Umjetnost aproprijacije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Umjetnost aproprijacije

Rad umjetničke grupe ABS temelji se na aproprijaciji i rekontektstualizaciji već prepoznatih umjetničkih djela. Kako oni interpretiraju svoje postupke?

Razgovarala: Iva Kovač

Alen Alebić, Ivica Blažić i Ivan Skvrce 2007. godine na manifestnoj izložbi naslovljenoj Nulta točka ABS-a u Galeriji PM u Zagrebu prvi puta formalno istupaju kao umjetnička grupa ABS. Njihov zajednički rad nastavlja se na već uspostavljenu suradnju tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i kasnijeg magisterija na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani. U radu se koriste konceptualističkim metodama aproprijacije, usporedbe i citata dok kao fizički rezultat rada najčešće stvaraju slike ili crteže. Jedan od zapaženijih radova grupe je slika/akcija ABS-ova slika podrške za Nives Celzijus u kojoj kroz slikanje naslovnice knjige koja nije dobila nagradu Kiklop, predviđenu za najprodavaniju knjigu godine usprkos tome što je bila najprodavanija knjiga godine, upozoravaju na nekonzistentnosti umjetničkog i kulturnog sistema.

 

KP: Prošle ste se godine u Galeriji SIZ u Rijeci predstavili s izložbom ABS-ova praksa zamišljena kao klasna borba u visokoj umjetničkoj obrazovnoj klasi s kojom ste kasnije sudjelovali na izložbi Learning Machines na Nuova Accademia di Belle Arti u Milanu. U kojim okolnostima nastaju spomenuti radovi?

ABS: Navedene izložbe početak su dugotrajnog projekta kojim će ABS izvoditi svoju praksu kao konstrukciju hibridnog prostora umjetničkih praksi, visokoborazovnog umjetničkog sistema i područja klasne borbe.

Početna pozicija djelovanja leži u tome da ABS već sudjeluje u zamršenom pedagoškom odnosu učitelj - drugi, odnosno da Alebić i Blažić imaju status asistenta na APU u Rijeci, dok se Skvrce bavi pripremom đaka za prijemne ispite za akademije diljem Lijepe naše. Kroz takav tip djelovanja, ponovno smo se nakon završetka vlastitog obrazovanja suočili sa činjenicom da se kod nas, kao i u većini europskih visokoobrazovnih umjetničkih institucija, programi uvijek baziraju na modernističkim doktrinama. U vremenu postojanja kulturalnih, rodnih, neokolonijalnih i interdisciplinarnih studija, shvatili smo da je taj tip djelovanja u potpunoj suprotnosti s očekivanom naobrazbom koju bi student trebao dobiti da bio sposoban suočiti se sa zatečenim kulturno-povijesnim trenutkom unutar kojega izvodi vlastiti umjetnički identitet. U takvom procesu transferiranja znanja, gdje se znanje izvodi prvenstveno kroz prizmu jakog subjekta, ABS je u činu oprimjerivanja prepoznao simptome određenog identifikacijskog - povijesnog diskursa putem čijih se matrica i usvaja znanje.

U odnosu na takvo stanje stvari, ABS je odlučio na svojim radnim mjestima preuzeti podčinjeni hijerarhijski status pozicije modela, na način da mi kao pedagoški radnici preko vlastitog tijela nudimo identitete drugih već poznatih suvremenih umjetnika. Pa tako umjesto da studentima nudimo crtanje poze XY modela u kontrapostnoj maniri Apolona Belvederskog nudimo simulaciju Slavena Tolja i njegovog rada Volim Zagreb, ili Mladena Stilinovića i njegovog Umjetnika na radnom mjestu, ili umjesto slikanja kopije Dürerova autoportreta nudimo slikanje Trbuljakovog plakata Ne želim pokazat ništa novo i originalno.

U najširem smislu očekivani rezultat ovakve ABS-ove prakse ima namjeru izazvati zastoj akademskog programa te naglas postavljati pitanja o relevantnosti primjera i alatki u procesu transferiranja znanja u datom zatečenom kulturno-povijesnom trenutku.

ABS_nista_novo_400

ABS i Ništa novo i originalno

 KP: Osim što danas i sami radite unutar (ne)formalnog obrazovanja ova tema se neraskidivo veže uz vaš umjetnički rad. Između ostalog, grupa ABS nastaje kao odgovor na jedan akademski zahtjev - stjecanje diplome. Možete li nam približiti okolnosti nastanka grupe?

ABS: Kao trojka Alebić-Blažić-Skvrce prošli smo sada već dvanaestogodišnji zajednički put od početka studija na zagrebačkoj ALU, zatim preko prvih samostalnih izložbi pa sve do posljednje četiri godine od kada i formalno djelujemo kao Grupa ABS.

Naša početna suradnja je bila koincidencija zajedničkog prolaska kroz elemente visokoobrazovnog umjetničkog sistema. A temelj tog sistema je bio u tome da se studenta na trećoj i četvrtoj godini smatralo dovoljno obučenim likovnim vještinama i znanjem iz teorije da može krenuti u profiliranje vlastitog umjetničkog stila, a naravno sve to se trebalo odvijati u formi studiranja u odabranoj profesorskoj klasi. Unutar takvog programa odabir klase se smatrao ključnom točkom emancipacije od prakse studiranja kao ispunjavanja zadanih zadataka, odnosno shvaćen kao čin kojim se zadobiva umjetnička sloboda, iako nikad nije jasno rečeno da se uvijek bira između 4 više ili manje slične modernističke umjetničke doktrine. Unutar takve konstelacije stanja stvari mi, kao tri jedinke, emancipirali smo se kroz klasu Rončević, te krenuli u oslobođenje koje se ostvarivalo smišljenim programom koji u toj fazi reducira učenje teorije i nudi vrijeme za ono bitno, a to je da se umjetnik privikava na boravak u klasi, to jest u svome ateljeu. Činjenica da više studenata, u našem slučaju nas troje, zajedno dijeli isti prostor, vrijeme i program studiranja ignorirala se jer se podrazumijevalo da je umjetnik originalna individua koja kroz svoju čulnost proizvodi unikatna djela. Svaki oblik naše komunikacije van tog prešutnog dogovora smatrao se ekscesom, koji bi često imao za posljedicu afektivnost svih aktera u obrazovnom sistemu.

Nakon završene ALU počeli smo izlagati kao trojka, jer nam je trebao određen broj izložbi za članstvo u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika, a izložbe do tri člana se uvažavaju kao samostalne. Kako smo stalno zajedno izlagali postala nam je normalna i uvriježena praksa da jedan drugom sugeriramo što, kako, zašto slikati, te je time između nas postepeno sve više jačala grupna kohezija. Radovi su nam izgledali morfološki različiti što je zapravo na našoj sceni bilo i dovoljno. Kroz takve kolaborativne procese djelovanja 2004. godine ostvarili smo našu ključnu izložbu u Galeriji SC, gdje smo naglasak stavili na materijalnu neizvjesnost umjetnika u sistemu umjetnosti, odnosno na klasnu ne-ravnopravnost umjetnika i kustosa, kritičara, galerista te ostalih djelatnika u kulturi. Serijom slika na kojima slikamo specifičan galerijski zid od bijele opeke, postavili smo problem hijerarhije u galerijskom sistemu: da li galerija ima funkciju afirmiranja umjetnika ili afirmira sebe  preko umjetnika? Ta izložba, iako se odvijala pod imenima Alebić, Blažić i Skvrce, nije predstavljala isključivo individualne poetike o problemu slike/slikarstva kao umjetničkog djela/umjetnosti i kao takva jest preteča ABS-ove umjetničke prakse. Sam proces predstavljanja ABS-a kao kolektivnog subjekta započeo je par godina kasnije projektom vlastite manifestne izložbe Nulta točka ABS-a u zagrebačkoj Galeriji PM.

Inače ime ABS nastalo je preuzimanjem prvih slova naših prezimena, istovremeno koristeći značenje i općepoznatog naziva automobilskog kočničkog sistema Anti-Blocker-System, i u našoj praksi zamišljeno je kao deblokiranje zablokiranih sistema umjetnosti izričito na vlastitoj sceni, svjesni da izvan domaće scene to nikoga puno ne interesira.

 

KP: U katalogu vaše izložbe u novosadskom Muzeju savremene umetosti Vojvodine navodite kao bitan aspekt vaše današnje prakse upoznavanje s Pojmovnikom suvremene umjetnosti Miška Šuvakovića. Što vam je značila ova knjiga?

ABS: Navedeni naslov upoznali smo za vrijeme priprema za izvedbu diplomske radnje na ALU i veoma brzo u njoj smo prepoznali mogućnost bijega iz umjetnosti kao empiro-centrističke prakse u polje umjetnosti kao društvene prakse. Tu jednostavno ne mislimo na potencijale aktivističkog angažmana već prvenstveno na karakter umjetnosti kao jezičke prakse koja se uvijek izvodi u strogo obojenom prostoru. Zapravo kroz rad na pojmovniku započeli smo proces vlastitog samoobrazovanja, te se kroz praksu surfanja po nama do tada nepoznatoj građi suočili sa mogućnošću da na drugačiji način izvodimo vlastitu ulogu autora kao subjekta u prostoru koje A. C. Danto proziva 'Svijet umjetnosti'.

 

KP: Kako je došlo do vaše suradnje sa Miškom Šuvakovićem?

ABS: Iz niza slučajnih a možda i ne slučajnih materijalnih susreta. Naime naša manifestna izložba Nulta točka ABS-a (Galerija PM, Zagreb, 2007) direktno se preklapala sa jednom od Šuvakovićevih primarnih točki interesa u umjetnosti, a to je naslijeđe prakse anglosaksonske umjetničke skupine Art&Language. Također dogodila se i situacija da je upravo u vrijeme trajanja naše izložbe Šuvaković i posjetio Zagreb i predstavljao svoju knjigu Konceptualna umetnost, te je na nagovor Vlade Marteka posjetio i našu izložbu. Od tada uspostavljena suradnja traje do danas, te je rezultirala serijom njegovih tekstova o našoj umjetničkoj praksi, od kojih bismo izdvojili gore navedeni prošlogodišnji projekt naše velike samostalne izložbe SLIKARSTVO KAO kritični SIMPTOM TRANZICIJE iz novosadskog MSUV-a.

 

KP: Što je vama važno u radu grupe Art&Language te na koji je način ona utjecala na vaše stvaralaštvo? Kako ju povezujete sa propustima lokalnog umjetničkog obrazovnog sistema?

ABS: Za ABS, Art&Language je bitan iz dva razloga. Prvi je, jasno, karakter njihove prakse temeljen na raskrinkavanju velikog broja skrivenih pravila modernizma, pogotovo onih inkorporiranih unutar oblasti umjetničkog obrazovanja. Drugi, za nas mnogo važniji, je taj da je A&L do danas ostao gotovo nepoznat unutar našeg sistema umjetnosti i umjetničkog obrazovanja. To znači da se nominalno zna tko su oni, ali da ih se ne prevodi, ne izlaže i ne čita. Dakle ključan trenutak za odnos ABS-A&L je bio kad smo shvatili da u njihovoj praksi prepoznajemo sve bitne probleme na koje smo kontinuirano nailazili u domaćem sistemu umjetnosti, a zapravo njihov rad je bio aktualan od prije 40 godina.

Stoga smo odlučili naše akumulirano proučavanje A&L koje smo izvodili iz literature Miška Šuvakovića, upotrijebiti na projektu manifestne izložbe Nulta točka ABS-a. Izložba se sastojala od uvodnih citata-kopija A&L-a  i naše manifestne Nove hrvatske slike.  Upravo takve reprezentacijske prakse preuzeli smo iz još i danas prisutnih modernističkih metoda zajedničkog predstavljanja umjetnika i njegovog uzora. Naša početna situacija u kojoj su kopije trebale biti samo uvod za mogućnost nove produkcije novog hrvatskog slikarstva, proizvela je reakciju okoline koja u ovakvom didaktičkom karakteru kopija prepoznala otupjelu ironijsku oštricu, parazitizam, prisvajanje tuđih poetika. U odnosu na takvo stanje stvari ABS je uvidio da ima legitimnu poziciju za upotrebom utjecajne uzročno-značenjske teorije poznog A&L te da kopije slika 100% Abstract, Secret Painting, Painting Sculpture, Portret V. I. Lenjina u stilu Jacksona Pollocka proglasi svojim originalima.

Taktikom transfiguracije, A&L nam je poslužio kao metodska jedinica u preispitivanju samog tkiva sistema umjetnosti i tržišta umjetnina u Hrvatskoj. Transfiguraciju smo izveli uramljivanjem kopija A&L-a u okvire sa motivom hrvatske šahovnice preuzetima sa manifestnog rada Nova hrvatska slika.

Također bitna stvar je da smo kroz A&L uvidjeli mogućnost djelovanja nas troje kao grupe, odnosno kao kolektivnog subjekt koji se reflektira i na samu praksu izvođenja umjetničkog artefakta i koji ne skriva zajedničko sudjelovanje i doslovno izvođenje djela. Ta činjenica imala je interno značenje za nas trojicu, u kontekstu odricanja zazira prema navedenom zajedničkom sudjelovanju u tuđem radu.

ABS_Painting_Sculpture_400

Painting Sculpture

KP: Koju ulogu u vašem radu ima praksa preuzimanja [aproprijacije] umjetničkih ostvarenja drugih autora/ica (Knifer, Trbuljak, Art&Language itd.)?

ABS: Upotreba ovih velikana stvar je jezičke prirode u smislu traženja već nam poznatih potencijalnih kodova preko kojih se može s razumijevanjem saopćiti željena misao drugom. Preko ovih autora proizvodimo specifične pojedinačne diskurzivnosti u svrhu dekodiranja određenih anomalija u vlastitoj društvenosti. Evo na primjer preko Mangelosa se postavlja pitanje čiji je on umjetnik? Za naše društvo on je hrvatski umjetnik, a Srbi kažu da je njihov te njegovim imenom nazivaju nagradu za najboljeg mladog suvremenog umjetnika. U odnosu na ovakvu konstelaciju stanja stvari ABS smatra da ima legitimitet za uramljivanje kopije njegove Tabule rase u šahovnicu te sudjelovanje na Natječaju Mangelos. Evo u tom smislu su aproprirani i ostali velikani.  

 

KP: Kako i zašto ABS u svoj rad inkorporira prijedlog Borisa Ljubičića za zastavu i identitet Republike Hrvatske u svijetu?

ABS: Ljubičićevu nesuđenu zastavu ABS koristi kao odbačeni prijedlog, kao onu presudnu morfološku determinantu opterećenu zaostatkom umjetničkog i političkog sustava unutar datog društveno-političkog uređenja. Ne zaboravimo njegov prijedlog je podjednako bio odbačen i od političkog i od kulturnog establishmenta, i od Tuđmana i od Makovića, a istovremeno i ignoriran od alternativnih i lijevo orijentiranih dizajnerskih i umjetničkih praksi koje u problemu konstruiranja nacionalnog identiteta nisu uvidjeli polje interesa.

Upotrebom ovakvog prijedloga koji je imao mogućnost da preko vlastite forme primi nova značenja, ABS je izveo ne-realizirani stav o nacionalnom vizualnom identitetu kao okviru bez kojeg se ne može promišljati, proizvoditi, predstavljati, promatrati i analizirati rad grupe ABS. Krajnja namjera nam je da strogo određeni kulturalni sistem kontinuirano dovodimo do pozicije nulte točke.

 

KP: Kakva je pozicija vaše umjetničke prakse spram umjetničkih/dizajnerskih praksi usmjerenih na oblikovanje nacionalnog identiteta?

ABS: Vaše posve osobno pitanje ipak krije mnoge složene odnose, prvenstveno onaj o postojanju mehanizma kojim umjetnik ostvaruje pozicije vidljivosti u sistemu.

To pitanje je postalo i propozicija našeg sveukupnog djelovanja. Raspadom Istočnoga bloka iznova je izronila činjenica da postoji vječna problematika suvremene umjetnosti u odnosu prema instituciji vlasti, odnosno kako kaže Staš Kleindienst, problem oko zadovoljavajuće moralne recepcije novih diskursa.

U našem društvenom političkom sistemu je, kako kaže Boris Buden, s distance naprosto sve izgledalo OK, a zapravo jedino je kulturna scena ostala pod našom kontrolom, dok se nad drugim elementima društva kao što su ekonomija, turizam, bankarstvo potpuno izgubio nadzor. Gubitkom identifikacijske matrice jasnog crvenog simbola, sada smo osuđeni gledati sami u sebe i baviti se onim što vi zovete oblikovanje nacionalnog identiteta.

Iz  svijesti o postojanju takvih stanja stvari ABS koristi ne samo navedene umjetničko/dizajnerske prakse već i umjetnost općenito, politiku i kulturu i sav njihov mehanizam označiteljskih praksi kao konstitutivni element vlastite umjetnosti. ABS se pita tko, gdje i kada ima pravo na umjetnost, i tko gdje i kada i pod kojim uvjetima postaje umjetnik? Tko ima legitimitet u umjetnosti? Dali se kroz konstrukciju imidža nacionalne umjetnosti, nacionalnog identiteta ima smisla baviti popunjavanjem praznog mjesta na umjetničkoj karti svijeta. Dali smo u takvoj praksi jedino legitimni u umjetnosti. Kroz prizmu Jacquesa Rancièrea pitamo dali je pluralizam zaista pluralizam u smislu da se uistinu svačiji glas danas čuje ili su to samo probrani glasovi koji su prošli zapadnu galerijsku infrastrukturu za pozicioniranje novonastalih djela u postojećim tabelama valorizacije? To se pitamo duboko svjesni da kritička umjetnost koja donosi nove diskurse najčešće bude izbačena iz vidnog polja.

  ABS_Index_vrijednosti_400

Index vrijednosti

KP: Smatrate li da je suvremena (konceptualna) umjetnost dio nacionalnih interesa?

ABS: Područje suvremene umjetnosti danas sigurno nije prioritetni nacionalni interes, jednako kao što umjetnost općenito to nije bila niti u društvenom uređenju socijalističkog, monarhističkog ili feudalnog tipa. Ako gledamo na funkcije koje umjetnost obnaša u društvenosti danas, onda je situacija upravo suprotna: nacionalni interes je dio interesa suvremene umjetnosti. To možemo objasniti primjerom da umjetnost Mladena Stilinovića sigurno nije bila dio socijalističkih i nacionalnih interesa, ali je zato on svoju umjetničku praksu uvelike izvodio na transformaciji ova dva tipa društvenog uređenja.

 

KP: Većina vaših radova nastaje direktnim odnosom prema ili reagirajući na neku instituciju ili društvenu pojavu. Kako gledate na institucionalnu kritiku i njen politički potencijal/ulogu?

ABS: Naš direktni odnos prema institucijama ili društvenim pojavama izvodi se kroz prihvaćanje pozicije dodijeljene autonomije umjetnosti u društvu. Precizirat ćemo svoj stav o političkom potencijalu i karakteru institucionalne kritike parafrazirajući Toma Gotovca: "Ne volim anarhizam u životu jer je to smeće, ali u umjetnosti sve što je valjano napravljeno u dvadesetom stoljeću, sve je bilo anarhizam".

 

KP: U radu ABSov prijedlog za Istanbulski bijenale kasnije preimenovan u ABSov prijedlog za Venecijanski bijenale ABS se stavlja u odnos sa kustoskim kolektivom WHW. Branite li se od potencijalnog "neuspjeha" integriranjem samokritičnog stava?

ABS: Kategorije koje spominjete neuspjeh-uspjeh, smatramo vrlo dvojbenim za upotrebu u području umjetnosti i to iz razloga što one nužno vrlo površno govore o kompleksnom konceptu napretka u umjetnosti ili napretka umjetnosti. I zato bismo prvo ponovili naše stavove koje smo predstavili kao sastavni dio navedenog rada na izložbi koja se bavila problemom tržišta u umjetnosti (Izložba malih radova - Galerija Nova, 2010).

Ključna je činjenica da je ABS imao intenciju umetnuti se u dogovoren razmjenski odnos gostovanja riječke Galerije SIZ u prostoru galerije kojom upravlja gore navedeni kustoski kolektiv. Taj događaj smo iskoristili da se preko već postojećeg Prijedloga za Istanbulski bijenale i tom prilikom dodvoravamo WHW-u. Taj konstruirani hijerarhijski odnos nije strogo fiktivan, već proizlazi iz odnosa koje po principu ovdje i sada zastupaju obje strane. WHW se uspio pozicionirati kao najvažniji institucionalni faktor sistema umjetnosti našeg prostora. U odnosu na njih, ABS sebe vidi kao lokalnog igrača, te kroz prikaza zavisnog odnosa, WHW kolektiv nastoji iskoristiti kao javni kod preko kojeg bi se i ABS-ov glas čuo, a možda i dekodirala WHW-ova globalna pozicija kroz lokalni kod. ABS preko sebe izvodi činjenicu da će svaki umjetnički subjekt koji bude izabran za Bijenale biti promatran kroz prizmu odnosa sa WHW-om. Eksploatacijom takvog stanja stvari u kontekstu još jedne od tržišnih izložbi, ABS je izveo svoj rad kao događaj koji prethodi samom činu prodaje/kupovanja umjetnosti/umjetnine. Postavljamo problem tržišta na razini razmjene međuljudskih odnosa, stavova i prešutnih pravila kao onoga što uvijek prethodi činu kupovine/prodaje, jer djelo nije samo sebe proglasilo djelom, već se uvijek situira kroz niz procedura od subjektivnih do institucionalnih dok ne zadobije značenje javnog koda. ABS je prvenstveno želio ukazati na kontradikcije tržišta umjetnosti i postojanje moćnog mehanizma društva koje ne samo da govori o materijalnoj stvarnosti nego kroz institucije umjetnosti regulira tu samu materijalnu stvarnost, ciljano premještaju točke žarišta sa vlastite suradnje na prikaz vlastitih dušobrižničkih odnosa prema umjetniku, krijući da umjetnik jedino preko zastupnika može naglas da izrekne svoje ja. Kroz ovakvu umjetničku praksu ABS njeguje fukoovski stav da diskurs, kao što nas povijest neprestano poučava, nije tek ono što izražava borbe i sisteme vladavine, već ono zbog čega i pomoću čega se vodi borba, moć koje se valja dočepati.

Stoga na pitanje o kauzalnosti našeg potencijalnog neuspjeha i prakse integriranja samokritičnog stava moramo odgovoriti negativno. Iz gore navedene ABS-ove pozicije djelovanja, ovaj rad kao napredak izgleda veći nego sto jeste pa makar ga imenovali i kao nazadovanje.

 

KP: Iako radite kroz odnos s institucijama i medijima, referirate se na konceptualne i performativne prakse, vaš krajnji umjetnički produkt je slikarski/crtački. Da li se ABS-ova klasna borba također manifestira u reafirmaciji slikarskog medija?

ABS: Odgovor na vaše pitanje o ABS-ovoj praksi kao reafirmaciji slikarskog medija i slici kao našem krajnjem umjetničkom produktu nećete naći kod nas već u složenom odnosu označitelj-označeno. Ako na primjer pitate različite aktere koje zastupaju polarne pozicije moći unutar našeg sistema umjetnosti odgovori će biti i DA i NE. Za aktere NVO sektora naša praksa je zaista slikarstvo i naš produkt jest slika, dok za dominantne pozicije visokoobrazovnog sistema umjetnosti i muzejsko galerijskog establishmenta odgovor u oba pitanja je NE.  

Iz navedenih odnosa ABS izvodi stav da ako u našem radu zaista postoji reafirmacija slikarstva i produkcija slike kao krajnjeg umjetničkog produkta, to mora biti shvaćeno jedino kao praksa indeksiranja i mapiranja složenih odnosa vlastitog i globalnog sistema umjetnosti a ne u odnosu prema slikarstvu i slici.

 

KP: Poljski umjetnik Artur Žmijevski neskriveno se predstavlja kao ljevičar, kako kao osoba tako i kao umjetnik. Kako biste se vi u ovom smislu pozicionirali i smatrate li političko opredjeljenje autora/ica relevantnim za djelatnost kritičkog umjetničkog rada?

ABS: Iako praksu navedenog umjetnika nedovoljno poznajemo, ABS navedene odnose između termina ljevičara/osobe/umjetnika/političkog opredjeljenja autora/kritičkog umjetničkog rada, ne može promatrati bez danas poslovično popularne Hannah Arendt. U tekstu Vita activa i conditio humana, ona pod tim pojmom označava tri temeljne ljudske djelatnosti: rad, proizvodnju i djelovanje, kao tri temeljne odrednice ljudskog života i kao uvjete pod kojima je čovjeku dan život na zemlji. Posebno se moramo fokusirati na ulogu treće specifične vrste djelatnosti koja je zasnovana na međuljudskom odnosu bez posredovanja predmetima a to je djelovanje, zato što ono jest suštinska odlika političkog. Ako prihvatimo njezine teze da se kroz djelovanje vodi ka intervenciji unutar društvenog odnosa, to znači da se djelovanjem uspostavlja/izvršava ili događa bios politikos te da nitko nije izvan politike pa tako niti ABS. Stoga u (samo)potenciranju političkog uvjerenja umjetnika, bilo kao ljevičara, liberala, demokršćana, fašista, itd, ne vidimo nikakav ekskluzivitet u odnosu na druge ljudske oblike djelovanja u društvenosti.

U odnosu na pitanje o relevantnosti političkog opredjeljenje autora/ica za djelatnost kritičkog umjetničkog rada možemo odgovoriti kroz naš stav spram vlastitog sistema umjetnosti. U vremenu današnje krize liberalnog turbokapitalizma svako retrogradno pozivanje na pozicije lijevog smatramo igranjem na sigurnu kartu, jednako kao što u činjenici da se takvi oblici umjetničkog djelovanja pojavljuju većinom u zemljama bivšeg istočnog bloka ne vidimo transgresije. Nuditi kritičko umjetničko djelovanje kao rješenje na temeljima dokazano neuspješnog modela jest besmisleno konstruiranje opozicijske uloge umjetnosti bez intencije za stvarnim razumijevanjem načina na koji svijet danas funkcionira. U upotrebi političkih simbola, retoričkih i ideoloških formulacija, korištenje slogana, poziv na borbu u aktualnom društveno političkom trenutku jest čisto efektno, opoziciono poziciji moći i ništa više od toga, i to je još uvijek samo stav u oblasti umjetnosti i ništa drugo.

ABS svojom kolektivnom praksom prihvaća postojanje hijerarhijskih kota na geostrateškoj umjetničkoj karti svijeta, prihvaća činjenicu da se umjetnost kao mainstream, ili kao opozicija, ili kao queer, ili kao revolucionarna praksa, uvijek odvija pod označiteljskom mrežom. Relevantnost kritičkog umjetničkog rada se izvodi kroz autonomiju koju umjetnost zadobiva političkim aktom sveukupne društvenosti, a ne nekakvom samoproklamacijom o političkom opredjeljenju. ABS je duboko svjestan da je umjetnost snažno određena i kao materijalistička praksa a ne kao polje općeg humanizma, angažmana dobrih namjera i sličnih modernističkih doktrina.

 

KP: Namjeravate li i u budućnosti nastupati isključivo kao grupa ABS ili postoji mogućnost rasipanja odnosno širenja kao primjerice u slučaju grupe AES+F? Koji su vam sljedeći potezi?

ABS: ABS kao grupna umjetnička praksa se uvijek izvodila kroz vlastiti sistem umjetnosti. A on je takav da u njemu paralelno funkcioniraju oprečne prakse koje Miško Šuvaković naziva nacional-realizmom i soroš-realizmom, i gdje se uvijek iznova izvode konstrukcije o vlastitoj prisutnosti na globalnoj razini, bilo kroz pokušaje da se uskoči u Saatchijev vlak obnove slikarstva, bilo kroz klasične kunsthistoričarske, bilo kroz neokonceptualne narative. Usprkos svim tim praksama problem nedostatka koda za iščitavanje malih mikro-sistema umjetnosti nastao raspadom nad-nacionalnog društvenog modela i dalje ostaje otvoren, te je time i naša pozicija na geostrateškoj karti svijeta i dalje periferna. U odnosu na takvo stanje stvari ABS-ova budućnost u svakom pogledu ovisi o tome kada, kako, i kojim procesom ćemo se iz svoje sadašnje uloge izvesti do pozicije komesara.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 28.03.2011