neće pružiti automatizacija ili umjetna inteligencija – sadašnje je stanje djelomično učinak automatizacije i zadržavanja rigidnog osmosatnog radnog vremena. Graeber je skeptičan i prema reformističkim rješenjima zbog opasnosti da bi bilo kakvo uplitanje u situaciju moglo pridonijeti ubrzanoj bulšitizaciji. Provizorno rješenje koje predlaže je univerzalni temeljni dohodak. Ideja je da kad bi svi imali siguran izvor prihoda, više nitko ne bio prinuđen na performans obavljanja posla koji ne bi trebao postojati. Lakše je šefu reći "ne" ako imamo kako platiti namirnice.

Graeberovu knjigu u konačnici itekako vrijedi čitati. Čitljivo i jasno ocrtava problem koji se mnogima na prvu ruku neće učiniti previše značajnim, posebno u vrijeme kad mnogi nemaju “privilegiju” raditi. No ako je suditi prema sveprisutnim narativima o automatizaciji, problem koji opisuje postajat će sve akutniji, nastajat će sve veći broj besmislenih poslova, a oni koji obavljaju nužne poslove sve će više biti podložniji imperativima tržišta. Uz malo racionalniju raspodjelu poslova svi bismo mogli manje raditi i slobodno vrijeme posvetiti pisanju loše poezije, kreiranju open source softvera, volontiranju ili tračanju prijatelja. Kako bi David Graeber rekao, bilo koja od tih opcija rezultira boljom društvenom raspodjelom rada od ove sadašnje.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 30.12.2020

VEZANE VIJESTI

Rascjep u mreži

Piše: Matko Vlahović

Kroz niz primjera o potencijalima i opasnostima novih tehnologija, Novo mračno doba Jamesa Bridlea pokazuje kako smo izgradili svijet koji više nismo u stanju razumjeti.

Nevidljivo roblje automatizacije

Piše: Jelena Uher

Ovogodišnji festival Moje, tvoje, naše stavio je naglasak na ljude koji stoje skriveni iza rada strojeva, doslovno i metaforički, i bez kojih strojevi ne mogu – raditi.

Pa pa proleteri...: automatizacija i kriza rada

Piše: Tomislav Medak
Prvi dio ogleda donosi povijesnu skicu transformacija industrijskog rada, društvenih faktora koji su ih poticali ili kočili, te uklapanja u razvojnu dinamiku kapitalističkog sistema danas.