Umjetnost je luksuz | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Umjetnost je luksuz

Vedrana Klepica je jedna od rijetkih hrvatskih autorica mlađe generacije čiji je dramski tekst doživio izvedbu izvan granica zemlje.

Razgovarao: Srđan Sandić

Vedrana Klepica (1986.) je dramaturginja i autorica tekstova za izvedbu. Dramski tekstovi i scenariji izvođeni su joj i prezentirani na Trećem programu Hrvatskog radija u programu Radio-ateljea, u Teatru &TD u suradnji s Dramaturškim kolektivom, na festivalu dramskih pisaca World Interplay (Cairns, Australia), Teaseu - umjetničkoj platformi za izvedbene umjetnosti (Darwin, Australia), festivalu Lit-up i Writers Meetup u Singapuru te na scenarističkom pitchingu Nisi Mase (Moulin d'Ande, Francuska). Umjetnička je voditeljica Festivala alternativnog i nezavisnog izričaja u Kutini, a kao dramaturginja radi na projektima vezanim za kazalište i nove medije. Studij dramaturgije privodi kraju.

KP: Autorica si teksta koji je doživio izvedbu u Australiji. Kako je došlo do toga?



V. K.: Tekst je izveden u Cairnsu na Interplayu, međunarodnom festivalu dramskih pisaca, i kasnije u Darwinu na Teaseu, festivalu mladih autora. Nije tu zapravo bitno da se dogodi prava produkcija već da se predstavi autora i njegov tekst javnosti. I to je odlično. Ivica Šimić, koji je predstavnik Interplaya u Hrvatskoj svake dvije godine traži mlade autore koje će prijaviti na Festival. Ja sam imala sreću da je 2009. pozvao mene, iako me zapravo nije ni poznavao. Iskreno nisam očekivala da će mi sve to toliko puno značiti i da će ljudi tako dobro reagirati na dramu. Hrvatska je jako malo tržište i ako imate priliku ostvariti kontakte negdje vani, trebate se potruditi da to i napravite. Nakon toga sam otišla u Singapur, a jedan od tutora sa Festivala poslao je bez mog znanja nekoliko mailova kazališnim redateljima i upravitelju Centra za pisanje u Singapuru. Oni su mi se odmah javili i organizirali večer čitanja na kojem sam se predstavila kao autorica. A ubrzo nakon toga sam dobila mail od upraviteljice Festivala u Darwinu. I tako. Mnogo ljudi mi je u zadnje vrijeme izašlo u susret, mnogo više no što su trebali. I na tome sam beskrajno zahvalna.



KP: Od pisanja se živi, ali se živi i za pisanje? Gdje si ti s tim?

V. K.: Aha, da. Od pisanja se živi sjajno. Cifre koje sjedaju na žiro račun redovito su vrtoglavo visoke. Mislim, pisanje je tek jedna od stvari kojom se želim baviti i nisam sigurna da ću ikada moći živjeti od njega. Ne znam zapravo želim li to uopće, jer pisanje traži disciplinu i samoću, a ja sam jako daleko od toga. Umjetnost je po meni društveni luksuz, doduše nužan za razvitak bilo kojeg društva, ali i dalje luksuz. Činjenica da mogu dobiti plaću za nešto što bi tako i onako napisala bez obzira na honorar je prekrasno. No i dalje sam okružena s mnogo ljudi koji dobivaju masne cifre za nikakav posao i još se pritom žale. A meni sve to ide strašno na živce. Ljudi se više ne znaju okrenuti oko sebe i vidjeti u kakvom svijetu zapravo žive, kako drugi žive. Svi smo potpuno pokretenili. Umjetnost se ne stvara u dobrostojećim uvjetima.



KP: Izmišljaš li ili nadograđuješ svoje likove. Jesu li oni tebi poznati ljudi ili su to ljudi u tebi?

V. K.: Svaka sličnost sa stvarnim ljudima je slučajna. Ma ne znam, više me pokreću situacije, a tek onda ljudi. Obično me nešto naljuti, pa onda idem pisati. No, vjerojatno bi bilo pametnije da se bavim humanitarnim radom ili politikom. Ali, zanima me nasilje, i kako ljudi funkcioniraju u ekstremnim situacijama. Živimo u vremenu kukavičluka, demagogije i malodušnosti. Ja želim da stvari o kojima pišem budu upravo suprotno od toga.



KP: Kako se i koliko mora pisati da bi se dobro pisalo?

V. K.: 5 do 6 sati. Vikendom 8. Meni stalno govore da se moram disciplinirati i proizvesti određenu količinu teksta dnevno da bih 'uspjela', što god to značilo. A ja ne marim za to. Kad osjetim potrebu, napravim research, napišem nešto i bok. Tu nema mjesta za forsiranje.



KP: Budući da studiraš dramaturgiju, misliš li da je moguće naučiti pisati?

V. K.: Ne. Ne može se naučiti pisati, ne može se naučiti režirati, glumiti ili bilo što drugo takvog tipa. Akademija je dobra iz razloga što postoji mogućnost da ćeš na njoj sresti potencijalne suradnike, da će ti otvoriti neke mogućnosti za dalje, dati ti alate koje možeš koristiti. Ali tu priča staje. Ako ne znaš što želiš raditi nitko ti ne može pomoći. S ADU redovito izlazi mnogo ljudi koji ne znaju što bi sami sa sobom. Ja sam upisala to jer sam od početka znala da se tim želim baviti. Ali iskreno, jako cijenim ljude koji su uspjeli van institucije.



KP: Razmišljaš li o objavljivanju knjige? Točnije, gdje vidiš svoje pisanje, kamo ga najprije želiš i možeš smjestiti?

V. K.: Mene zanimaju izvedbene umjetnosti. Mislim, ne bi mi smetalo objavljivanje knjjige, dapače, ali najbitnija mi je izvedba. Zato i kažem da ne vidim veliku razliku između toga da napišem neki tekst, ili radim na nekoj predstavi kao dramaturg, ili zapravo bilo što drugo. To su sve modusi kojima pokušavaš reći nešto. I zapravo volim raditi na različitim funkcijama i projektima, to je nevjerojatno zahvalno iskustvo. Evo, sad sam po prvi put radila na plesnoj predstavi Težišta s koreografkinjom Andrejom Široki i to mi je bilo super, zahtjeva da se potpuno prebacite na drugi način razmišljanja. Zapravo, imala sam sreću da sam radila na jako različitim projektima od filma, novih medija, glazbe, plesa, sad spremam tekst  za projekt s Ivanom Zic, jednom mladom redateljicom iz Hamburga, pišem novi scenarij, možda idem u Wiesbaden na Forum dramskih pisaca.... sve to me jako inspirira.

KP: Pisala si i za portal Teatar.hr. Što misliš o novinarstvu u Hrvatskoj?

V. K: S Teatrom.hr sam surađivala skoro 2, 3 godine. To je super projekt, i zapravo se puno truda ulaže u njega. Mislim da ljudi nisu svjesni činjenice koliko malo ljudi radi tamo, i da svi uz to imaju još i druge poslove, a da pri tome portal pokušava pokriti cijelu regiju, pa i šire.

A što se tiče novinarstva, standardna priča, previše žutila, premalo ozbiljnog i provjerenog. To nije lagan posao, a zapravo ga malo ljudi radi kako spada. Tiskaju se sranja, na televiziji ista stvar. Kad u sklopu Dnevnika možete vidjeti vijest kako se tko obukao na dodjeli Zlatnih globusa ili što već, onda je situacija jasna.



KP: Tko su po tebi "potentni" mladi pisci kod nas? Što čita jedna mlada spisateljica?

V. K.: Ima super ljudi kod nas, samo im treba dati prostora. Zapravo oni sami sebi trebaju dati prostora. Neki od njih su i moji prijatelji i kolege s faksa, koji ulažu mnogo vremena i truda da bi promijenili situaciju na našoj sceni. A ja čitam svašta, ali dosta sporo i shizofreno. Čitam istovremeno po 10 knjiga, sve mi se pomiješa i treba mi pola godine da ih dovršim, užasna sam. Zaboravljam imena knjiga i autore. Sad sam počela Multitude od Hardta i Negria, kraj kreveta mi je Dnevnik Ljudoždera od Nemanje Rotara, a u torbi Eroticism od Bataillea. I nemam pojma što se radi ni u jednoj od njih. Kritično sam podobrazovana.  



KP: Kada se osvrneš, što misliš o svom dosadašnjem pisanju? Kako i koliko mladi umjetnik mora biti kritičan prema sebi?

V. K.: Kritičan. Konstantno i maksimalno. Mislim da je to dobro, da te to tjera naprijed. Ja nikad nisam zadovoljna s onim što napravim i da ne postoje rokovi nikad ne bi ništa otišlo s mog kompjutera. Užasno sam nesigurna u samu sebe. Ali valjda volim kad me kritiziraju, imam nešto malo mazohisma u sebi. Volim projekte na kojima radim, ali nisam egomanijak. Nažalost u jako kratkom vremenu sam se morala naučiti nositi s velikom količinom prepotentnih i arogantnih ljudi kojima nije namjera da ti pomognu već da ti otežaju i zapravo na tebi izliječe svoje vlastite nesigurnosti. No, ako se ne znaš nositi s problemima onda ni nemoj biti tu. Mene sve to stvarno više ne opterećuje.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.01.2010