Univerzalni vrisak generacije | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Univerzalni vrisak generacije

Pod coming-of-age kupolom, Futur treći Faraza Shariata otvara pitanja nacionalnog identiteta i pripadnosti, slobode, rasizma i seksualnosti.

Piše: Iva Šimić

Futur treći, r. Faraz Shariat

  • A
  • +
  • -

Futur treći ili, u engleskoj verziji, No Hard Feelings, prvi je dugometražni film dvadesetšestogodišnjeg njemačkog aktivista i autora Faraza Shariata, ovjenčan nagradama na nekoliko svjetskih festivala, od kojih se najviše izdvaja Berlinaleov Teddy Award za najbolji film s LGBTQ temom. Film prikazan i u ovogodišnjoj selekciji zagrebačkog Human Rights Film Festivala otvaraju zvukovi elektronske glazbe, vibrantne boje i vizure njemačkog predgrađa, koje nas isprva mogu zavarati da ćemo pratiti film tematike koja se tiče isključivo suvremene, zapadne Europe. No Futur treći nije samo potvrda da trava nije zelenija s druge strane niti puka vježba empatije, nego i univerzalan vrisak današnje mladenačke generacije.

Film funkcionira kao svojevrsna klackalica – na jednoj strani je tipična coming-of-age priča o razvoju svijesti i sazrijevanju u kratkom periodu, dok na drugoj strani pretežu motivi povrede ljudskih prava, a sve to pod okriljem atmosfere nepripadanja. Scenarij, koji je Shariat pisao zajedno s Paulinom Lorenz, vješto se, ali i predvidljivo dotiče nekoliko tema pletući radnju oko glavnog protagonista Parvisa (Benjamin Radjaipour), površnog i bezbrižnog mladića nezainteresiranog za običaje i nasljeđe svojih iranskih roditelja, doseljenika u Njemačku. Međutim, Parvisov odnos prema vlastitoj baštini dobiva na neočekivanoj težini kada mu zbog obijesne sitne krađe bude dodijeljeno stotinjak sati društveno korisnog rada – upravo u iranskom centru za izbjeglice. Naime, konzekvence njegovog (ne)poznavanja farsija i vlastite kulture razotkrivaju se kada Parvis dobije zadatak da prevede obranu jedne od izbjeglica kojoj prijeti deportacija.

Ovakav izbor situacije s velikim dramskim ulogom na inteligentan nam način razotkriva njegov senzibilitet, taktike kojima pokušava pomoći izbjeglici i njegovu reakciju kada mu to ne uspije, uspostavljajući pritom kontrapunkt s njegovim početnim prikazom i dajući mu dubinu i dimenziju više. Parvisov prikaz u odnosu na tradicionalnu kulturu usložnjen je i kroz njegovo slobodno izražavanje vlastite seksualnosti, kako kroz osobni stil, tako i kroz nonšalantni ljubavni susret s drugim mladićem u jednom noćnom klubu.

Suprotnost Parvisu drugi je protagonist, introvertni Iranac Amon (Eidi Jalali). Amon je pripadnik centra za izbjeglice, koji svoju homoseksualnost skriva u njegovoj mačističkoj i homofobnoj zajednici. Živi skromno sa svojom sestrom Banafshe (Banafshe Hourmazadi), koja ostvaruje istinsko prijateljstvo s Parvisom, dok se između njega i Amona razvija ljubavni odnos, što ujedno čini i osnovnu nit radnje. Kroz njega Parvis otkriva ozbiljnost i emotivnost, dok Amon otkriva slobodu svoje seksualnosti. S druge strane, stereotipe o seksualnosti i odnosu prema ženama film izvrće kroz Banafsheinu priču, povezujući ih s temama moći, deportacije i tretmana imigranata u Njemačkoj. Naime, nakon što Njemačka odbije njezinu molbu za ostankom, Banafshein šef joj ponudi "spas" u vidu ženidbe – u zamjenu za redovne spolne odnose.

Stil glumačke izvedbe vrlo je ujednačen u svedenosti i spontanosti, no od ostatka ansambla ističe se uloga Parvisove majke (Mashid Shariat) koju utjelovljuje redateljeva stvarna majka. Funkcija njenog lika je da prikaže stvarnost ljudi koji su migrirali na zapad u želji da svojoj djeci pruže bolju budućnost: ostavili su svaki atom snage kako bi se izborili sa zapadnjačkim kapitalističkim sistemom rada, ali nose teret nostalgije za domom te žude za povratkom mjestima u kojima osjećaju pripadnost i vlastiti identitet. Izborom uloge redatelj daje naslutiti da film sadrži autobiografske elemente (na taj nas trag navodi i činjenica da je prva scena u filmu, u kojoj maleni Parvis pleše kao Mjesečeva ratnica, zapravo pravi kućni snimak redatelja iz dječačke dobi). I iako ostali glumci igraju vrlo svedeno, majčina ne-vještina ipak dolazi do izražaja i odudara od ostatka ansambla.

Manjak tehnike možemo odmah detektirati u neizrađenom reljefu govorne radnje, pa onda i u neraznovrsnosti glagola i generalnih radnji kojima se Parvisova majka koristi.
Shariat je pametno pokušao izmanevrirati tehničke aspekte u njezinu korist, pa je tako velika dramska scena između nje i Parvisa snimana dugim statičnim kadrom u američkom planu, kako bi se izbjegla glumački zahtjevna situacija krupnog plana u narezu plan-kontraplan (nekoliko minuta kasnije upravo tu situaciju vidimo u sceni Parvisa i Banafshe, gdje glumci vrlo precizno igraju snažnu i emotivnu scenu).

No, redatelj je izboru proizašlom iz ograničenja dao stilsku kvalitetu i prednost pronašao u kompoziciji – u navedenoj sceni majka i sin stoje maksimalno udaljeni, što u okviru kadra formata 4:3 stvara dojam kao da su zarobljeni u nekakvu kutiju. U odnosu na sadržaj scene, ova forma ima sukladno značenje – dva lika s potpuno kontrastnim htijenjima i žudnjama žive pod istim krovom. Spomenuti 4:3 izrez okvira kadra omjer je telefonskog zaslona, što upućuje na upućenost Parvisovoj generaciji koja stvara odnose i razmjenjuje informacije u virtualnom, podjednako kao i u realnom svijetu.

Pod coming-of-age kupolom, Futur treći otvara pitanja nacionalnog identiteta i pripadnosti, slobode, rasizma i seksualnosti. Ovakva raznovrsnost radnje podržana je i s aspekta snimanja: redatelj i direktor fotografije (Simon Vu) koriste različite tehnike i prave nepredvidive izbore – od kamere "iz ruke", preko dugih statičnih kadrova, pa do megalomanskih farova iz ptičje perspektive. Protagoniste i njihov svijet vidimo u vibrantnim bojama i toplim tonovima, uz motive odbljeska leće koji nas podsjećaju da sunce stalno nad njima sije – što zaokružuje i samu radnju: ovi likovi, i kada im je najteže, ne prestaju se boriti i tražiti svoje mjesto pod suncem.

"Svijet je naš!" replika je koja čujemo dok tri protagonista stoje na proplanku gledajući u nepreglednu daljinu, a sudeći po Shariatovom prvijencu, možemo slobodno zaključiti da je budućnost njegova. Festivalskoj publici i široj javnosti predstavio se filmom obilježenim a(tra)ktivnim temama i hrabrim scenama te, iako je uradio grešku koja se očituje u većini prvijenaca – film prezasitio izborima koji ponegdje odvlače pažnju s osnovne radnje – apsolutno je vidljivo da je to uradio iz sušte potrebe i strasti da predstavi teme i ispriča priču do koje mu je istinski stalo. No, upravo zbog tematske raznolikosti film može izaći iz užeg okvira LGBT tematike i korespondirati s najširom publikom. Pitanje budućnosti i traženje svog mjesta u njoj univerzalna je spona među svim mladim ljudima, neovisno o geografskoj lokaciji – bilo da pokušavamo izaći "iz ormara" ili sjene svojih roditelja, opravdati očekivanja zajednice, pronaći vlastitu sreću ili, jednostavno, osigurati egzistenciju. 

 

Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 14.12.2020

VEZANE VIJESTI

Iz hobija i strasti, bez planova i strategija

Razgovarala: Dora Sivka
S redateljem Ivanom Ramljakom razgovaramo o njegovoj spontanoj filmskoj razvojnoj putanji, očekivanjima od sebe i publike te o mogućnostima filma i zagrebačke nezavisne scene.

Redefiniranje ljubavnog žanra

Piše: Gordana Kiseljak

Filmom Portret djevojke koja izgara Céline Sciamma nastavlja svoje istraživanje marginalnih identiteta te propitivanje značenja roda, spola i seksualne orijentacije.

Film o ljudskoj bešćutnosti

Piše: Nika Petković

Svojom monumentalnom crno-bijelom reprezentacijom surovog nasilja u filmu Obojena ptica, redatelj Vaclav Marhoul stigao je do granice pretvaranja destrukcije u estetsko iskustvo.