Umjetnica pri (ne)radu | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Umjetnica pri (ne)radu

U središtu izložbe Napravljeno – radni naslov za napraviti su vrijeme i aktivnosti koje prethode i odlažu obavljanje rada, dok sam proces postaje finalni umjetnički proizvod.

Piše: Tihana Bertek

Pod pomalo neobičnim nazivom Napravljeno – radni naslov za napraviti, vizualna umjetnica Tara Ivanišević u Galeriji Miroslav Kraljević predstavila je rad koji zapravo nije lako opisati. Ukratko, mogli bismo reći da je to rad o – ničemu. Ili, točnije, to je rad o radu, a rad je, kao što sama Ivanišević daje naslutiti, više-manje sve (a samim time i ništa). Riječ je o umjetničkom radu koji je istovremeno na određeni način prazan utoliko što tematizira vlastito nastajanje, bez konkretnog rezultata ili "finalnog proizvoda", a opet sveobuhvatan jer obuhvaća svu širinu ljudskog iskustva s radom. 

Izložbu čine serija fotografija, kratki film i knjižica u kojoj se nalaze bilješke o svakodnevnim aktivnostima i navikama koje Ivanišević prati tijekom mjesec dana svojeg rada na projektu. Bilješke opisuju "iskustvo života koji nije dio prepoznatljivog od 9 do 5 radnog vremena", odnosno život freelancera/ica koje su prisiljene same organizirati vrijeme te definirati granice između poslovnog i privatnog (i držati ih se). Njezine zapise mogli bismo nazvati i dnevnikom prokrastinacije budući da ne dokumentiraju ono što se napravilo, već sve ono što u procesu prethodi onome što se mora napraviti – nevidljivi rad koji okružuje, ali i omogućuje onaj javno priznati, opipljivi i vidljivi rad. 

Takav pristup možemo shvatiti ne samo kao referencu na neplaćeni ženski rad u domaćinstvu, već i kao poigravanje i kritiku ideje umjetnosti kao ne-rada, o čemu piše i sociologinja Katja Praznik. "S obzirom na to da se umjetnost kao autonomno polje temelji na umjetničkoj vrijednosti povezanoj s umjetničkim djelom (objektom), a ne s umjetničkim radom (procesom) to predstavlja problem za vrednovanje i naplatu rada u kontekstu umjetnosti. Umjetnički je rad tako nevidljiv ili, u najboljem slučaju, pripisan umjetničkom geniju, talentu ili kreativnosti", piše Praznik. Posljedično, većina umjetnika prisiljena je obavljati dvostruki rad: s jedne strane umjetnički, a s druge onaj od kojeg zarađuju za život. Riječ je, kako piše umjetnik Anton Vidokle, o situaciji u kojoj radimo za novac da bismo mogli financirati produkciju našeg "stvarnog rada" (umjetničkog). Pa tako i Ivanišević u bilješkama spominje rad koji je morala obaviti tijekom rada na ovom projektu, iako nije bilo sasvim izvjesno hoće li i taj rad uopće biti plaćen (Ivanišević, bilješke, 9. siječnja 2020).

Od rada je nemoguće pobjeći, on definira svaki trenutak našeg postojanja. Kako stoji u najavi izložbe, "rad prati praktički svakoga, pa i onoga koji ne mora ili ne radi, jer se rad može svesti i na razumijevanje da tijelo radi kako bi održalo sebe što dulje na životu". U tom smislu rad je doista sve što radimo; ne samo da je i "razmišljanje o radu rad", već je i pauza rad, i "odmor je rad", kako piše Ivanišević koja vikend kao "neradni" dan koristi za odrađivanje onoga što se nije stiglo preko tjedna.

Sva tri elementa izložbe tematiziraju vrijeme i aktivnosti koje prethode i odlažu obavljanje rada. Međutim, postavljanjem pripreme za rad u središte, Ivanišević podriva naša očekivanja; sam proces je ujedno i finalni proizvod; u konačnici, i "rad o radu je rad", kako kaže sama autorica. Ona izlaže "ono što je nekoć bilo za napraviti, a sada je napravljeno. Iskustvo istovremenog rada i osvrtanja na rad, pobrojavanje njegove količine, kvalitete i popratnih sadržaja doživljava svoj ironičan kraj – kraj rada i početak izložbe". U trenutku izlaganja u galeriji rad biva, uvjetno rečeno, završen – ili možda bolje, zamrznut u nastajanju, vječno odgođen. Iako "konačni rezultat izostaje", to "ne smeta jer je radni proces stimulativan" (Ivanišević, bilješke, 9. siječnja 2020).

Odgađanje posla koji bismo trebali raditi obavljanjem pripremih radnji i/ili nekog drugog, manje prioritetnog rada zasigurno je nešto s čime se većina nas može poistovjetiti. Kućanski poslovi nisu nikad toliko primamljivi kao u trenutku kada se bliži rok za predaju teksta! Dapače, čitajući zapise umjetnice imam osjećaj kao da čitam o vlastitom životu: "pravljenje novog popisa stvari za napraviti", "obavljanje trivijalnih radnji koje nisu na popisu", "početak brige oko većih obaveza, koja otežava njihovo obavljanje" (jednom prilikom sam čak razmišljala o tome da u timesheet jednog EU projekta stavim: "razmišljanje i stresiranje oko projekta – 4 sata"), itd. Svakog dana, popis stvari za napraviti nemilosrdno nas podsjeća na sve ono što još nismo napravili, novi zadaci se dodaju, prioriteti se preslaguju, a križanje obavljenih zadataka s popisa donosi razočaravajuće malo zadovoljstva. 

Promišljanje odnosa umjetničkog stvaralaštva i rada nije novo; brojne umjetnice i umjetnici dokumentirali su procesualnost stvaranja i nevidljivi rad, ali i "nerad" nužan za umjetničko stvaranje. Prva asocijacija svakako je Mladen Stilinović, a među fotografijama koje Ivanišević izlaže je i fotografija umjetnice kako spava uz svoju foto-opremu, što je jasna vizualna poveznica sa Stilinovićevim Umjetnikom pri radu. Fotografije izložene u GMK-u i sadržane u knjižici prate autoričine dnevničke zabilješke (nabava nove opreme, pranje suđa, vrećice iz dućana, registratori/vođenje financija, radni prostor…), što ukazuje na neizbježnu isprepletenost privatnog i poslovnog. Jasno, umjetnički/freelancerski rad od kuće nosi dodatne izazove koji odvraćaju pažnju sa zadataka koji se moraju obaviti kako bismo zaradili za život, što pak pobuđuje osjećaj krivnje, neuspjeha i očaja te nas potiče na razmišljanje o tome zašto uvijek radimo protiv sebe. Rad oslobađa, ali i porobljuje. 

Konačno, video projiciran na zidu galerije dovodi čitavu situaciju do apsurda. U kadru je dio prostorije u kojem autorica boravi: vidimo je kako nakon buđenja sprema posteljinu i kauč na rasklapanje, odmiče kauč od zida te u tom prostoru izvodi različite neuobičajene pokrete i položaje tijela, od kojih neki nalikuju sjedenju za radnim stolom (samo što nema ni stola ni stolice ni računala), zatim vraća kauč te se razvlači po njemu, mijenja položaje, drijema. U fokusu je rad tijela koji je neproduktivan budući da ne polučuje nikakav rezultat, odnosno njegova svrha ispunjena je samim (parodijskim) upražnjavanjem.

Rad rađa rad. Tako sam se, pišući o ovoj izložbi, i ja naradila, a valjda ću nešto i zaraditi. No, i dalje ostaje pitanje gdje prestaje rad iz ljubavi, a počinje rad iz nužde. Možda nećemo nikad saznati. Ni Tara Ivanišević nema odgovor.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 21.01.2020

VEZANE VIJESTI

Nevolje s otjelovljenjem

Piše: Tihana Bertek

Izložbom Što s tijelom? umjetnice propituju načine na koje se njihova tijela kreću, skrivaju, pokazuju, uživaju, demonstrirajući neodvojivost tijela od umjetničke prakse.

O radu i drugim demonima

Piše: Mirna Rul

Izložba Izgubljeni odmor, temeljena na rekontekstualizaciji umjetničkog rada Mladena Stilinovića, alternativu neoliberalnoj kulturnoj industriji nalazi u aktivnoj dokolici.

Posveta živoj umjetnosti

Piše: Tihana Bertek

Kronotop hrvatskoga performansa Suzane Marjanić prvi je obuhvatni pregled hrvatskog performansa u razdoblju od 1920-ih pa sve do smrti Tomislava Gotovca 2010. godine.