U zagrljaju s tržištem | kulturpunkt

U zagrljaju s tržištem

Premda su kriterije spornog Javnog poziva za dodjelu stimulacija autorima i prevoditeljima koncipirale strukovne udruge, njihovo prihvaćanje simptom je štetne politike Ministarstva kulture.

Piše: Lujo Parežanin
  • A
  • +
  • -

Tko god je pratio rad Ministarstva kulture i medija tijekom pandemije, mogao se u više navrata uvjeriti u štetnost onoga što bi se vrlo blagonaklono moglo nazvati našom nacionalnom kulturnom politikom. Niz natječaja, osobito onih raspisanih kao dio mjera pomoći kulturnom sektoru, postavljeno je na način koji upućuje na izostanak elementarnog interesa za konkretne potrebe različitih sektora, a posebno zabrinjavajuće djeluje sve izrazitije uvođenje tržišnih kriterija i modela, kako u smislu odredbi natječaja, tako i u smislu procedure njihove provedbe. Kao što smo na Kulturpunktu u više navrata isticali, penalizacijom samostalnih umjetnica zbog manjih prihoda pri dodjeli direktnih "COVID-potpora" ili inzistiranjem na tzv. metodi "najbržeg prsta" pri selekciji natječajnih prijava, Ministarstvo u trenutku najveće potrebe za izgradnjom solidarnosti u kulturnom polju radi na upravo suprotnom – poticanju kompeticije i pretvaranju savezničkih aktera u sve zaoštrenije konkurente.

Novi prilog toj štetnoj politici nedavno je objavljeni Javni poziv za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva u 2019. i 2020. godini. U usporedbi s prethodnikom iz 2019. godine, riječ je o natječaju obilježenom problematičnim "inovacijama", koje javnu potporu kulturnoj proizvodnji još izrazitije guraju prema tržišnom i natjecateljskom tipu legitimacije. Posebno je pritom zanimljivo da je novi javni poziv izrađen u bliskoj suradnji sa strukovnim udrugama (Društvom hrvatskih književnika, Hrvatskih društvom pisaca, Hrvatskim društvom književnika za djecu i mlade te Društvom hrvatskih književnih prevodilaca), koje su Ministarstvu predložile njegove najspornije odredbe.

Riječ je naime o uvođenju sustava bodovanja, koji na nesuvisao način kvantificira prvu fazu ocjenjivanja prijavljenih djela. Prema odredbama Javnog poziva, najviši bodovni razred čine književne nagrade, manifestacije i festivali. Po 40 bodova bit će dodijeljeno dobitnicima nagrada poput tportalove, Kamova, Gjalskog, Gorana, Ise Velikanovića, Ante Gardaša i drugih "teškašica", dok raspon od 20 do 35 ide dobitnicima onih s nešto manje simboličkog kapitala te sudionicima u širim i užim krugovima izbora za one "prestižnije". S po 10 ili 15 bodova vrednovano je svako predstavljanje na nekom od popisanih festivala i manifestacija, opet ovisno o njihovoj simboličkoj težini, a prema istoj logici se za svaku kritiku objavljenu u nekom od medija koje Ministarstvo priznaje može dobiti 4, 7 ili 10 bodova – izgleda naime da postoji neka jasna razlika između kritike u Slobodnoj Dalmaciji (7) i one u Večernjem listu (10).

O funkciji nagrada u tranzicijskoj transformaciji kulturnog i književnog polja, o redukciji vrednovanja na tržišno-marketinšku funkcionalnost pisalo se iscrpno i kritički u više navrata. Da je Ministarstvo na ovako površan način prigrlilo ključni mehanizam tržišne legitimacije književnosti samo je prirodan nastavak tog dugotrajnog procesa u kojem kulturna politika svesrdno participira, osobito pod aktualnom ministricom. No za početak nije nužno odlaziti ni u kakve posebne analize – primarni je naime razlog za zabrinutost taj da se "bodovni" dio Javnog poziva čini temeljno neinformiranim, a prečesto i potpuno nelogičnim.

Prije svega, kako uočavaju spisateljice Ivana Rogar, Marija Dejanović, Monika Herceg i Antonela Marušić, autorice peticije Pravo na kvalitetu, kojom pozivaju na poništavanje aktualnih kriterija, Javni poziv privilegira autore pripovjedne proze: "Prema kriterijima Poziva pjesnicima se u startu dodjeljuje nepovoljniji položaj. Nagrada za poeziju ima daleko manje od nagrada za prozu pa pjesnici mogu ostvariti manje bodova. O poeziji se i manje piše, što znači manji broj bodova koji dolaze od kritika. Pjesnike se također rjeđe zove na festivale jer je većina navedenih festivala namijenjena pripovjednoj prozi. Od pjesnika, autori knjiga za djecu, knjiga esejistike te autori stripova, u još su gorem položaju." Vrlo je nejasan i nedorečen status drame u Javnom pozivu: "U propozicijama Poziva piše da se na natječaj mogu prijaviti romani, priče, eseji, poezija, strip i književnost za djecu i mlade. Drama nije navedena. Međutim, među nagradama koje donose bodove su Mali Marulić i Tena, nagrade za kazališne tekstovi za djecu i mlade. Ako se drame za djecu i mlade mogu prijavljivati, zašto se ukoričene drame za odrasle ne mogu prijaviti?" Kada je riječ o nagradama, u peticiji se konačno upozorava i na nepotpunost popisa, na kojem se ne nalaze neke domaće, ali ni priznate međunarodne nagrade, dodjeljivane našim autoricama i autorima.

Stvari poprimaju gotovo komične razmjere kada se dođe do odredbi o bodovanju kritičarske recepcije. Autorice peticije još jednom dobro uočavaju nepromišljenost Javnog poziva kada ističu da se "vrednuje broj, ali ne i sadržaj kritika", pa odredbe sugeriraju da "tri negativne kritike vrijede više od dvije pozitivne". "Također", nastavljaju, "količine bodova za kritike, koje se temelje na mediju u kojem je kritika objavljena, djeluju posve proizvoljno. Rezultiraju neobičnom okolnošću da ako isti kritičar piše dvije kritike dviju različitih knjiga, i objavi ih na dva različita mjesta, ovisno tome gdje je kritičar objavio kritiku, jedan će pisac dobiti 10 bodova, a drugi 4, makar prva kritika bila negativna, a druga pozitivna." Dakako, ključan problem je što medijska pažnja koju će neka knjiga dobiti ovisi o marketinškim resursima i utjecaju pojedinih izdavača, što znači da Ministarstvo kulture na ovaj način prati tržišnu hijerarhiju književnog polja. Na istom tragu je problematično i bodovanje prema gostovanjima na festivalima i književnim manifestacijama, i to isključivo domaćim. Također, budući da neke od najviše bodovanih manifestacija organiziraju same izdavačke kuće, to znači da se prema odredbama Javnog poziva "vrednuje promocija knjige u organizaciji vlastitog izdavača, a ne vrednuje sudjelovanje na nekom svjetski uglednom festivalu".

Vratimo li se nagradama, ovim vrlo utemeljenim prigovorima valjalo bi pridodati još jedan. Naime, Ministarstvo se ovakvim Javnim pozivom pravi slijepo pred činjenicom da je jedna od najvažnijih rasprava u međunarodnom i regionalnom književnom polju upravo ona o podzastupljenosti žena. Tko god minimalno poznaje književnu scenu morao je, primjerice, registrirati kontinuirane polemike oko NIN-ove, ali i drugih nagrada u regiji. Budući da javni poziv Ministarstva, u skladu s tržišnom hijerarhijom, ponajprije favorizira roman, a potom i ostale oblike pripovjedne proze, važno je istaknuti da su nagrade za taj "najprestižniji" dio književne proizvodnje u pravilu rezervirane za muškarce – primjerice, od 2008. godine, tportalovu su nagradu dobile samo tri žene, Gjalskog u istom razdoblju isti broj autorica, Kamova od pokretanja nagrade 2014. godine samo jedna žena itd.

Ukratko, Ministarstvo kulture i medija ovakvim je natječajem odlučilo reproducirati postojeće odnose moći u književnom polju, kažnjavajući indirektno autorice zbog njihovog neravnopravnog položaja. Time ne samo da iznevjerava svoju primarnu ulogu zaštite javnih potreba u kulturi nego ju izvrće u njezinu suprotnost, ostavljajući po običaju nezaštićenije dijelove kulturnog polja na cjedilu. U priopćenju kojim je reagiralo na kritike upućene Javnom pozivu, Ministarstvo kulture i medija prebacuje odgovornost na strukovne organizacije, za koje nije sporno da su dale ključan doprinos ovakvom definiranju kriterija – poglavito HDP i DHK, koje HDKDM-ova Snježana Babić Višnjić navodi kao zaslužne za uvođenje bodovanja. Međutim, činjenica da nitko u Ministarstvu kao odgovornoj instituciji nije reagirao na ovako evidentno problematične prijedloge ukazuje na nepostojanje bilo kakvog koncepta kulturne politike ili brige za njezinu provedbu. U tom smislu, tko god da je osmislio kriterije ovog natječaja, njihovo prihvaćanje je prije svega rječit simptom nezainteresiranosti Ministarstva za suvislo, konzistentno i kontekstualno promišljeno financiranje kulture.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 06.05.2021

VEZANE VIJESTI

Bez plana za kulturu

Piše: Lujo Parežanin
Nedavno predstavljeni Sažetak nacrta Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026. kulturu gura na margine mjera namijenjenih sanaciji posljedica pandemije i potresa.

Netransparentni procesi znače loše upravljanje

Piše: Matija Mrakovčić
Povodom naprasnog ponovnog otvaranja ESF natječaja "Umjetnost i kultura online", Savez udruga Klubtura otvorenim se pismom obratio ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek.

Nema prihoda, nema pomoći

Piše: Lujo Parežanin
Diskriminatornom mjerom financijske pomoći samostalnim umjetnicima Ministarstvo kulture kažnjava one kojima je pomoć najpotrebnija.