Umjetnost u prisvajanju | kulturpunkt

Umjetnost u prisvajanju

Programom Svijet te je dužan živjeti II koji prikazuje širok raspon aproprijacijskih praksi predstavljen je medijski arhiv DIVA Station.

Piše: Ivana Pejić

Gorazd Krnc, Me V(isual) S(ound) You

Pojam aproprijacije posljednjih godina susrećemo uglavnom u negativnom kontekstu, prije svega u određenju praksi modne i glazbene industrije kojima se prisvajaju, izmještaju i komercijaliziraju tradicionalni elementi manjinskih kultura. Ipak, fenomen aproprijacije kao preuzimanja, adaptacije i prevođenja postojećih ideja i izražajnih formi nije nov niti nužno problematičan – pratimo ga kroz čitavu povijest umjetnosti, da bi se početkom 20. stoljeća, s ready-madeom i fotomontažom prometnuo u vodeću umjetničku praksu.  

Tako se kao ishodište moderne umjetnosti prisvajanja određuju tzv. povijesne avangarde, koje su u umjetničko polje uvele tradicionalno neumjetničke elemente i tako otvorili pitanja autorstva, originalnosti, reprodukcije, odnosno benjaminovski shvaćene aure umjetničkog djela. Drugi val aproprijacijske umjetnosti, kako je periodizira Dejan Sretenović, javlja se s neoavangardom i pop-artom pedesetih i šezdesetih godina, kada se ponovno otkrivaju i u novom političkom, socijalnom i kulturnom kontekstu reinterpretiraju avangardni “izumi”. Treći se val odnosi na postmodernizam s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, u kojem aproprijacija postaje “dominantni konstruktivni princip umjetničke prakse i distinktivno poetičko obilježje epohe”.  

U tekstu Allegorical Procedures: Appropriation and Montage in Contemporary Art, jednom od prvih povijesnih pregleda umjetnosti aproprijacije, Benjamin Buchloh napominje kako suvremene prakse prisvajanja u svojim postupcima nastavljaju i razvijaju jednu od osnovnih karakteristika modernizma – njegov impuls za unutrašnju samokritiku i usmjerenost protiv dogmatskog i esencijalističkog shvaćanja umjetnosti. Iako su postojeća djela i kulturnu građu prisvajali i iznova interpretirali umjetnici raznih disciplina, u vizualnoj umjetnosti takvi su stvaralački postupci najinventivniji i najplodonosniji, prvenstveno u njihovom kritičkom određenju spram dominantne kulturne proizvodnje. 

U tom smislu posebno je zanimljiv video kao novo sredstvo umjetničkog izraza, usmjeren upravo kritici masmedija, prije svega televizije, koja je ujedno bila i novi izvor materijala – pronađenih snimki ili found footagea. Unutar tog pomalo ambivalentnog odnosa spram medija autori su, kako tumači Sretenović, razvili "distinktivne politike/estetike korištenja prisvojenih televizijskih snimki koje su reflektirale aktualne i medijski posredovane društvene teme sredina iz kojih su potjecali". Primjer takve estetike rad je Dare Bimbaum, jedne od prvih umjetnica koja je tematizirala reprezentaciju žena u televizijskim serijama, koja je u videu Technology, Transformation: Wonder Woman snimkama popularne TV serije dodala autorski komentar te tako dekonstruirala dominantni seksistički narativ. 

Dara Bimbaum

Domaća produkcija dosljedno prati međunarodne trendove pa se pionirski radovi pojavljuju već krajem šezdesetih, dok se prvi eksperimenti s videom izvode sredinom sedamdesetih u sklopu Centra za multimedijalna istraživanja u Zagrebu, a potom i u ljubljanskom ŠKUC-u. Upravo je slovenska scena, kao jedna od najplodnijih s bijenalnim festivalom video arta i živom međunarodnom razmjenom, bila u fokusu prošlotjednog programa Klubvizije SC održanog u zagrebačkom MM centru. Ovom prilikom predstavljeni su video radovi medijskog arhiva DIVA Station – fizičkog i online arhiva video arta, osnovanog 2005. godine pri Centru za suvremenu umjetnost (SCCA - Ljubljana) s ciljem istraživanja, dokumentiranja i arhiviranja medijske umjetnosti. Arhiv okuplja preko tisuću umjetničkih radova nastalih od 1969. godine do danas, uz popratne video sadržaje, dokumentaciju događanja kao i snimke pojedinih umjetnika.

Program pod nazivom Svijet te je dužan živjeti II donosi filmove u izboru suradnice arhiva Anite Budimir, koji, kako stoji u najavi, "upućuju na širok spektar mogućnosti aproprijacijskih praksi u području medijske umjetnosti i novih tehnika do kojih dolazi selektiranjem, kombiniranjem i manipuliranjem arhivskih, pronađenih audio-vizualnih materijala". Riječima kuratorice, namjera programa bila je obratiti pažnju na sve ono što stoji nevidljivo iza aproprijacije audio vizualnih materijala, mogućnosti manipulacije istih te podsjetiti na analognu tradiciju kolažnog filma. 

Sam naslov dolazi od fraze korištene u videu Reinkarnacija poznatog slovenskog video autora Nevena Korde, u kojem se autorski video povezuje s isječcima iz dvaju kontrarnih izvora – filma Un Chant d'Amour (1950), dugo zabranjivanog zbog eksplicitne homoseksualne tematike te nacističkog propagandnog filma Olympia (1938). Arhivske nacističke snimke korištene su i u glazbenom spotu Tako mladi grupe Borghesia, najstarijem videu selekcije koji je i otvorio program, dok je za klasičnim filmskim repozitorijem (Krstarica Potempkin, Metropolis) posegnuo Mirko Simić u radu Natrag na Bibliju

Neven Korda

Odabirom arhivskog materijala i njihovim kolažiranjem izdvaja se Gorazd Krnc videom Me V(isual) S(ound) You kojim dominira detalj oka pod neprestanom opsadom slika, dok naraciju čini audio snimka objašnjenja kako funkcionira osjetilo sluha čime autor dodatno naglašava ionako anksioznu atmosferu rada. I radovi ostalih predstavljenih autora – Nataše Prosenec Stearns, Damjana Kracina, Vesne Bukovac i Zorana Srdića – baziraju se na arhivskim snimkama i found footageu koji se različitim montažnim postupcima osvrću na tehnološki napredak te stanje u suvremenoj umjetnosti te civilizaciji uopće. 

Tema aproprijacije kao specifične stvaralačke prakse i video arta kao plodnog umjetničkog polja otvara i pitanje njegova arhiviranja te dostupnosti umjetnicima kao i široj publici, o čemu su nakon projekcije govorili voditelj arhiva DIVA Station Dušan Dovč, teoretičarka umjetnosti Barbara Borčić te video umjetnica Vesna Bukovec. Iako slovenski arhiv predstavlja u regiji jedinstven primjer istraživačkog arhiva posvećenog video umjetnosti, kako ističu govornici, kao nevladina organizacija ne može zamijeniti kapacitete i resurse kakvim raspolažu nadležne državne institucije.

Kao i u hrvatskom slučaju, one zatvorenošću, krutošću i prije svega nezainteresiranošću propuštaju ispuniti svoju ulogu koju ne mogu nadoknaditi privatni ni vaninstitucionalni arhivi jer, kako je na tribini o ovoj temi zaključila članica umjetničkog dua Doplgenger Isidora Ilić – pitanje arhiviranja ove vrijedne umjetničke građe je pitanje njenog valoriziranja, a to nije privatno, projektno ili organizacijsko već političko pitanje. Postojanje cjelovitog arhiva neophodno je i za kontinuitet prisvajanja, novog čitanja i rekontekstualizacije već poznatih umjetničkih djela kao posrednika ideja u kojima autori prepoznaju "poznate kodove preko kojih se željena misao s razumijevanjem može prenijeti drugima".

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 17.05.2018

VEZANE VIJESTI

Prateći filmske migracije

Piše: Ivana Pejić

Premještanje prezentacije filmskih djela iz kinematografskog konteksta u umjetničke institucije otvara nova pitanja o modelima njihovog kuriranja, a onda i o samom iskustvu filma.

ABC: Umjetnost u arhive, arhivi javnosti

Autor: Radio Student
Na tribini u Centru za dokumentiranje nezavisne kulture bilo je riječi o zbirkama video umjetnosti u institucijama i nezavisnim arhivima te dostupnosti tih zbirki široj javnosti.

Audio vodstvo: Umjetnost prisvajanja

Autorica: Martina Kontošić
Kustosica Davorka Perić govori o izložbi koja se bavi različitim aproprijacijskim postupcima i propitivanjem odnosa unutar suvremenoumjetničkog sustava.