Inercija institucije je uvijek jača od tvog entuzijazma | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Inercija institucije je uvijek jača od tvog entuzijazma

S dramaturgom i scenaristom Marinom Lisjakom razgovarali smo o radnim uvjetima i izazovima s kojima se on i njegovi kolege susreću djelujući na kazališnoj sceni.

Razgovarala: Ana Vučić
  • A
  • +
  • -

Marin Lisjak završio je kroatistiku i komparativnu književnost pri Filozofskom fakultetu te dramaturgiju pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kao dramaturg ili scenarist, radio je na komercijalnim televizijama te surađivao s Dubrovačkim ljetnim igrama i Satiričkim kazalištem Kerempuh. S Lisjakom smo razgovarali o radnim uvjetima i izazovima s kojima se on i njegovi kolege susreću djelujući na kazališnoj sceni.

Diplomirao si na Akademiji dramskih umjetnosti i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Možeš li reći postoje li na tim institucijama razlike u mogućnostima ostvarivanja prvih projekata i poslova i u njihovoj brizi za profesionalne perspektive svojih studenata?

Bojim se da nemam neki naročito pametan odgovor na ovo pitanje jer se Filozofski i Akademija – unatoč tome da su se u mom slučaju interesno preklapali – po tipu znanja i kompetencija koje proizvode ipak opipljivo račvaju pa im se onda i račvaju izlazne putanje. Što, naravno, ne znači da one – i u mom slučaju i inače – ne komuniciraju redovito, samo rotiraju položaje u komunikacijskom lancu. Naravno da nije ista stvar – iako, naravno da jest i da bi u barem jednom smjeru morala biti ista stvar – obrazovati nekoga za mišljenje Brechtova epskog teatra za Umjetnost riječi i obrazovati nekoga za dramaturšku obradu Kavkaskog kruga kredom za nadolazeću premijeru. (S time da ta razlika nije baš, a voli je se tako prikazati, razlika između medicine i terapije viskom). Ali, ponovno, i ADU i FFZG su pregoleme organizacijske jedinice da bi moje privatno iskustvo bilo mjerodavni zalogaj, mogu govoriti samo o svojim odsjecima i privatnom iskustvu. Dramaturgija dosta radi na tome da pogurne svoje studente u preferirane branše – mnogo kolega, svakako i ja, prve su suradnje i profesionalne angažmane dobili preporukom mentora, i to bitno olakšava stvari. Ne znam je li svima tako, mislim i nadam se da jest. Onima kojima nije, evo isprike i plaćam prvu rundu. U drugu ruku, studenti ADU stanu na prste jedne i pol ruke pa poguravanja i zalaganja mogu stići i po horizontali, od drugih kolega. Radom koji bi "direktno podrazumijevala" moja diploma s FFZG zasad se još nisam bavio, što naravno, ne znači da neću ili da to ne želim, dapače. Nagib je trenutno na drugu stranu. No koliko načujem zgodne vijesti drugih kolega i prijatelja, tamo gdje im ruke nisu vezane, profesori s FFZG daju sve od sebe da svojim studentima daju neki oblik institucionalne podrške i usmjere ih prema nečemu konkretnijem. Ali tu je varijabli i kombinacija toliko da je nemoguće personalizirati i pripremiti teren za sve mogućnosti, i stvarno ne mislim da bi im to trebalo uzimati za zlo. Taj iskaz zdrave i dobre namjere ponekad je sasvim dovoljan da ti privremeno da snage za snalaženje po minskom polju svoje vrste, o kojemu bi više govoriti trebao netko tko se po njemu morao snalaziti. Ali siguran sam da, kad bih danas-sutra trebao savjet, smjer ili uho, da bih se imao kome obratiti.

Možeš li na primjeru svog iskustva objasniti kakve su mogućnosti ulaska u prostor aktivnog djelovanja na sceni? Koliko je to lako i/ili moguće studentima, a koliko mladim, friško diplomiranim ljudima s Akademije?

Ne znam, mogućnosti su svakakve i nikakve, polja je mali milijun i pravila de facto nema. Moje iskustvo je pritom preskromno i presuženo da bih se smatrao aktivnim dionikom bilo kakve scene, a pogotovo iznosio neke hiperdijagnoze o općim uvjetima pristupa. Koliko sam znam, a vidim i čujem od kolega koje na raznim frontovima daju sve od sebe da održe glavu iznad vode, krvavo je, nezahvalno i ovisi o elanu suradnika. Tako da je teško govoriti o nekoj špranci kojom se studenti uštekaju u strujni krug. Uglavnom dosta rano na faksu krenemo bauljati po profesionalnim angažmanima i nagledamo se svačega lijepog i ružnog. Mene je potrefila blesava sreća da sam radio u Učilištu ZKM-a, kao dijalogist na sapunici, s kolegom Filipom Jurjevićem napisao tekst za predstavu na Ljetnim igrama, ubrzo nakon i za Kerempuh, a onda su mi došle i neke druge suradnje s televizijama. Takvi izleti s Akademije olakšavaju ti razvoj autorske pozicije, stekneš neke vještine i radne navike, formiraš interese, upoznaš se s konkretnim gabaritima posla i postepeno okružiš ljudima od povjerenja. I saldo na žiro-računu naraste. Ali dio si sustava pa iz prve ruke vidiš kako on iznutra izgleda, a izgleda divlje, dezorijentirano i dekubitalno. Što opet ne mora nužno biti loše jer rano dobiješ priliku upoznati se s raznim praktičnim zaprekama. Evo, iskreno ne znam. Prilike stvarno postoje, ali inercija i nemar institucije uvijek su jači od tvog entuzijazma.

Scene u kojima želimo sudjelovati, i načini sudjelovanja u njima, osjetno se razlikuju, kao što nam se razlikuju i startne pozicije. Prilike koje dobivamo nisu jednake, uvjeti u kojima radimo ovise o infrastrukturi na koju se oslanjamo ili ne oslanjamo, a stvar se dodatno komplicira ako se izmjestimo iz Zagreba. Da se ne gađamo avionima, blesavo se praviti da je biti scenarist na sapunici, autor teksta u HNK i dramaturg plesne predstave ista stvar. Sve od toga je zasebni koordinatni sustav sa zasebnim setom problema, ali u trenutku u kojem je plesna scena izmasakrirana do neprepoznatljivosti, drugo dvoje je bez sumnje bezbrižnije i lakše je ustrajati. To se mora znati i prema tome se mora postaviti. Razlikuju se, potom, i privatna polazišta pa da ne bude zavijanja o nečekiranju privilegija: jedinac sam, rođen sam i živim u Zagrebu, uvijek sam mogao računati na psihološku, emocionalnu i financijsku potporu obitelji, nitko mi nije kronično bolestan, do prije godinu dana živio sam na Šalati s mamom, još uvijek s njom dijelim auto, a tijekom studija imao sam tu privilegiju da sam primao pozamašnu gradsku stipendiju. A usto sam degustirao ove posliće koje sam gore spomenuo. Dakle, imao sam puno sreće i bio potpuno zbrinut. To ne znači da nisam svojski potegnuo da bih dobio sve te prilike, a znači još manje da su one bile bezbolne, nizdlačne i neproblematične, ali stavlja me u dosta jasnu prednost nad nekim od mojih kolega. Nisam morao raditi da si platim fakultet, kamoli osnovne životne potrebe, mogao sam čitati, pisati, jurcati s faksa na faks, odbijati poslove, mogao sam štedjeti novce za blisku i daleku budućnost, a onda se vratiti u neiznajmljeni stan u kojem mi je netko pripremio topli obrok. Mogao sam se nesmetano razvijati jer su sav moj rad podržavali tuđi trampolini. Međutim, neki te prednosti nisu imali nikad, a nemaju ih ni danas pa pristaju na koješta da ne bi bili kruha gladni. Uzmimo prosječnu prime time emisiju koja se vrti na bilo kojoj od naših televizija, komercijalnih ili javnog servisa. Uglavnom je besprizorna i van dodira sa zdravom pameti. Ali ti nemaš kontrolu nad tim, to se od tebe "naručilo". Nisi ti kriv ako obitelj želi zelenu kupaonicu sa žutim kožnim zahodom. Svi stvarno volimo svoj posao, ali možemo ga obavljati samo u onom kapacitetu u kojem se to od nas očekuje. A okolnosti u kojima radimo i standard koji se usput nametnuo od nas ne očekuju ništa osim blago dvoznamenkastog IQ-a. Međutim u tome su, kakva-takva, redovita primanja. I onda krene trampa. Rad na filmu, u kazalištu, na radiju, plesu, kojem god sektoru izvedbe, toliko je neizvjestan, potplaćen i u stalnom iščekivanju nekih pseudonatječaja za dvodnevnu rezidenciju u Mamutici da je sasvim razumljivo da ljudima prisjednu stative i okrenu se kompromisu. Dakle svaka suvisla rasprava o prilikama mora početi bez rukavica, neumivena – pitanjem o kakvoj se prilici radi, koji je tvoj ulog, a koji ulog poslodavca. Kvalitetan i pošten rad je moguć, ali štangu treba dizati zajednički, a zasad interesa s druge strane nema. Sergio gon' be fine. U redu. Samo onda nikome ne dugujemo ništa osim lera.

Prije nekoliko mjeseci Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) predstavio je Priručnik o autorskim pravima, pravednim naknadama za rad i pravima radnika u području scenaristike, dramaturgije i pisanja izvedbenih djela. Koji su osnovni problemi s kojima se suočavaju mladi autori pri radu u polju i kolika je važnost inicijativa poput SPID-ove u tom smislu?

Mladi autori su kao protagonisti coming-of-age filma koji krene kao komedija o asistentu produkcije kojemu je obećan Hollywood, a po putu se izvrne i zapne negdje između Videodromea i Networka. Poloviti vertikalu i mehaniku svijeta koji ti na ADU nikad nije predočen, pomiriti se s time da rijetki mogu računati na kontinuirani razvoj autorskog rukopisa, odnosno da se stvarni posao svodi na birokraciju i maloumni kič, da se kreativni i interesni plafon dosegne poprilično brzo jer moždana aktivnost institucije tendira nuli, da je baš teško doći do premijere, a još teže izdržati do nje, da selo laje i jedino na što se možeš osloniti je svoj obraz, da ti neke kolege ipak i bez sumnje drže štangu, da sigurno znaš manje o svojim pravima od svog poslodavca, da ćeš se naći u prikrivenom radnom odnosu, da ćeš cijenu posla definirati nakon što je taj posao odrađen i dobiti manje nego što je rečeno jer se "uvijek pregovara u bruto-iznosu", da je manjak inicijative na potplaćenom poslu u redu, da se tvoja situacija reinkarnira, da nadređeni ne vole kad se zauzimaš za sebe, da ljudi koji kažu da ti daju priliku da naučiš i razviješ se uglavnom igraju s figom u džepu koja te emocionalno izmanipulira, da toj osobi ne duguješ ništa, da će se od tebe očekivati profesionalan, savjestan, odgovaran i kvalitetan materijal, ali te se za njega neće jednako tako isplatiti, da si itekako potrošan i zamjenljiv, da će ti film na HAVC-u proći rjeđe nego što misliš, da ćeš dobiti honorar, ali ćeš za njega trebati zazvati i taj peti put, sve to je Pisanka A ulaza u polje. Kad počneš pregovarati sa želucem, odnosno s gladi i samopoštovanjem, razviješ i neki kapacitet samoobrane.

Što se SPID-a tiče, važnost izuzetna, domet upitan. To kažem jer su reakcije s druge strane kanala posprdne, navodno tražimo previše. Što je previše u tome da prekarni rad, rad na određeno – a u pandemiji neodređeno, but not in a good way – rad u kojemu profesionalni život aktivno interferira u privatni, freelance rad koji se pretvara u 9-17-24, iscrpljujuć i stresan rad bez staža, zdravstvenog ili kreditne sposobnosti, navodno nevidljiv rad, "rad iz ljubavi", rad koji redovito vodi u burnout, rad koji dogovorene termine i rasporede probija bez ikakvih sankcija, osim ako ih probijaš ti, rad čiji je rok uvijek čim prije, rad u kojem si vječni novajlija koji se uvijek iznova mora dokazivati i zaslužiti posao koji ti je ponuđen, rad koji vrijedi barem duplo od onoga što ćeš za njega dobiti, rad koji ne trpi preračunavanje u satnicu, rad u kojem nema ni jasno definiranog radnog vremena ni gašenja mobitela ili neodgovaranja na mejlove vikendom, o pristojnosti institucije kojoj si se obavezao da ne govorim, što je točno previše u nadi da se to može prevenirati? Predloženi uvjeti nisu basnoslovni zato što su basnoslovni, nego jer uhodano nisu basnoslovni pa se minimum pristojnosti smatra kruhom preko pogače. Problemi koje smo kao SPID-ovci nastojali adresirati izradom cjenika tiču se instinkta za preživljavanjem koji bi trebalo moći razviti svako i bilo koje strukovno udruženje ili bi ga trebalo raspustiti – kako kvantificirati svoj rad, spriječiti njegovo izrabljivanje te kako ga pravedno naplatiti. E sad, hoće li ga se shvatiti ozbiljno, to ćemo još vidjeti. Ali sudeći po sastavu publike na predstavljanju cjenika – osnovnoškolska priredba na koju su pozvani učiteljica, ponosni roditelji i bake, ali ne i predatori od kojih se branimo – situacija ne izgleda obećavajuće. A nešto od toga će ovisiti o dosljednosti kolega da si ne pustimo ruke dok se igra lanca-probijanca. I da se razumijemo, ovo nije slučaj specifičan za dramaturgiju, sav se kulturni pogon koprca u kloaki.

A dio odgovora je i ovo. Iako svim svojim bićem odbijam tretirati Tomislava Čadeža kao legitimnog sugovornika kazališne scene, povodom otkaza Draganu Despotu napisao je rečenicu koja mi je zapela za oko pa ju prenosim u cijelosti: "Direktor Drame Ivica Buljan ponudio mu je, primjerice, da zaigra sad u ponedjeljak, onako, na crno, pa će se dogovoriti za honorar poslije, kao da razgovara s nekim balavcem na trećoj godini akademije, a ne s velikim glumcem na kojem je i sam izgradio redateljsku reputaciju."

Niti znam odakle mu ovo, a nije me ni naročito briga, niti su konkretni akteri naročito važni – iako nije da ne bi mogli biti – važan mi je ovaj izvod da se šutke evidentno podrazumijeva da se s balavcima na trećoj godini Akademije (?) o profesionalnom angažmanu zdravorazumski razgovara u kategorijama ugovora na crno i/ili naknadnog honorara. Ta mi situacija nije nepoznata. Ajde ti to samo odradi, pliz, frka nam je, ajde napiši koncept pa ga prepravi, ajde odigraj predstavu, ajde preštrihaj scene pa ćemo se sve dogovoriti. A možemo li potpisati ugovor pa joj, znaš, može, ali. A koliki je honorar, hm pa obično ovakav, provjerim pa javim, ali aj dotad odradi ovo što smo zamolili... ali, ali, ali – što? Ali ledeni čaj s mentom u Hemingwayu? Dobro pa nemoj sad baš tako, pretjeruješ, balavcu je dana prilika da igra/piše/farba/vozi svjetlo na velikoj sceni HNK koje inače ne bi vidio i pritom dobije džeparac, znaš koliko ljudi nije ni lipe vidjelo? I to je sve, kao, normalno jer to tako ide. Ne ide. Negdje je s tim krenulo, a negdje će morati i stati. Posao, odrađeni posao, odrađeni posao koji ti je ponuđen nije za pregovor. Kako kaže Boris Maruna, dostojanstvo ne stane na vagu jer nije predmet za vagu.

Gotovo da je nepotrebno ponovno objašnjavati koliko je pandemija negativno utjecala na umjetnost i kulturu. Kome su se u ove dvije godine umjetnici i kulturni radnici u tvom polju mogli okrenuti i jesu li primili dostatnu pomoć od za to zaduženih institucija ili udruga?

Da, pandemija je dosta spretno pokazala o čemu sustav ionako nikada nije vodio računa, pogotovo na razini ugroženih polja, a opći rasap metemo i dalje. O svojim elementarnim pravima i zakonskim statusima, podršci na koju mogu računati i mogućnostima pivotiranja u odnosu na institucije koje me nominalno zastupaju, učim u hodu. Pa za sljedeći put naučim. Za kolege ne znam, ali sretno nam svima bilo. Sve i da znaš kakva ti pomoć treba – a uglavnom ne znaš, nego ili čuješ da će nešto biti ili slučajno nabasaš na to – ako te ne dotuče user-hostile labirint prosječne stranice Ministarstva ili Grada, dokrajčit će te mokra krpa papirologije koju treba printati, potpisati, skenirati, priložiti pet milijardi potvrda, onda iste te stvari pretipkati u kućicu ispod (max. 13 znakova bez dijakritika), slati mejlove oko neke prastare, opskurne suradnje samo da bi na jednom mjestu histerično skupio dokaze da jesi nekog boga radio pa istekne session i ponoviš cijeli krug. Onda to pročita neki smušeni birokrat i ako sve prođe po planu, dogodi se što – 1650 ili 3300 kn na tri mjeseca? O čemu mi zapravo tu pričamo? Da ne bi bilo, novac je novac – pogotovo u situaciji u kojoj nam je branša kolektivno bačena na koljena – i nimalo ne podcjenjujem da je nekome ta sigurnost bila itekako ljekovita, ali 3300 kuna na trideset dana je 110 kuna dnevno. A rezultati se čekaju neko vrijeme. Hoćemo li se sad stvarno praviti da je pokriti rentu, režije i jedan šoping na Sparovim popustima – ne znajući čeka li te ista mogućnost naredni mjesec – nekakva raskalašenost? Jer krenu reakcije nalik primitivizmu koji je zatekao ljude iz centra Zagreba nakon potresa – ohoho, nije ti dosta, kolko bi sad gospon dramaturg trošili, 5000 eura tjedno? Ali nisu, naime, svi dobili te poticaje iako su im nasušno trebali, naslušali smo se priča i priča kolega koje su došle neugodno blizu rubu egzistencije. Kad svijet stane, bilo što je bolje ni od čega. No između bilo što i dovoljno nije znak jednakosti. Svijet se pritom pokrenuo, a mi zapravo još kaskamo. I nismo za to krivi. Pandemijska kultura nas uporno želi vratiti na romantičnu činjenicu da je umjetnost tvrdokorno otporna i uvijek živi dalje. Pa vidi operne pjevače na balkonima, vidi plesače na praznoj ulici, vidi besplatnu virtualnu turu Guggenheima, vidi Netflix, vidi online predstavoteku, vidi knjižnica i knjižničara. Vidi, riječju, arhive. Ne umjetnost. Umjetnost nije otporna, hroma je i bolesna, a mjere o kojima govorimo su palijativa, odnosno, kako kaže Nina Gojić, gašenje požara pištoljem na vodu. Osim što, dakle, definitivno može gore, mora moći i bolje, samo treba imati živaca, želuca i vremena za kontinuirani sparing s institucijama koje su, svaka na svoj način, elementarno nepismene za resor koji pokrivaju, a svejedno te uspijevaju matirati. Zasad nema druge. Ali led se lagano topi i stvari se nastoje vratiti u relativnu normalu. Unatoč općem podtekstu mojih odgovora, to je dobra stvar.

I ponovno kratka zahvala SPID-u koji je dao sve od sebe da informira, potakne i podsjeti svoje članove o svim živim i neživim pravima, natječajima, prijavama i poticajima koji su trebali amortizirati udarac članovima. Nadam se da mnogima jesu!

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 25.02.2022

VEZANE VIJESTI

Treba nam kritična masa radnika u kulturi

Razgovarala: Hana Sirovica
Povodom objave SPID-ovog strukovnog cjenika za scenariste, dramaturge i pisce izvedbenih djela razgovarali smo s članicama njegovog autorskog tima Ninom Gojić i Lucijom Klarić.

Erozija je postojana

Piše: Hana Sirovica
Sveukupni iznosi dodijeljeni dramskoj i plesnoj umjetnosti možda rastu, ali javne potrebe rastu više od njih, što znači da iznos prosječnih potpora koji se programima dodjeluje – pada.

Prema privatizaciji javne politike

Piše: Matija Mrakovčić
Na javnom savjetovanju je prijedlog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji bi mogao produbiti već postojeće nejednakosti u polju kulture.