Umjetnik/umjetnica kao otvorena institucija | kulturpunkt

Vijesti Arhitektura i urbanizam

<

Umjetnik/umjetnica kao otvorena institucija

Umjetnički angažman, rad u okvirima institucija i izvan njih, umjetnost iz podruma - samo su neke od tema načetih u razgovoru Suzane Milevske sa Sanjom Iveković u Pogonu Jedinstvo na konfere

  • A
  • +
  • -

"Agitirati! Educirati! Organizirati (se)!" poruka je s plakata kojim je Sanja Iveković započela svoju priču prikazujući na projektoru svoje umjetničke radove i projekte kronološki posložene od '70-ih naovamo: od Poodroma i antologijskog rada Trokut preko suradnje s aktivističkim i ženskim nevladinim organizacijama '90-ih do recentnijih radova poput Turkish Report 09, zgužvanim papirima jarkocrvene boje na kojima je tiskan izvještaj 27 nevladinih organizacija o trenutačnom statusu žena u Turskoj. Pred publikom se izlistao presjek umjetničkog djelovanja Sanje Iveković te pružio obris naravi uloge jedne umjetnice u društvu.

Prvi 'artist run space' i umjetnički kolektiv u Zagrebu, Podroom, u svom privatnom ateljeu pokrenuli su u sedamdesetima Dalibor Martinis i Sanja Iveković. Interes za Podroom, kao izložbeni prostor ali i mnogo važnije, kao program rada i način organiziranja, nikad nije iscrpljen. Iako je njegovo osnivanje važno i iz perspektive sličnosti s načinom organiziranja i principa djelovanja organizacija nezavisne kulture u Zagrebu, s vremenom je postao mit kojeg treba dekonstruirati i 'demitologizirati', kao što je Sanja Iveković naglasila tijekom razgovora. Ono što su Iveković i Martinis '70-ih iskusili boravkom u Kanadi (rijetke prostore koje osnivaju i vode umjetnici), željeli su formirati i u socijalističkoj Jugoslaviji: jedinstvenu autonomnu zonu unutar koje bi se promišljala uloga umjetnika, problematizirao njihov položaj unutar umjetničkog i šireg društvenog sustava te umjetnici pozicionirali kao politički subjekti. Važan primjer takve agende bilo je osmišljavanje ugovora za umjetnike, kojim bi se pravno uredio odnos s institucijama te ostvarila njihova temeljna prava. Ono što je socijalizam nudio onima koji su imali status slobodnih umjetnika - minimum socijalnih prava, radni staž, zdravstveno i mirovinsko osiguranje - današnji neoliberalni sustav podriva. Danas se status slobodnog umjetnika ne dobiva više tako lako jer institucije nemaju novaca, a umjetnici su utoliko prisiljeni prodavati svoje radove, naglasila je Iveković. Ugovor s umjetnicima pritom može biti još samo misaoni eksperiment i običan požutjeli list papira, što je u konačnici i postao, unutar stranica prvog broja fanzina Poodruma.

Iako se tijekom čitave konferencije stekao dojam kako ni u socijalističkoj Jugoslaviji nisu postojale progresivne kulturne institucije, kao osamljeni primjer takve jedne progresivne institucije '70-ih, Iveković je istaknula rad Galerije suvremene umjetnosti. Bilo je to rasadište novih umjetničkih praksi te prostor uistinu otvoren za izlaganje mladih umjetnika gdje se gradila ključna pozicija u odnosu na praksu. Rani konceptualni radovi sedamdesetih uistinu su ulazili u političko polje, kritizirao se umjetnički sustav, umjetničko tržište, te formiralo novo poimanje umjetnosti u smislu dematerijalizacije umjetničkog rada, demokratizacije umjetnosti, propitivanja njene funkcije i društvene uloge, gdje se interes pomicao s estetskih kategorija na one etičke.

O ulozi umjetnika u društvu sada i nekad te potencijalu umjetnosti da mijenja svijet, Iveković je govorila osvrnuvši se na radove koji su sedamdesetih godina reflektirali ono što se zove "institucionalna kritika". Spomenula je Gorana Trbuljaka koji je u Galeriji Studentskog centra izložio samo poster s tekstom "Ne želim pokazati ništa novo i originalno". Svoju kritičku oštricu, kako iznosi, Iveković je tada usmjeravala spram medijske prezentacije žena i konstruiranja rodnih odnosa. Budući da tada nije postojao feministički diskurs ni feministička kritika, njezini su radovi tek kasnije bivali čitani u tom ključu. U tom je svjetlu zanimljiva činjenica koju je naknadno osvijestila - unutar Radne zajednice umjetnika, kako se nazivao kolektiv koji je djelovao u okvirima Podrooma i "nove umjetničke prakse", ona je bila jedina žena.

Milevska je spomenula Ivekovićkin rad Lady Rosa of Luxemburg koji je, ako ne promijenio svijet, a onda barem uzdrmao i intervenirao u javni prostor Luxemburga. Radovi koji su pokušali protresti našu jalovu tranzicijsku svakodnevicu '90-ih kad je javni prostor bio kontaminiran nacionalističkim diskursom jesu projekti Nada Dimić i Gen XX. Njima je Iveković problematizirala prešućivano antifašističko naslijeđe odnosno nevidljivost žena, narodnih heroina u povijesti i javnoj memoriji/naraciji. Jedna druga, zaboravljena, autonomna zona koja je imala za cilj učiniti vidljivima žene i umjetnice je Ženska soba koja se prostirala u prostorijama Škole za klasični balet u Zagrebu, koju je Iveković devedesetih inicirala u sklopu svoje udruge, ženskog umjetničkog centra (ŽUC) Elektra.

Na pitanje o dosezima feminističke umjetnosti danas te mogućnostima kritičkog djelovanja u okvirima neoliberalizma, Iveković je naglasila kako su na današnjoj domaćoj umjetničkoj sceni posebno vidljive i zanimljive upravo umjetnice koje, iako se ne bave eksplicitno nečim što bi bila feministička umjetnost niti se takvima deklariraju, rade inovativne, interdisciplinarne, socijalno i politički itekako osviještene projekte.

Razgovorom o tome koliko je status i položaj umjetnika u društvu nesiguran i nepovoljan, koliko su umjetnici i umjetnice potplaćeni i  izrabljivani te koliko su zidovi institucija visoki i neprobojni, rasprava je privedena kraju. Kako je Iveković u jednom trenutku rekla, ukoliko država više ne bude bila u stanju održati instituciju statusa slobodnog umjetnika te podupirati financijski kritičke umjetničke prakse, možda će doći vrijeme za rad u podzemlju te ponovni silazak u podrum.  

I agitaciju, edukaciju i organizaciju.
Piše: Tina Novak / Foto: Ivan Slipčević

***

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska).
Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

logotipi_skolica 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 24.01.2011