Uokviriti stvarnost | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Uokviriti stvarnost

O nagrađivanom filmu Terarij, vizualnom stilu njenih filmova, akademskoj karijeri i drugim temama razgovaramo s redateljicom Hanom Jušić.

Razgovarao: Luka Ostojić

Hana Jušić (1983.) filmska je redateljica, scenaristica i predavačica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Snimila je filmove Zimica, Danijel, Stric i Pametnice te napisala scenarij za dugometražni film Zagonetni dječak. Njen kratki film Terarij, koji je već 2012. nagrađen na Zagreb Film Festivalu, nedavno je odnio nagrade na 10. Filmskoj reviji Kazališne akademije (FRKA) za najbolji igrani film i za najbolju režiju, kao i na Danima hrvatskog filma, gdje je dobila Oktavijana za igrani film.

 

KP: U filmu Terarij, kao i u drugim svojim filmovima, baviš se napetim odnosima između dvoje ljudi i njihovim neizrečenim željama i frustracijama. Pritom, kao u Zimici i Pametnicama, imamo motiv seksualnosti koja ne funkcionira kao oslobađajući čin užitka, nego se može tumačiti kao neuspješni pokušaj bijega od vlastitih problema. Jesu li te teme dio jedne domišljene preokupacije ili se naprosto radi o naknadno učitanoj vezi između različitih filmova?

H.J.: Teško je govoriti o nečem što si sam napravio na taj analitički način, ali ono što mogu reći jest da ono što ostaje moja trajna preokupacija jest seksualnost - to kako ona utječe na ljude, kako je potiskuju, kako njome manipuliraju, kako se izvrće i pervertira, dobija razne oblike, probija ondje gdje ne smije. Nekako volim tražiti eros na neobičnim mjestima - to je možda neki zajednički nazivnik onoga što radim.

KP: Gledajući filmove mlađih autora među kojima su Sonja Tarokić, Josip Žuvan i Tin Žanić, dobio sam dojam da navedene teme – tenzije u intimnim odnosima, zatvorenost likova, neizrečene frustracije – točnije povezuju mladu generaciju autora nego, što se često spominje u medijima, vaš spol. Smatraš li da postoje neke takve tematske, stilske ili čak suradničke poveznice između autora tvoje generacije?

H.J.: Autori koje si spomenuo redom su moji dragi prijatelji s kojima zaista osjećam svjetonazorsku povezanost i stilsku bliskost. Sonja, Josip i Tin ljudi su do čijeg mišljenja jako držim i kojima šaljem scenarije na uvid, isto kao i oni meni. Imam dojam da, uz naravno nijanse i razlike, slično gledamo na film i da nas preokupiraju slični problemi. Kad gledam njihove filmove, shvaćam što im je bio koncept i zanimljivo mi je gledati kako su to postigli.

KP: Budući da Terarij prati dvoje likova koji ne govore eksplicitno o svom raspoloženju i osjećajima, veliku ulogu u filmu imaju neverbalni elementi kao što su sporedni motivi (mačka, kornjača u terariju), vizualni elementi (boja, odjeća, divne tapete iz WC-a...) i režijski postupci (kut kamere, montažni ritam, dužina kadra itd.) Lako je zamisliti osobu kako piše dijalog između likova, ali možeš li ispričati na koji si način zamislila i realizirala te neverbalne elemente u filmu?

H.J.: Za scenografiju je najzaslužnija Jana Plećaš - ona ju je osmislila, a mi ostali smo je vlastoručno izgradili u pravoj maloj manufakturi - htjeli smo da ta kuća bude zagušljivi starinski bakin stan, ali opet s obzirom da je sve skupa malo pomaknuto, nismo htjeli da bude sumorno i mračno, već pomalo kao u bolesnoj slikovnici. Što se tiče mačke i kornjače, osim što sam htjela da se proslavi moj mačak Oliver, koji je izvrstan glumac, činilo mi se da te životinjice pojačavaju životinjsku stranu tih likova - njihovu nepovjerljivost, zatočenost, impulzivnost, ali opet neku neobičnu toplinu i privrženost. Također, s glumcima sam na probama uvježbavala dijaloge s ogromnim nelagodnim stankama. Osnovna uputa bila je da glume kao da su u prostoriji u kojoj je 50 stupnjeva. Time sam htjela pojačati tjeskobu, ali i malo zahuktati atmosferu. Film je većinom u širim planovima, također zbog toga što mi se to činilo tjeskobnije i nekako prijeteće. Jana recimo time nije baš zadovoljna, tvrdi da sam to učinila jer mi je bilo žao da se ne vidi lijepa scenografija koja me ponijela, i da je to naštetilo filmu. Ali ja se ne slažem - taj film ima drugih mana, ali dugi, širi kadrovi su, čini mi se, ok.

KP: Općenito, vizualnoj strani filma pridaješ veliku pozornost i već Zimica ima vrlo jak vizualni "štih". Koji autori, djela ili iskustva su utjecali na nastanak tvog vizualnog stila?

H.J.: Da, jako mi je bitno kako film izgleda - to me nekad i koči. Recimo, par godina prije nego sam upisala Akademiju nagovorila sam roditelje da mi kupe kamericu s kojom nikad nisam ništa smisleno snimila jer me mučilo to kako sve izgleda jadno kad se snimi na DV, pa ne bih mogla ništa smisliti i od svega bih odmah odustala. Na kraju sam kameru sakrila ispod kreveta - počela me proganjati kao bačen novac i znak da se možda ne bih trebala baviti filmom. Drago mi je da sam radila sa snimateljima (Jana Plećaš, Marko Brdar, Eva Kraljević, Jakov Lerotić) koji su i sami jaki autori, koji su me puno toga naučili i s kojima sam se mogla puno baviti izgledom filma. Autori koje obožavam u smislu vizualnog su zapravo klišejni odgovori jer njih svi vole - to je fotka Hollywooda 1970-ih, kao Vilmos Zsigmond, Néstor Almendros ili Gordon Willis. Jako mi se sviđa i kako je Jean-Yves Escoffier snimio Gumma, makar mi je užasan njegov neobarokni stil u Francuskoj.

KP: Znam da je teško (psiho)analitički pristupiti samoj sebi, ali zašto ti je vizualni stil toliko važan?

H.J.: Da, zaista je teško. Nekako mi se čini da tim vizualnim izdvajam nešto iz sivila stvarnosti, kao da time svaki detalj postaje važniji, kao da se stvarnost uokviruje. Ne znam, možda u jednom trenu prestanem tako razmišljati, možda to ovisi i o scenariju, a možda pribjegavam estetizaciji kao sigurnosnoj mreži u slučaju da ne postignem emociju. Također, veliki sam ljubitelj filmova britanskog socijalnog realizma koji je sve samo ne estetiziran, pa me možda i takav način jednom privuče.

KP: Vratimo se na priče tvojih filmova. U razgovoru si spomenula da te "ne zanima govoriti o ljudima poput mene, a o svima drugima se ne usudim". Tko su onda tvoji likovi? O kome pričaš priče?

H. J.: Mislila sam to u neintimnom smislu. Naravno da su likovi o kojima govorim dio mene i varijacije mene, neka čudovišta iz moje glave. Ne da mi se govoriti o mladim, ili ne više tako mladim urbanim obrazovanim ljudima i njihovim ljubavnim i egzistencijalnim problemima. Ekstreman primjer je serija Girls čiju bih svaku kopiju voljela ritualno zapaliti, a autoricu Lenu Dunham poslati da radi kao medicinska sestra u prenapučenoj bolnici u nekoj siromašnoj zemlji.

KP: Možeš li izdvojiti nekog autora ili djelo (filmsko, književno...) koje je utjecalo na tebe kao redateljicu – bilo da se radi o nečemu nakon čega si rekla “e sad znam da ću biti redateljica!”, bilo da se radi o nečemu što je utjecalo na tvoj način stvaranja filma?

H.J.: To je bilo jako davno, mislim negdje u šestom razredu osnovne škole, kad sam pogledala film Drakula Francisa Forda Coppole. Tad sam pomislila da želim raditi filmove. Danas nemam pojma zašto me na to potakao baš taj film, al sjećam se tog momenta.

KP: Između gledanja Coppolinog Drakule i upisa filmske režije prošlo je neko vrijeme. Koja su te iskustva od onda uspjela dovesti do Akademije? Gledanje filmova, amatersko snimanje filmova, studij na Filozofskom?

H.J.: Gledanje filmova, gledanje filmova i gledanje filmova.

KP: Osim kratkih filmova, također se baviš pisanjem scenarija za filmske ekranizacije romana Ivana Kušana. Zagonetni dječak je u kinu, a pišeš scenarij i za Uzbunu na zelenom vrhu koju će režirati Čejen Černić. Vidiš li pisanje tih scenarija kao način pripreme za stvaranje svog autorskog dugometražnog filma ili kao ostvarenje svojih snova iz djetinjstva? Ili oboje?

H.J.: Odgovor je oboje: to mi je super pomoglo da ovladam formom dugometražnog scenarija, kojeg se sad više ne bojim toliko, i da na neki način izađem iz svoje glave - koje mi, kao i svima valjda, nekad bude baš dosta. Da radim nešto što mi je blisko i što sam kao dijete jako voljela, a opet je to nečiji tuđi svijet kojeg moraš modelirati, ali i poštovati njegove zadatosti.

KP: Koliko ti je pisanje scenarija za Koka teško bez redateljske kontrole? Dobivaš li želju napisati redateljske upute u scenariju?

H.J.: Moram priznati da mi je to bilo oslobađajuće, a ne frustrirajuće. Kao neki eksperiment: kako će netko drugi snimiti svoju viziju nečeg što ja imam u glavi. I mislim da je Dražen Žarković to izveo puno bolje nego što bih ja.

KP: Osim kao filmska redateljica, također radiš i kao predavačica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu gdje držiš kolegije "Nenarativne strukture u narativnom filmu" i "Tipovi izlaganja u dokumentarnom filmu". Dok je značaj nenarativnih struktura u tvojim filmovima prilično očit, zanimljivo mi je da se, iako snimaš isključivo igrane filmove, baviš dokumentarnim filmom. Radi li se o isključivo akademskom interesu ili voliš koristiti elemente dokumentarizma i u igranom filmu?

H.J.: Ja sam te kolegije naslijedila od svog mentora Hrvoja Turkovića i njih predajem kao druga Hana Jušić, ona koja je završila komparativnu književnost i bavi se teorijom. Istina je da sama ne radim dokumentarne filmove jer za to nemam nikakve žice ni smisla. Premalo sam spontana, brza i prodorna, ali jako volim gledati dokumentarce i preokupira me etička pozicija dokumentarista u odnosu na svoje protagoniste - to je tema kojom se stalno bavim, ali me možda i priječi da radim dokumentarce. Jer ne zanima me govoriti o ljudima poput mene, a o svima drugima se ne usudim.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 20.05.2013

VEZANE VIJESTI

Najbolje od domaćeg

Dodjelom nagrada u Kinu SC, dvadeset i drugo izdanje Dana hrvatskoga filma pokazalo je da nema bojazni za budućnost domaće kinematografije.

Prepustiti se situaciji

Razgovarao: Luka Ostojić

Razgovarali smo s Đurom Gavranom o nagrađenom filmu Veliki dan, o snimanju dokumentarnih filmova i o njegovim budućim projektima koji se protežu sve do Zapadne Sahare.

Na dobro poznatim obalama

Piše: Višnja Pentić

U iščekivanju boljih, osvrćemo se na one netom završene: ovogodišnje Dane hrvatskog filma.