U traganju za strukom | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

U traganju za strukom

Glazbena tribina svakako je važno mjesto susreta, no ostaje otvoreno pitanje je li predstavljačka forma adekvatan koncept funkciji koju treba ispuniti.

Piše: Nina Čalopek

Lightune.G (Miodrag Gladović i Bojan Gagić)

  • A
  • +
  • -

"Četiri desetljeća trajanja kakve glazbene manifestacije vrijeme je u pravilu utrošeno u prilog glazbi bez obzira na razinu i opseg ideja unutar kojih su se kretale njene programske odrednice", riječi su kojima započinje uvod u prigodnu monografiju povodom 40. obljetnice Glazbene tribine 2003. godine. Budući da je ta ista prošle godine proslavila dobrih pola stoljeća, navedena konstatacija mogla bi se uzeti s još većom težinom. No, je li baš tako? Trebamo li kriterij trajanja, odnosno otpornost neke manifestacije na njezino dokidanje smatrati dovoljnim za kakvu-takvu pozitivnu valorizaciju, odnosno dobrom uslugom toj glazbi koja bi trebala biti ili koja je njezin sadržaj? Naravno da ne. 

Možda bi upravo odustajanje od onog što ova manifestacija posljednjih godina nudi kako skladateljima, tako i okolnom umjetničkom i strukovnom polju, koji većinom čine tribinsku publiku, bilo pravo rješenje za prebrojavanje i revaloriziranje snaga, volje i potrebe suvremenoglazbene scene oko Hrvatskog društva skladatelja. Ipak pod odustajanjem ne smatram potpuno gašenje ove manifestacije, već odustajanje od koncepta koji, bez obzira na plejadu umjetničkih voditelja (Glazbenu tribinu posljednje dvije godine vode Silvio Foretić i Vanja Lisjak), producenata i organizatora, te na njihove ponekad hvalevrijedne, a ponekad razočaravajuće ideje i realizacije, posljednjih desetak godina ostaje sa svakim novim sadržajem, nevjerojatno isti. Glazbena tribina i sve te preinake kroz koje je prošla, od samog naziva manifestacije (najprije Jugoslavenska, zatim Međunarodna, a danas samo Glazbena), migracija (Opatija, Pula, Opatija) do sadržajnih previranja po raznim programskim odrednicama, tematskim fokusima i postavljenim ciljevima, zapravo još više podcrtavaju osnovnu konstantu ove manifestacije – njezin vlastiti, do danas neriješen problem identiteta koji je razvidan upravo u tom čudno statičnom konceptu koji ne korespondira s potrebama tribinske publike, a skriva se upravo iza svih tih preinaka i površnih rekonstrukcija. 

Tribinski pioniri, na čelu sa skladateljem Branimirom Sakačem, znali su da neće biti lako odrediti, kako sam Sakač kaže u svom pozdravnom govoru 1964, "granice i domet Tribine", stoga su već vrlo rano odlučili kako ona "nije festival, nego instrument međusobnog upoznavanja, informativni pregled stvaranja (...), za nas same, da se bolje upoznamo, razumijemo i tako zbližimo". Od tada je prošla 51 godina. Prostor upoznavanja se smanjio, točke zbližavanja približile – barem teritorijalno, Glazbena tribina i dalje nudi mogućnost mjesta susreta, no nažalost onih koji bi se trebali susretati svake godine je sve manje. Ovogodišnju su činili većinom muzikolozi, a skladatelja je bilo jedva u tragovima. Isti omjer preslikao se i na dvadesetak studenata koji već tradicionalno pohađaju Glazbenu tribinu koja im je nekada nudila koncentrat mogućnosti i neposredan medij za što prisnije upoznavanje vlastite glazbene i profesionalne sredine te ljudi koji je čine. Nažalost referentni okvir koji je proizašao iz ovogodišnje Tribine pun je šupljih mjesta. Nije bilo onih s kojima se moglo i moralo ukrstiti stavove, kritizirati, ispitivati. Dobar primjer nije pokazao niti veći dio profesora Muzičke akademije, što čini dobar dio hrvatskog skladateljskog korpusa. 

No, zašto nedostaje interes i pravi odaziv relevantne struke? Smatraju li Glazbenu tribinu suvišnom? Neozbiljnom ili nepotrebnom? Je li Glazbena tribina možda u nekim svojim ranijim zazivima širokog sloja publike skrenula s teškaškog puta koji bi odgovarao struci ili se skladateljska struka u potpunosti prestala baviti sama sobom kao zbirnom pojavom te vlastitim kontekstom, društvenom klimom i aktualnostima koji na nju neminovno utječu, baveći se isključivo individualnim preživljavanjem koje prečesto nije niti vezano za samo skladanje?

Na slično postavljena pitanja pokušala je odgovoriti ili u problemtiku uvesti i tribina usred ovogodišnje Glazbene tribine naslovljena Suvremena glazba u loopu na hrvatskoj sceni – edukacija, produkcija, kritika, publika, koje su moderirale i osmislile muzikologinje Davorka Begović i Petra Pavić. Gosti ove tribine bili su svojevrsni predstavnici "loopa" hrvatske glazbene scene: predsjednik Hrvatske glazbene mladeži i dirigent Tonči Bilić, multimedijalni umjetnik Bojan Gagić, muzikologinja i docentica na Kulturalnim studijima pri FF u Rijeci Diana Grgurić, profesor teorijskih predmeta u srednjoj školi V. Lisinski u Zagrebu Tihomir Petrović, glazbeni kritičar Branimir Pofuk, profesor na Muzičkoj akademiji, skladatelj i dirigent Mladen Tarbuk, saksofonist i skladatelj, profesor na Muzičkoj akademiji u Splitu i umjetnički voditelj festivala suvremene glazbe Gordan Tudor, kao i njihove prisutne kolege u publici. Suočivši ih s kompleksnim spektrom stanja i problematike, ovaj je okrugli stol postao centralno mjesto ovogodišnje Glazbene tribine. 

Visokokvalitetno odrađena tribina s dobro postavljenom shemom mehanizma funkcioniranja, uvjeta i utjecaja ukazala je, a neke tek podsjetila, na većinu relevantnih problema glazbene današnjice te pozvala na individualnu odgovornost bez obzira na poziciju ili pozicije pojedinca unutar strukture. Tri službena sata posvećena ovoj tribini nisu bila dovoljna da se kaže sve željeno jer nažalost javne polemike o glazbi te o svemu oko glazbe rijetko su viđena pojava unutar tog istog često prizivanog loopa, a javne rasprave ili znanstvene simpozije nisu čak istaknule niti autorice samoga koncepta. Stoga je sasvim razvidno da ta ista struka treba puno ozbiljniji pristup ovakvom načinu promišljanja glazbe, a Glazbena tribina u Opatiji bi i tu mogla biti od velike pomoći. Organiziranjem simpozija suvremenoglazbene tematike koji su na hrvatskom muzikološkom prostoru, zajedno s popratnim publikacijama, izumrla vrsta, te dovođenjem kritičara, teoretičara glazbe, filozofa i sociologa, medija, financijera i inih "rubno" pozicioniranih, za okrugle stolove razvila bi se jedna nova perspektiva. 

Što se samih koncerata tiče, na koje organizator HDS kao i umjetnički voditelji stavljaju naglasak, prošlogodišnja jubilarna 50. Glazbena tribina u potpunosti je bila posvećena antologijskim djelima i velikim skladateljima hrvatske prošlosti, stoga se ovogodišnja vratila svojem habitusu naručivanja novih djela. To se naravno nikako ne smije prispodobiti nekom novom početku, nakon nulte polustoljetne, jer ova manifestacija kontinuirano djeluje kao poticateljica produkcije i mjesto čestih praizvedbi. Stoga ne treba niti apostrofirati ovih 18 praizvedbi od 32 izvedene skladbe nekakvim "novim stvarateljskim zamahom", kako u uvodu programske knjižice navode umjetnički voditelji Glazbene tribine. 

Kao uspjele i zanimljive treba spomenuti skladbe za simfonijski orkestar Mjesec Ante Knešaureka, In medio ignis Dubravka Palanovića i Deep Sea Baby Frane Đurovića, gudačke kvartete srpskih skladatelja Aleksandre Vrebalov i Aleksandra Simića te domaćeg Tibora Szirovicze, Contratempo Sande Majurec u izvedbi Cantus Ansambla i Dominosa Octarine za flautu Danija Bošnjaka uz isti komorni ansambl. Iz ovog pobrojavanja izdvajaju se projekti Lighterature Reading, Chapter 19, kreativnog i inovativnog autorskog dvojca Lightune.G (Miodrag Gladović i Bojan Gagić), koji je u Opatiji realiziran u suradnji s Muzičkim salonom Kulture promjene SC u Zagrebu te scensko uprizorenje radio igre Zvučna gesta u režiji Katje Šimunić po izboru tekstova A. G. Matoša. Zanimljiva kao radio igra, teško može proći na sceni jer, iako su svi izvođači bili odlični (Boris Bakal, Silvia Marchig, Miro Kadović na sopran saksofonu i tek osnovan, ali izvrstan ansambl Alisions Camerata), a Matoševi tekstovi puni humora, inteligentnih analiza, lucidnih nazora i plastičnih opisa, ovakva scenska forma ne funkcionira, već je samo nakaradno narušila sklad govorenog teksta i glazbe koja je fino zaokružila cjelokupnu sliku. Također, posebno mjesto zauzima glazbena predstava Barok i Jazz? multiinstrumentalista, barda hrvatske suvremenoglazbene reprodukcije, Ratka Vojteka. Predvodnik izvođačke prakse specijalizirane za suvremenu glazbu, danas može biti ponosan što je taj tip predanosti prisutniji među hrvatskim izvođačima te čak doveden na jednu dosta zavidnu razinu kvalitete što su pokazali i svi izvođači prisutni na ovogodišnjoj Tribini, od Simfonijskog orkestra HRT-a, već spomenutih komornih ansambala, svih prisutnih solista (da još spomenemo Martinu Gojčetu Silić, Gordana Tudora, Danija Bošnjaka, Vedrana Kocelja, Filipa Faka) te srpskih gostiju, gudačkog kvarteta Tajj i pijanističkog LP dua.   

Stoga je upravo jačanje izvođačkog korpusa na ovom području jednim dijelom zasluga manifestacije kao što je Glazbena tribina. Njezin utjecaj možda nije uvijek vidljiv tamo gdje bi htjeli, ali svakako bi se mogao prelamati po svim sferama loopa suvremenoglazbene scene te doticati svih područja suvremenoglazbenog interesa. Glazbena tribina mora ostati mjesto susreta. To bi morala biti njezina primarna funkcija. Ipak kako to ne bi ostala tek prazna forma, potrebno je poraditi na konceptu koji neće biti samo predstavljački, već bi se trebao bazirati na specifičnom diskursu, a zbog kojeg će se i struka vratiti na Tribinu. 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 26.11.2014