U žrvnju krize i kulturne politike | kulturpunkt

U žrvnju krize i kulturne politike

Istraživanje Zaklade Kultura nova o utjecaju pandemije i potresa na nezavisnu kulturu ponajprije ukazuje na razmjere ranjivosti njezinih organizacija i radnica.

Piše: Lujo Parežanin

Foto: Adam Simmons / Flickr

  • A
  • +
  • -

Unatrag zadnjih nekoliko godina, osobito otkako se zahuktala reformska agenda Jedinstvenog digitalnog tržišta, mainstream govor o kulturnoj politici u Europskoj uniji i njezinoj orbiti gotovo je isključivo određen nastojanjem da se pojasni kako nipošto nije riječ o sektoru koji parazitira na poštenom proizvodećem narodu, nego o važnom "zamašnjaku" suvremene ekonomije. Prema tome, umjesto da sve te suvremenoumjetničke opskurante i sumnjivce pošaljemo na odavno zasluženo kopanje šanaca, trebalo bi da čuvamo njihov kreativni rad kako bi nas, sinergizirajuć' sveudilj s povezanim industrijama, mogli povesti u novu etapu Digitalnog Blagostanja. Dakako, sve navedeno je iz perspektive ekonomskih prioriteta savršeno razumljivo, da ne spominjemo da je u specifičnom smislu i točno – trebalo bi da se potiču i razvijaju fantastično plodna područja primjene umjetničkog rada, kao što su videoigre i ostali oblici digitalnih proizvoda, kao što bi za dobrobit kulture i umjetnosti trebalo što prije napustiti bilo kakvu ekscepcionalističku retoriku kada je riječ o shvaćanju njihovih društvenih funkcija.

Potonje međutim ne znači da ne možemo osmisliti (i) neku specifičnu društvenu korist od kulture, koja će biti legitimirana izvanekonomskim kriterijima. Pitanje je to koje se na posebno ozbiljan način (ne) postavlja u ovom razdoblju krize bez presedana, osobito kada je riječ u analizi njezinih posljedica i zagovaranju mjera pomoći kulturnom sektoru. No diskurs institucija o pandemijskoj krizi, dosljedno promjeni naglaska s početka teksta, ipak se u najvećoj mjeri odvija na terenu kulturnih i kreativnih industrija, koji se samo dijelom preklapa s tradicionalnim terenom umjetnosti i kulture. U tom je smislu tipičan izvještaj o utjecaju pandemije na kulturni sektor, koji je konzultantska kuća EY izradila po narudžbi francuskog Europske grupacije autora i kompozitora (GESAC). Kako prenosi N1, u njemu se navodi da je kultura "ekonomija snažna poluga izvoza i širenja utjecaja Europske unije – izvoz kulturnih dobara vrijedio je 2017. više od 28,1 milijarda eura". Prema riječima GESAC-oovog predsjednika Jean-Noëla Tronca, “Kulturne i kreativne industrije treba uzeti u obzir u ekonomskoj strategiji za globalni oporavak. Ponovno investiranje u kulturne industrije dio je rješenja”, dok autor istraživanja, EY-ov Marc Lhermitte lapidarno napominje: "Kulturu treba usidriti u gospodarstvo". O razmjerima te usidrenosti jasno govore predpandemijski podaci: uz prihode "procijenjene na 643 milijarda eura i generiranom dodanom vrijednošću od 253 milijarda eura 2019., kulturne i kreativne industrije činile su 4,4 posto BDP-a Europske unije", što čini "veći doprinos ekonomiji od telekomunikacija, visoke tehnologije, farmaceutske industrije i automobilske industrije". Pandemija je međutim katastrofalno utjecala na ove brojke – prema EY-ovoj procjeni, prihodi kulturnog sektora u Europi pali su za oko 31%, više od ključnih dijelova gospodarstva poput turizma ili autoindustrije. Pritom su najviše pogođene glazba, koja bilježi pad od 76%, i izvedbene umjetnosti, s padom od čak – 90% prihoda!

Unutar ovih koordinata, međutim, prostora evidentno nema za ono djelovanje u kulturi koje tržištu izmiče, bilo svojom prirodom, bilo sistemskim faktorima koji uvjetuju da u određenim kontekstima govora o tržištu naprosto ne može biti. Posebno je to razvidno u slučaju ovdašnje kulture i umjetnosti, koja zbog niza razloga tržišno funkcionirati u velikoj mjeri ne može niti će ikada moći. Srećom, problem je to koji je u našem kontekstu direktno adresiran nedavno objavljenim istraživanjem koje su za Zakladu Kultura nova proveli dr. sc. Krešimir Krolo, dr. sc. Željka Tonković, dr. sc. Dea Vidović i dr. sc. Ana Žuvela, fokusirajući se, uz pandemiju, i na pogubne posljedice "zagrebačkog" potresa. Pišući u uvodnom poglavlju publikacije upravo o zanemarivanju polja suvremene, nezavisne kulture i umjetnosti u srodnim izvješćima, autorice napominju: "Nedostatak podataka i spoznaja o posljedicama epidemije na sve segmente kulturnog i umjetničkog djelovanja, a posebice onog utemeljenog na neprofitnoj, društvenoj i/ili estetskoj osnovi, može se negativno odraziti na planiranje kriznog upravljanja i financiranja kulture i umjetnosti, kao i na planiranje postkriznih smjernica kulturnih politika na svim razinama. Stoga se istraživanje o utjecaju krize na civilni sektor u suvremenoj kulturni i umjetnosti, koji kontinuirano djeluje u nestabilnim uvjetima, [...] nameće kao izrazito važno za dobivanje uvida u učinke koronakrize na kulturno-umjetničku proizvodnju koja nije pokretana interesima stjecanja ekonomske dobiti, nego umjetničkim eksperimentiranjem i istraživanjem, kritičkim i refleksivnim praksama i/ili društvenim angažmanom i usmjerenošću na rad s lokalnom zajednicom, dakle onim vrstama djelovanja koje sudjeluju u izgradnji suvremenih identiteta lokalnih zajednica i doprinose njihovom održivom razvoju." Kako navode, istraživačice su temi pristupile iz perspektive pet naglasaka: relevantnosti kulture i umjetnosti, njihove ranjivosti, otpornosti, zatim posljedica prelijevanja negativnih učinaka krize na njihovo neposredno okruženje te područja kreiranja politika.

Istraživanjem su obuhvaćene organizacije iz baze dobitnica Zakladinih potpora (od njih 172, 74 su dostavile svoje odgovore na anketni upitnik), odnosno njihov rad u razdoblju od 1. ožujka do 30. lipnja 2020. godine. Dakle, riječ je o podacima koji se odnose samo na prve mjesece pandemije, što znači da izostaje konkretnija refleksija nad učinkovitošću mjera pomoći kulturnom sektoru. Struktura uzorka više-manje je poznata: gotovo polovina organizacija djeluje u Gradu Zagrebu, oko 10% otpada na Zagrebačku, Primorsko-goransku i Istarsku županiju, Splitsko-dalmatinska udomljuje nešto više od 5%, dok iz svih ostalih županija zajedno dolazi svega šestina uzorka. Kao područja djelovanja najčešće su navođene interdisciplinarne, zatim novomedijske, vizualne i kazališne umjetnosti te ples i pokret. Važan podatak je da su na upitnike u ime organizacija u najvećoj mjeri – čak 70,3 % – odgovarale žene, što upućuje na njihovu visoku zastupljenost na vodećim funkcijama.

Da nezavisna kultura nije tek neki marginalan sektor koji se tiče uskog kruga ljudi pokazuje podatak da je s organizacijama obuhvaćenim istraživanjem "u 2019. godini bilo izravno povezano oko 3350 osoba (više od 1000 članova, oko 150 zaposlenih, preko 1200 suradnika i oko 1000 volontera), što ne uključuje i publiku koja je tijekom 2019. sudjelovala i bila angažirana u njihovim kulturno-umjetničkim programima, kao ni niz različitih subjekata iz drugih sektora koji su posredno povezani s radom tih organizacija". Nažalost, to znači i da je kriza koja je pogodila otprije ranjivu nezavisnu kulturu utjecala na veliki broj života.

Kada je riječ o "zagrebačkom" potresu iz ožujka 2020. godine, njegove posljedice je osjetilo čak 56,1 % svih organizacija obuhvaćenih istraživanjem, što je uistinu velik udio uzmemo li u obzir da njih 52,7 % ima sjedište izvan Zagreba. Od toga ih je čak 80 % prijavilo štetu na uredskim prostorima, 57,1 % na prostorima za kulturno-umjetničke aktivnosti, 35% za uredski inventar, a 30 % za opremu i drugi inventar. Posljedica toga je da čak "75 % organizacija izravno pogođenih potresom rade od kuće, 45 % svoje aktivnosti provodi u drugom prostoru, dok je 90 % prilagodilo program online prostoru".

Što se pak pandemije tiče, njezin utjecaj je bio sveobuhvatan i dramatičan. Od specifičnih aspekata rada, kao najpogođenija su očekivano navedena putovanja i mobilnost (89,1 % organizacija) te realizacija kulturno-umjetničkih aktivnosti (82,2 %). Oko tri četvrtine organizacija navele su i međunarodne projekte i suradnje, suradnje i umrežavanja te organizaciju svakodnevnog rada, dok preko pola njih ističe pad tržišnih prihoda, potpora i donacija te prihoda iz javnih proračuna, a oko 50 % upozorava i na negativan utjecaj pandemije na zapošljavanje. Podaci o aktivnostima također su rječiti: od 3585 planiranih, otkazano iz je 13,6 %, a odgođeno ili prilagođeno njih 86,4 %. Što se spasa u digitalnom prostoru tiče, kao i optimizma i pogledu takvog širenja kulturne participacije, vrijedi istaknuti da čak 76,7 % organizacija navodi da je pandemija pokazala da se "ne mogu sve kulturnoumjetničke aktivnosti prenijeti u online medije", dok je upravo isti postotak istaknuo i da "nemaju svi jednak pristup kulturnim i umjetničkim sadržajima koji se odvijaju online".

Dakako, poremećaj u provedbi aktivnosti ozbiljno je utjecao i na 2453 radnice i radnika u kulturi koji su na njima trebali biti angažirani, bilo da je riječ o zaposlenicima ili suradnicima. Tako je čak 58,9 % organizacija odgodilo angažman vanjskih suradnika, dok je 20,5 % prekinulo ugovore s njima. Žalosti i podatak da je 13,5 % organizacija bilo prisiljeno otpustiti dio svojih radnica, a isti postotak navodi i smanjenje naknade za rad.

Ovi negativni utjecaji neizbježno su se prelili i na vanjske usluge, pa je tako približno 40 % organizacija prekinulo neke ugovorne odnose s vanjskom uslugom, dok ih je oko 35 % odgodilo plaćanje računa. Konkretno, procjena neutrošenih proračunskih sredstava iznosi 4 801 524 kn, s razmjerno velikim iznosima (od 443 052 do 748 616 kn) koji nisu otišli na planirane usluge marketinga, najma opreme, dizajna, hotelskog smještaja i prijevoza kao najvećeg gubitnika, što vrlo dobro govori o širem efektu krize u nezavisnoj kulturi, koliko god ona bila malen faktor u ukupnoj ekonomiji.

Konačno, vrijedan su pokazatelj stavovi o odnosu kulturne politike prema krizi i mjerama pomoći, koji u potpunosti potvrđuju ono što nezavisna kultura već godinama ponavlja gluhim nadležnim institucijama: ključ za očuvanje sustava su direktna financijska pomoć radnicama i radnicima, institucionalne potpore i strateški dokument koji će artikulirati neki sistemski koncept podrške kulturi.

Nažalost, premda se Ministarstvo kulture i medija, uz sektorsku potporu strukovnih organizacija, pokazalo praktički jedinim osloncem sektora – lokalna i regionalna razina je u tom smislu sasvim zakazala – mjere koje je ono nastavilo u međuvremenu donositi pokazuju sve, samo ne postojanje takvog koncepta. Fragmentiranost, nelogičnost i isključivost mjera, o kojima smo na Kulturpunktu u više navrata pisali, zajedno s posebno toksičnim držanjem modela "najbržeg prsta" kada je riječ o postupku prijave na dio natječaja, posebno teško pogađaju nezavisnu kulturu. U tom smislu, premda se možemo složiti sa zaključkom Zakladinog izvještaja da rezultati istraživanja ukazuju na duboku ranjivost nezavisne scene, ali i na otpornost njezinih modela rada i solidarnosti, ipak se čini da je jedini mogući dugoročni ishod ovakve situacije sve izrazitije urušavanje organizacija pod udruženim djelovanjem krize i kulturne politike čiji obzor je ponajprije diktiran onim tržišnim okvirom s početka ovog teksta.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 02.02.2021

VEZANE VIJESTI

Prepuštanje utapanju

Piše: Lujo Parežanin
Usprkos nekim pozitivnim detaljima, nove mjere pomoći Ministarstva kulture i medija isključujuće su, kontradiktorne i upućuju na izostanak sistemskog shvaćanja potreba kulturnog sektora.

Netransparentni procesi znače loše upravljanje

Piše: Matija Mrakovčić
Povodom naprasnog ponovnog otvaranja ESF natječaja "Umjetnost i kultura online", Savez udruga Klubtura otvorenim se pismom obratio ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek.

Protiv povećavanja nesigurnosti

Pripremio: Lujo Parežanin
Niz organizacija otvorenim je pismom kritizirao Ministarstvo kulture i medija zbog najavljenog skraćivanja razdoblja financiranja programa u sklopu javnih potreba u kulturi za 2021. godinu.