Učimo, eksperimentiramo, testiramo | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Učimo, eksperimentiramo, testiramo

Povodom izvedbe njihovog rada stasis: to visit, s plesnim umjetnicama Arianom Prpić i Annom Javoran razgovarali smo o prelasku iz studentskog u profesionalni život u plesu.

Razgovarao: Lujo Parežanin

FOTO: Matej Grgić

Anna Javoran i Ariana Prpić pripadnice su generacije koja, diplomiravši prošle godine na Odsjeku plesa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, upravo čini svoje prve samostalne profesionalne korake. Koreografsku i izvođačku suradnju započele su još na prvoj godini studija, a među zajedničkim radovima izdvaja se izvedba koreografije /treis/ na festivalu sola Monoplay 2017. godine. Koreografiju stasis, nastalu na drugoj godini studija, izvele su na festivalu Periskop 2019. godine. Istraživanje ideja otvorenih tim radom nastavljaju u sklopu programa Koreospektar Zagrebačkog plesnog centra, rezultat čega je rad stasis: to visit, koji će u ZPC-u biti izveden 17. i 18. siječnja. Tim smo povodom s Javoran i Prpić razgovarali o iskustvu prelaska iz studentske sigurnosti u samostalni umjetnički rad, umjetničkim temeljima njihove suradnje, konceptu njihovog novog rada i kontekstu plesne umjetnosti u Hrvatskoj i Zagrebu.

 

KP: Što za vas znači napustiti relativnu sigurnost studija, smatrate li da vam je omogućen okvir za samostalno razvijanje vašeg rada – ili, jednostavnije, za rad u plesu?

Studij suvremenog plesa nam je pružio odličnu bazu širokog spektra, no samo od nas zavisi koliko koji aspekt razvijamo dalje. Tek nam je sada kada se same moramo potruditi za nalazak prostora, vremena i načina rada u potpunosti jasno koliko smo na Akademiji bile mažene, pažene i pogurane – a o financijskom aspektu, koji je odjednom postao potreba, ne bismo ni počele pričati. Tijekom tri godine studija ponuđeni su nam razni alati i smjerovi u kojima je moguće razvijati rad, kritički ga sagledati i svjesno promišljati, tako da sada sve zavisi od otkrivanja svojih preferenci i načina na koje nam ti alati mogu poslužiti u radu i ostvarivanju naših namjera. 

KP: Studij plesa pri zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti zagazio je u sedmu godinu svojeg postojanja, no taj period kao da prati propadanje propadanje svega onoga oko plesa i izvedbenih umjetnosti što omogućuje njihov život. U tom smislu je ključno pitanje infrastrukture i prostora, kojih je sve manje. Osjećate li taj problem i odražava li se on na vaš rad?

Mislim da je važna činjenica da smo mlade i zapravo vrlo "friške" sa studija, naša "samostalna karijera" realno traje tek tri i pol mjeseca. Problem infrastrukture i prostora koji su na raspolaganju samostalnim plesnim umjetnicima je prepreka kojoj smo svjedočile iz relativne sigurnosti obrazovanja i iz iskustva naših kolega tako da je to situacija o kojoj trebamo tek učiti na vlastitoj koži. Kada smo krenule s realizacijom projekta, sretna okolnost je bila da je Zagrebački plesni centar raspisao natječaj za program Koreospektar, što je za nas direktno riješilo pitanje prostora i izvedbe.

Anna Javoran

KP: Prethodna generacija vaših kolegica i kolega odlučila se za očuvanje grupe kroz rad u usko povezanom plesnom kolektivu Škvadra. Za koje oblike rada i suradnje ste se vi odlučile, koje vidite kao najbolje u trenutnom kontekstu i zašto?

Mislimo da je Škvadra super primjer jedne za ples malo veće grupe ljudi koji su različiti, a razumiju se međusobno i imaju slične ciljeve i želje što se tiče plesnog izričaja. To je vrlo vrijedno, a valja istaknuti i rijetko, zbog čega i jesu svojevrsni "fenomen" mlađe plesne scene. Način na koji pristupaju radu se bazira na suradnji i kolektivnom radu. Odgovornost po pitanju ideja i koreografskih rješenja se dijeli na sve, a to je pristup kojim se i Ariana i ja koristimo. Imati proces u kojem svaka ima slobodu donijeti svoju ideju, podijeliti svoje viđenje rada i utjecati na razvoj ideje druge strane je zanimljiva i dovodi do raznolikijih kreativnih rješenja. S obzirom na to da tek ulazimo u samostalnu autorsku domenu, to nas tjera na otvaranje novih vidika, bolje argumentiranje ideja koje predlažemo, a također i na prihvaćanje i isprobavanje stvari koje nas zbog osobnih preferenci ne privuku na prvu. Sve navedeno rezultira našim osobnim koreografskim i izvođačkim razvojem, koji tek sad nakon akademije kreće u ozbiljnije sfere.

KP: Kako ste se povezale kao plesne umjetnice, iz kojih interesa za ples proizlazi vaša suradnja?

Mislim da je ključna poveznica da se obje želimo baviti autorskim radom i da je “probijanje leda” na plesnoj sceni nešto lakše kada dijeliš taj izazov sa nekim. Ono što nas još više spaja su naše različitosti u pristupu plesu, u našim plesnim pozadinama, fizikalnostima i intelektualnim rješenjima. Upravo te različitosti otvaraju prostor za preispitivanje, afirmiranje i obogaćivanje vlastitih ideja te na taj način dolazimo do zajedničkih rješenja do kojih zasebno ne bismo došle.

KP: Koje pristupe plesu biste izdvojile kao formativne za vaš rad tijekom studija i zašto?

AP: Izdvojila bih pristup tijelu i razvoj plesne tehnike na temelju anatomskih postavki tijela i njegove funkcionalne upotrebe, koji nude kreativne i performativne alate za inovacije unutar tjelesnog/fizičkog izražavanja, jer forma koju tvorim tada postaje pitanje izbora, a ne neizbježne zadatosti. Uz podršku somatskih tjelesnih praksi i integraciju različitih plesnih iskustava prije akademije nastojim njegovati raspoloživo tijelo i dugovječnost u izvođačkoj domeni i otkrivati zanimljivu estetiku u svom načinu kretanja. 

AJ: Za mene najbitnija činjenica koja mi je otvorila čitav univerzum u izvedbenom i koreografskom razmišljanju je da samo tijelo može biti dovoljno – da svaki pogled, pokret, svaka odluka dobije svoj život, svoju sliku, svoju verziju značenja u oku gledatelja tijekom izvođenja. Budući da dolazim iz klasičnog baletnog školovanja, trebalo mi je malo vremena da shvatim da se ne mora iza svakog pokreta nalaziti emocija ili narativ. I da ne mora svaki pokret biti spektakl. I što je uopće spektakl?

Ariana Prpić

KP: Na čemu se temelji vaš prvi samostalni rad stasis: to visit?

Stasis: to visit je pokušaj razlaganja pitanja zastoja i suptilne modulacije kroz tjelesnost, prostor i vrijeme. Kroz ideju postojanja paralelnih univerzuma i specifičnog vokabulara koji smo razvile iz fenomenoloških bilješki objekata poigravamo se sa prostornošću i ambivalentnošću tijela – kada gledamo ljudsko tijelo, a kada ono postaje ploha, linija, tekstura; kakve odnose i značenja dva različita tijela mogu tvoriti koegzistiranjem u istom prostoru s istim zadatostima unutar plesnog vokabulara te kako i da li gledatelj doživljava suptilne promjene i nemogućnost razrješenja.

KP: U radu i promišljanju plesa pripadnika prethodne generacije vašeg studija uočljiv je stanovit odmak od društvenih pitanja i okretanje ka samodostatnom, plesnom plesu. Kako razumijete funkciju plesne umjetnosti u odnosu na društveni kontekst?

Ples je, kao i ostale izvedbene umjetnosti, svakako važan komunikator društvenih pitanja. No možda je taj odmak proizašao iz zasićenosti društvenim problemima, kako na sceni, tako i u našem neposrednom okolišu. Ovime dakako ne želimo umanjiti važnost bavljenja društvenim kontekstom kroz ples već smatramo da se izrodila potreba za bavljenjem "svjetlijim" tematikama ili barem pristupom problemima kroz lakšu, komičniju i pitkiju prizmu. U većoj ili manjoj mjeri smo svjesni težine i ozbiljnosti problema društva; možda isključivo adresiranje tog tereta koji nosi ovo vrijeme nepotrebno gasi nadu, a cijele karijere i život su pred nama, možda je vrijeme da se krene dalje, možda su to pitanja koja ćemo si postaviti u kasnijem životnom razdoblju. Učimo, eksperimentiramo, testiramo, mladi smo, iskreni smo. Treba pokušati.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 17.01.2020

VEZANE VIJESTI

Festival kao oblik podrške sceni

Razgovarala: Hana Sirovica
Ususret četvrtom izdanju Periskopa, riječkog festivala suvremenog plesa i novog cirkusa, razgovaramo s njegovim umjetničkim direktoricama Nives Soldičić i Ivanom Kalc.

Umjetnike je bitno podržati!

Razgovarao: Lujo Parežanin
S članicama i članom novog plesnog kolektiva Škvadra razgovarali smo o studiju na Odsjeku plesa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, uvjetima rada u plesu i stanju u plesnoj umjetnosti.

Polje za različito, drugačije, nekonvencionalno

Razgovarala: Ivana Pejić

O razvojnom putu Monoplaya, važnosti plesa za kulturnu sliku Zadra i položaju plesne umjetnosti u Hrvatskoj razgovarali smo s umjetničkom voditeljicom festivala Petrom Hrašćanec.