Umjetnost bez ruba | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Umjetnost bez ruba

Ova žena se zove Jasna je duboko feministički projekt koji propituje odnos života i umjetnosti, kao i granice između individualnog identiteta, okoline i kolektivnog iskustva.

Piše: Renata Šparada

Izložba Ova žena se zove Jasna. FOTO: Zagrebački salon / HDLU

  • A
  • +
  • -

U prostoru palače Vranyczany u sklopu 57. zagrebačkog salona izložena je još jedna iteracija projekta Ova žena se zove Jasna umjetnice Nicole Hewitt (s Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem kao suradnicima) koji su popratile i dvije knjige ili "skice za povijesni roman u filmskom obliku". Radi se o dugogodišnjem projektu koji prati Jasnu, zaposlenicu Haškog suda, fikcionalan lik temeljen na stvarnoj osobi. Hewitt je na njemu radila od 2013. sve do 2018. godine kada je producirala zadnju epizodu kojom je popratila zatvaranje Suda. Rad se smješta na granicama između osobnog i kolektivnog sjećanja, umjetnosti i stvarnog svijeta, te eksperimentira s pripovjednim mogućnostima različitih formata, uključujući i multimedijalne performanse. Na izložbi se mogu pogledati prve tri epizode projekta u formatu videa, kao i izmjena vizualnih materijala usko vezanih uz narativ na projekcijama unutar jedne od prostorija palače. Na više se razina fragmenti narativa i vizualni oblici ponavljaju ili mijenjaju medij: kao tiskani u knjizi (na hrvatskom i engleskom), glasom koji recitira narativ iz zvučnika, u projekcijama digitalnih i analognih slika na zidu (uključujući dva dijaprojektora) i naposljetku u videima koji kombiniraju (pokretnu) sliku, zvuk i narativ.

Dvije publikacije kojima je popraćena izložba sadrže svih deset epizoda projekta i zaokružuju ga u cjelinu. Između dva izdanja postoje puno veće razlike od toga što su na različitim jezicima. Drugačijim odabirom, redoslijedom i formatom slikovnog materijala profesionalni su dizajneri – hrvatsku je verziju oblikovao Damir Gamulin, a englesku Tabea Nixdorff – došli do osjetno različitih rješenja za vizualni izgled knjiga. U engleskoj je verziji tako naglašena svijest o materijalnosti digitalne slike koja uvećavanjem pokazuje piksele te mijenja svoje formalno estetske kvalitete mimo "iluzije, identificiranja ili ruba". Dok su u engleskoj verziji slike razdvojene od teksta – točnije, brojevima su povezane s tekstom, čime dodatno lome pravocrtnost čitanja i fragmentiraju tekst – u hrvatskoj verziji slike nemaju ruba i izlaze iz okvira knjige, naglašavajući tako ulazak umjetnosti u stvarni život. Upravo ta slojevitost koja se očituje u različitim interpretacijama dostupnog materijala od strane dizajnera pridonosi razvoju svijesti o arbitrarnostima u procesu stvaranja temelja na kojem se gradi ili razgrađuje identitet protagonistice.

U okviru svog kustoskog projekta i izložbe Animizam, Anselm Franke istraživao je ontološke temelje modernizma pokušavajući izbjeći korištenje povijesno uspostavljenih narativa i koncepata. Umjesto toga otvorio je prostor za "nešto poput arheološkog" proučavanja nastanka strogih podjela modernizma koje u sebi ima dozu dvosmislenosti i nesigurnosti. Franke se tako zalaže za narative koji promišljaju svoj nastanak, koji osvjetljavaju izvore onoga što nam se sada čini kao sasvim utvrđeno znanje. Upravo na tom tragu je i projekt Nicole Hewitt. Dok Franke suprotstavlja animizam svemu što je postalo mrtvo unutar muzeja kao institucije, Hewitt se koncentrira na instituciju suda, suprotstavljajući fragmentirane (i djelomično fiktivne) narative nevidljivih sudionica nacionalnom i institucionalnom povijesnom narativu.

Narativ knjige, kao i nastupa uživo, počiva na istim principima: konstruira, ali u isto vrijeme i dekonstruira svijet protagonistice iz različitih rakursa koji su toliko brojni da smo kao čitateljice, slušateljice i gledateljice prisiljene hvatati njegove fragmente. Tekstualni je izričaj umjetnice nešto kao postmodernistička metafikcija koja kontemplira o optimalnim načinima pisanja teksta ove tematike. To je fikcija uparena s dokumentarnim pristupom; lik Jasne je svjestan sebe kao protagonistice priče i često raspravlja o formalnim obilježjima teksta koji (de)konstruira njezin identitet. Ta je atmosfera promišljanja izgradnje narativa pojačana izmjenama pisanja iz prvog u treće lice, kao i kombiniranjem osobnog pripovjednog tona, službene komunikacije s institucijama i poezije.

Osobno iskustvo protagonistice djelomično se preklapa s autobiografskim elementima iz života umjetnice, ali isto tako korespondira s iskustvom žena koje su u devedesetima iz Hrvatske migrirale u zemlje zapadne Europe. Protagonistica Jasna je iz Vukovara, studira u Zagrebu i odlazi u Nizozemsku gdje se u jednom trenutku zapošljava na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Projekt je duboko feministički: dotiče se i nemogućnosti ostvarenja mlade žene u osamdesetim godinama na kulturnoj sceni na kojoj su se podrazumijevali patrijarhalni odnosi. 

Autorica promišlja život protagonistice i tog povijesnog trenutka kroz teorijske tekstove o likovnosti i umjetnosti pa tako povezuje Jasnu s prikazima žena kroz cijelu povijest umjetnosti. Vizualno se kroz knjige, projekcije i videa proteže silueta izbrisane žene, ponekad doslovno izbrisane iz slike. Protagonistica je, kako napominje Hewitt, nevidljiva žena, kao što su kroz povijest žene bile nevidljive. To je ujedno način na koji se umjetnica opire tome da njezina protagonistica kao žena postane objektom i prisiljava nas na traženje i proučavanje drugih tragova njene prisutnosti izvan uobičajene reprezentacije. Stoga ovaj rad ispituje i kako obuhvatiti i izraziti pojedinačnu konkretnu ženu i dati joj dati glas i narativ. 

Međutim, Hewitt ne želi da njezina junakinja stane u obris ili rub koji dijeli umjetnost od stvarnosti. Umjesto toga je pozicionira između umjetnosti i stvarnosti, između dokumentarnog i fiktivnog teksta, između poezije, teorije i službenog dopisa. Iako se na prvi pogled doima da autorica isključivo tematizira životno iskustvo žene koja je devedesetih migrirala iz Hrvatske u Nizozemsku, ovaj rad otvara puno šire teme odnosa života i umjetnosti i pretakanja jednog u drugo, kao i brisanja granice između individualnog identiteta protagonistice, njezine okoline i kolektivnog iskustva.

Izložbeni prostor palače Vranyczany upečatljivim tragovima potresa naglašava fragmentirani pristup materiji. Odlomljeni komadi zida stvaraju kulisu za izložbu, čine dio projekcije, doslovno su dio projicirane slike. Ova izložba tako opipava i osluškuje materijalne tragove koji bilježe mladu i nešto stariju povijest. Fragmenti koji su posljedice tektonskih povijesnih događaja poput rata stavljaju se u dijalog s posljedicama nedavne prirodne katastrofe. Upravo je ruševinama posvećena jedna od epizoda ovog slojevitog projekta. Protagonistica se u njoj pita koji se narativi upisuju u materijalne ostatke, od koga i zašto, te koliko protok vremena pridonosi doživljaju ruševina kao uzvišenih. Dokumentaristički nam sloj ove epizode pokušava ponuditi uvid u krhkost i složenost dijelova profesionalnog i institucionalnog procesa koji služi kao temelj za ono što će postati dominantni narativ povijesti.

Potraga umjetnice za povijestima izvan dominantne povijesti uključuje strategiju rekonstrukcije događaja iz marginalnih perspektiva i različitih kutova. Tako se ovaj višegodišnji projekt bavi sjećanjem i bilježenjem prošlih nekoliko desetljeća, a posebno ratnog razdoblja devedesetih, postavljajući pitanje čega se točno sjećamo i zašto. Rad pokušava izbjeći sve ono što je pretpostavka na kojoj počiva takva povijest i umjesto toga se, među ostalim, situira u pomaknutoj ženskoj perspektivi protagonistice Jasne koja upravo kreira povijesni tijek dokumentarističkom obradom. Uranjanje u taj proces jedan je od načina preispitivanja povijesti kako je se sjećamo. Ipak, ovakav pristup zahtjeva i dozu opreza, jer propitivanje temelja društveno važnih institucija i službene povijesti ne bi trebalo voditi ka njihovoj relativizaciji ili destrukciji. Umjesto toga, ovakvi nam fragmentirani narativi mogu ponuditi bogatiji i točniji pogled na prošlost, uvid u procese koji nam u sadašnjosti promiču i, naposljetku, pomoći u rekreiranju institucija budućnosti.

 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 30.10.2022

VEZANE VIJESTI

Logika kapitalizma preuzela je proizvodnju umjetnosti

Razgovarale: Martina Kontošić i Dunja Kučinac
Nicole Hewitt govori o prošlosti bez sentimenta, a o sadašnjosti s jasnim kritičkim odmakom uz artikulirano korištenje snažnog ženskog glasa.

Fragmentarne naracije odsutnosti

Piše: Ana Fazekaš

Žene minorne spekulacije izuzetno je kompleksan, ali ne i hermetičan rad – on nam govori sve što trebamo znati, a to čini na puno različitih načina.

Audio vodstvo: Žene minorne spekulacije: sekvenca III

Autori: Nicole Hewitt, Ivan Slipčević, Martina Kontošić

Kroz treću sekvencu projekta Žene minorne spekulacije, postavljenoj u Ateljeima Žitnjak, provela nas je jedna od autorica, multimedijalna umjetnica Nicole Hewitt.