Umjetnost koja pamti | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Umjetnost koja pamti

Intervencije Ivana Marušića Klifa i Monike Herceg pridonijele su emotivnom naboju komemoracije Aleksandri Zec i njezinoj obitelji.

Piše: Jurica Vitković

FOTO: Jurica Vitković

  • A
  • +
  • -

 Antifašistička liga Republike Hrvatske ni ove godine nije dopustila da se dan ubojstva obitelji Zec, Aleksandre, Marije i Mihajla, ne obilježi na dostojanstven i prigodan način. Stoga je 7. prosinca s početkom u 17 sati organizirana komemoracija kod Adolfovca na Sljemenu, na mjestu gdje su u noći sa 7. na 8. prosinac 1991. godine ubijene dvanaestogodišnja djevojčica Aleksandra Zec i njezina majka Marija.

Uz obraćanje predstavnika organizacija civilnog društva i Vlade, ova komemoracija imala je posebnu ekspresiju: audiovizualnu instalaciju multimedijalnog umjetnika Ivana Marušića Klifa te recitaciju pjesme Monike Herceg koju je ona ovom prigodom izvela. Takvim pristupom ova komemoracija se razlikovala od drugih, sličnih komemorativnih događaja dodatno naznačivši potencijal umjetničkih praksi u pristupu sličnim društvenim temama.

Kratak put prema mjestu komemoracije bio je osvijetljen lampicama koje su visjele na granama, što je atmosferu učinilo bajkovitom. Međutim, povratak u realnost bio je gorak. Ruže položene na zemlju, spremne da ih sudionici stave uz umjetnički improvizirano spomen-mjesto (jer, na sramotu političke vlasti grada Zagreba kao i svih dosadašnjih vlada RH, mjesto ubojstva Aleksandre Zec nije obilježeno nikakvim komemorativnim simbolom), dale su naslutiti kako se obilježava tragedija naše sugrađanke, ali i našeg cjelokupnog društva. 

Glavni dio komemoracije započeo je recitacijom mlade nagrađivane pjesnikinje Monike Herceg čija je pjesma u ambijentu sljemenske šume zvučala posebno dojmljivo. Kroz pjesmu se nevjerojatnom lakoćom poigrala pozicijama moći stavivši počinitelje u podređeni položaj nad ubijenom Aleksandrom. Takvom inverzijom Monika Herceg oduzela je svu moć koju su krvnici imali kobne noći, te je ranjiva dvanaestogodišnjakinja ''hrabrim zijevanjem'' pobijedila ''kržljave autoritete''. Efektnost pjesme dodatno je naglašena popratnim audioefektom kucanja srca te progovaranjem iz perspektive majke, koja je, iako ubijena zajedno s Aleksandrom, u pjesmi živa. Pristupom iz kojeg vrlo jasno iščitavamo događaj ubojstva, iako ono nije nigdje eksplicitno naglašeno, dojmljivo je ispripovijedala priču o Aleksandri Zec. Ona je u pjesmi, baš kao i svako drugo dvanaestogodišnje dijete, samo utonula u san. Međutim, taj san više nije bio u krevetu obiteljskog stana već u hladnom tlu sljemenske zemlje. Aleksandra je ''pospano utonula u tlo / kao proljetnica".

Završetak recitacije popratila je tišina koju je brzo zamijenio kratak, ali snažan zvuk pucnja, simboli ubojstva Aleksandre Zec. Organizirana komemoracija krenula je prema mjestu audiovizualne instalacije Ivana Marušića Klifa. Rođen u Zagrebu 1969. godine, Marušić Klif već od tinejdžerskih dana eksperimentira s tehnologijom i glazbom što ga i danas čini jednim od rijetkih autora takvog tipa. Njegova, na prvi pogled jednostavna instalacija nikoga nije ostavila ravnodušnim. Na betonskom objektu prikazivalo se lice Aleksandre Zec po kojem je vizualno i auditivno padala kiša. Bila je to kiša koja ispire kolektivno sjećanje na ovaj zločin te postepeno briše lice ubijene djevojčice koja odlazi u zaborav.

Kako nam je u razgovoru objasnio Ivan Marušić Klif: ''instalacija je nastala na neočekivani poziv jer sam se kroz svoj profesionalan put najviše bavio audiovizualnom, apstraktnom umjetnošću koja je obično nastajala bez unaprijed zadane teme te se uglavnom referirala na samu sebe, tj. ticala se povijesti i tehnologije samog medija''. Ovaj oblik angažmana Klifu nije bio lak zadatak i ističe osjećaj nervoze, posebice jer ''ovo nije galerijski rad, već je bliže kazališnom performerskom iskustvu''. Upravo to iskustvo podiglo je komemoraciju na višu, izrazito emotivnu razinu. U pokušaju da oživi lokaciju sljemenske šume, Marušić Klif poslužio se igrom svjetla i mraka.

Gusto drveće s granama bez lišća, kroz koje se uporno probijala svjetlost reflektora, učinilo je prostor atmosferičnim, čemu su doprinijeli i dinamični svjetlosni efekti iz projektora. Kako nam je Klif rekao u razgovoru, upravo je lokacija bila početni materijal kojim se pozabavio. Ispreplitanjem svjetla i tame, te kombiniranjem digitalnog zvuka, prirodne melodije sljemenskog vjetra i mjestimičnih trenutaka tišine, lokacija je postala punopravni dio instalacije, kao i cijele komemoracije. Također, Klif nam je istaknuo namjeru da njegova instalacija bude ''jednostavna kako bi interpretaciju mogli izvesti svi''. U konačnici, nastavlja Klif, ''što se više može dodati na činjenicu da je ubijena dvanaestogodišnjakinja?''. Klif je svojim minimalističkim pristupom uspio izazvati emocije koje naposljetku dovode do preispitivanja vlastitog pogleda na tešku tematiku zločina iz rata.

Instalacija Ivana Marušića Klifa, recitacija Monike Herceg kao i govor Branke Vierde (ispred Inicijative mladih za ljudska prava) poslužili su kao građa za izradu videa koji objedinjuje tragediju Aleksandre Zec s umjetničkim postupcima koji su obilježili komemoraciju. Sama instalacija, kako nam navodi Klif, ''ima svoju ulogu u komemoraciji koja se odvijala uživo'', ali njezin potpuni život proizlazi iz video uratka koji je postupcima montaže radu donio dodatnu razinu.

Umjetnost kojoj smo svjedočili na emotivnoj razini progovara o slučaju Aleksandre Zec. Ona je svojim jednostavnim postupcima problematizirala cijeli slučaj i vrlo promišljenim pristupom zaobišla je ''jeftino'' politikanstvo koje se često kritizira u angažiranoj umjetnosti. Smatrali mi ovo angažiranom umjetnošću ili umjetničkim prikazom činjenica jednog događaja, na kraju ostaje gorak okus nepravde koji proizlazi iz zločina, ali i cijele simbolike ubojstva obitelji Zec.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 15.12.2020

VEZANE VIJESTI

Orkestar bez granica

Piše: Klara Berdais
Nastup eksperimentalnog projekta CRI Orchestra uspješno je probio barijeru između pozornice i gledališta te približio publici zaigranost i užitak glazbene improvizacije.

Uzlazna linija tjeskobe

Piše: Milena Žarković

Plesna predstava Rad panike u kaotičnom vrzmanju krajolikom zagrebačkog Blata poziva publiku da zakorači u svijet ekspresivne nelagode.

Početak novog istraživanja

Piše: Marija Borovičkić
Multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif u siječnju je u zagrebačkoj Galeriji događanja otvorio sasvim drugačiju izložbu u odnosu na svoju dosadašnju umjetničku praksu.