Umjesto ponosa, brutalna stvarnost | kulturpunkt

Umjesto ponosa, brutalna stvarnost

Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije obilježava obavijest o odgodi zagrebačke Povorke ponosa te hrvatski pad na ILGA-inoj listi LGBTI prava na europskoj razini.

Piše: Hana Sirovica

FOTO: Zagreb Pride / Facebook

  • A
  • +
  • -

Danas, 17. svibnja, u nekoj sretnijoj godini dugim nizom javnih manifestacija na globalnoj bi se razini slavio Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT). Njegovo bi obilježavanje ujedno poslužilo i kao uvertira u lipanj, Mjesec ponosa i doba godine kada se u većini gradova odvijaju povorke ponosa i različiti LGBTIQ+ programi. Lipanjska tradicija datira od Stonewallske pobune koja je 28. lipnja 1969. označila početak organizirane borbe za LGBTIQ+ prava. Za razliku od Mjeseca ponosa, razlog obilježavanja 17. svibnja manje je poznat, pa nije naodmet podsjetiti što se njime obilježava, a onda i zašto je ove godine posebno tmuran.

Naime, na taj dan 1990. godine Svjetska zdravstvena organizacija uklonila je homoseksualnost s popisa mentalnih bolesti, da bi ga se 15 godina kasnije na inicijativu niza organizacija civilnog društva proglasilo Međunarodnim danom borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije. Uobičajeno slavljenje IDAHOBIT-a u Zagrebu uključivalo je podizanje duginih zastava i popratni program u organizaciji Zagreb Pridea, kojim bi krenulo zagrijavanje za Povorku ponosa. Ove je pak godine ususret samom IDAHOBIT-u, 16. svibnja, pristigla i nimalo neočekivana službena obavijest o odgodi Povorke. 

Najveća zagrebačka LGBTIQ+ manifestacija, koja se trebala devetnaesti put održati u lipnju, odgođena je "prije svega zbog sigurnosnih i zdravstvenih razloga, ali i zato jer je za organizaciju Prajda potrebno nekoliko mjeseci rada naših volonterki i organizacijskog odbora, što ove godine nije bilo moguće", kako stoji u priopćenju koje je noćas na svom Facebook profilu uputio Zagreb Pride. Prije zagrebačkog, sličnim se priopćenjem oglasio i splitski Pride.

U tjednu koji prethodi IDAHOBIT-u, 14. svibnja, jedna od udruga koje su inicirale njegovo obilježavanje, Međunarodna lezbijska, gej, biseksualna, trans i interspolna asocijacija ILGA, objavila je Rainbow Europe kartu. Riječ je o godišnjem prikazu (pravnog) stanja LGBTI jednakopravosti u Europi i Središnjoj Aziji. U okvirima Rainbow Mapa u obzir se uzima zakonski okvir koji uključuje kategorije zločina iz mržnje i govora mržnje, priznanja prava na rodno samoodređenje, prava na obitelj,  prostora djelovanja organizacija civilnog društva i prava na azil. Rezultati, slijedeći navedene kriterije, izražavaju stupanj ostvarenih prava koji pak prikazuju na skali u postocima, pri čemu 100 % predstavlja idealnu, potpunu jednakopravnost. 

Hrvatska je ove godine s ostvarenih 46 % nastavila svoj pad na ovoj listi. Tijekom posljednjih pet godina, naime, naša se država sunovratila za čak 14 mjesta. Ipak, valja napomenuti da iz činjenice da prati legislativni, ali ne i društveni okvir, slijedi da Rainbow Map nipošto ne može dati cjelovit prikaz. Ne osporavamo da LGBTIQ+ prava u Hrvatskoj nazaduju, kao ni to da bi hrvatski zakonodavci u izgradnji jednakopravnijeg društva uistinu trebali poslušati ILGA-ine preporuke koje se odnose poboljšanje zakonske infrastrukture. Međutim, zakonska prava ne odražavaju se nužno na društvo ni življenu kulturu, a zakonodavni okvir ne znači ništa ako ne postoji i njegova dosljedna implementacija.

Hrvatska je prema listi ILGA-e, naime, tek 5 % lošija od Njemačke, stoji uz bok Francuskoj, a čak je 30 % bolja od Poljske, što upućuje na priličan raskorak između pravnog i društvenog okvira. Na sličnom tragu, Daniel Martinović na portalu CroL.hr primjećuje kako je povelika nedosljednost ove godine zahvatila Crnu Goru koja je ostvarila visokih 62 %, na što su reagirale crnogorske LGBTI organizacije, oglasivši se "kako bi ukazale da donošenje strateških i zakonskih rješenja zbog potencijalnog pristupa EU i NATO-u ne znače nužno i značajniji društveni napredak ili prihvaćanje LGBTI osoba."   

Da prava nisu samo slovo na papiru zorno pokazuje i domaće istraživanje Brutalna stvarnost, čije podatke Zagreb Pride trenutno u istoimenoj kampanji lansira u javnost putem plakata. Ovo je istraživanje u medijskom prostoru zasad odjeknulo slabije od hrvatskog plasmana na ILGA-inoj listi, unatoč tomu što vjernije predočava ovdašnje stanje polazeći "odozdo", od informacija prikupljenih iz same zajednice. Nalazi Brutalne stvarnosti tiču se svakodnevice LGBTIQ+ ljudi, odnosno njihovog života unutar ovdašnjeg društvenog okvira i u tom su smislu nedvojbeno bliži konkretnim životnim uvjetima upravo ondje gdje zakonski zajamčena prava podbacuju, ili kamo pak uopće ni ne dosežu. Istraživanje je nastalo, napomenimo i to, u razdoblju 2013.-2019., godinama kada je Hrvatska na ILGA-inoj listi orbitirala blizu, ili se bi se čak plasirala bolje, od primjerice Francuske, Švedske ili Njemačke.  

Prema rezultatima Brutalne stvarnosti, 61 % ispitanika_ca prilagođava svoje ponašanje u javnim prostorima poput ulica ili trgova, gotovo dvije trećine njih barem je jednom od 2013. godine doživjelo nasilje zbog spolne orijentacije, spolnih karakteristika, rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja, a pritom je manje od desetine onih koji su doživjeli nasilje pokušalo to nasilje prijaviti nekom nadležnom tijelu. Ovakvi nalazi jasno ukazuju na raskorak (ionako nedostatne) legislature i njezine implementacije, kao i društveno-političke atmosfere koja zatire mogućnost da pravni okvir uistinu posluži svojoj svrsi. Sve i kada bi hrvatski vlastodršci bili spremni ozbiljno poraditi na jednakopravnijoj legislaturi, što nisu, ovakvi podaci podsjećaju na činjenicu da je riječ tek o jednoj strani medalje, te koliko dugotrajnije i mukotrpnije vrste posla "odozdo" preostaje.

U međuvremenu na globalnoj razini LGBTIQ+ osobama i dalje prijeti veća opasnost od samoubojstva, nasilje nad trans ženama (uključujući ubojstva) već godinama bilježi rast, u državama za koje su nam poznati podaci LGBTIQ+ mladi_e su izuzetno prezastupljeni u beskućničkoj populaciji, a i u najboljoj zamislivoj situaciji pripadnici_e seksualnih i rodnih manjina proživljavaju manjinski stres. Mentalno zdravlje, kao i reproduktivno zdravlje trans ljudi, mogla bi postati područjima na kojima će se dodatno prelomiti posljedice (zdravstvene) krize u skorijoj budućnosti. Na koncu, globalnu je bojazan iskazala i ILGA, izrazivši zabrinutost za budućnost ostvarenih prava u krizi koja nam slijedi.
 
Dok dugine zastave vijore razrušenim centrom glavnog grada, u povodu IDAHOBIT-a zaključno podsjećamo na zaista ponosnu akciju koju je Zagreb Pride održao prije sedam godina ispred (tada nerazrušene) katedrale, a kakva je u današnjoj društveno-političkoj atmosferi – i bez obzira na najnoviju krizu – nažalost teško zamisliva.
 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 17.05.2020

VEZANE VIJESTI

Mržnja nije obiteljska vrijednost

Piše: Martina Domladovac
Ususret šesnaestoj zagrebačkoj Povorci ponosa prisjećamo se povijesti LGBT pokreta i aktivizma na prostoru Jugoslavije te borbe za jednakost i jednakopravnost koja još traje.

Volite se bez straha

Piše: Vatroslav Miloš
Povodom Međunarodnog dana izlaska iz ormara, Zagreb Pride je u javnost besplatno pustio "Prajd za sve nas", dokumentarnu priču o petnaest godina borbe za prava LGBTIQ osoba u Hrvatskoj.

Povorka ponosa je prije svega prosvjed

Piše: Martina Domladovac

Unatoč prijetnjama i zastrašivanju organizatori/ice motom ima izać'! pozivaju da se LGBTIQ zajednica i svi njeni podržavatelji odazovu prvoj sarajevskoj Povorci ponosa.