Uši širom otvorene | kulturpunkt

Uši širom otvorene

Tri glazbene prezentacije u sklopu ovogodišnjeg MBZ-a pokazale su kako su moderne forme izuzetno zahtjevne i publici ne dozvoljavaju ništa manje od potpunog angažmana.

Piše: Danaja Glavičić

FOTO: Vedran Metelko

  • A
  • +
  • -

Drugog dana svog srpanjskog bloka Muzički Biennale Zagreb preselio se, nakon Tvornice Kulture, u još jedan prostor koji je sve samo ne tipičan i očekivan – Pogon Jedinstvo. Budući da su nas očekivale izvedbe triju opernih djela doktoranada sa američkoga Stanforda, moglo se pretpostaviti da će publika pojam opere morati shvatiti vrlo elastično i ostaviti svoje uši, oči i, posebno, umove – širom otvorenima.

Iako je prvotni naum MBZ-a bio izvođenje uživo svih triju dijela, dugotrajne Covid restrikcije prisilile su sve uključene umjetnike na određene prilagodbe, pa su u Pogonu Jedinstvo prezentirane snimljene izvedbe, koje su i same po sebi značile da ćemo umjesto scenskog spektakla gledati nešto drukčije osmišljene audiovizualne hibride, koji su, pokazat će se ubrzo, sasvim posebne zvjerke.

Od prvog trenutka kad se dvorana Pogona Jedinstvo zamračila, s velikog ekrana krenuo je napad na sva osjetila – Xinsheng hrvatskoga kompozitora Davora Branimira Vinczea ne ostavlja nam ni trenutka predaha. Dok na ekranu pratimo napetu i tragičnu priču koja u ljubavni trokut povezuje gotovo do smrti pretučenog ilegalnog boksača Andreia, njegovu trenericu i ljubavnicu Fan, te njezinu bivšu ljubavnicu, kirurginju Anne, glazba je neumoljiva – klasični instrumenti isprepleću se s grmećom elektronikom, stvarajući izrazito tjeskobnu atmosferu. Dok se priča raspliće, čini se da se temperatura u dvorani odjednom naglo spustila, jedna majka izvodi svoje dijete iz dvorane zaključujući da ovo baš i nije primjereno osjetljivim najmlađim slušateljimaa. Sve kulminira u kirurški čistom i hladnom kadru u kojem Anne izvodi svoju dramatičnu ariju, otkrivajući nam da je, zbog ljubavi prema Fan, ipak Andreiu odlučila dati misteriozni lijek Xinsheng, koji će ga oporaviti, ali i izazvati strašne i nepoznate nuspojave. Dok mjehurići u tekućini sugeriraju da je Xinsheng ušao u krv, kreću i odjavni krediti. Što će se dogoditi, ostaje misterij, ostavljajući publiku gladnom završetka. Kako u svojim intervjuima najavljuje Vincze, kojem je neposredno prije izvedbe dodjeljena i Nagrada Boris Papandopulo za najbolje djelo hrvatskog suvremenog kompozitora u prethodnoj godini, možda ćemo i dobiti zadovoljavajući epilog jer namjerava djelo proširiti u punokrvnu cjelovitu operu.

Nakon toga, tenzije će malo popustiti, jer će nas druga izvedba, At That Time američke kompozitorice Julie Herndon, povesti u potpuno drukčiju vožnju – glazbena kulisa jednako je avangardna i nekonvencionalna, no isto tako mnogo mekša, nježnija, blaga, ispresijecana ekspresivnim arijama koje su dosta bliske klasičnima, te zvukovima pisaćeg stroja. U vizualnom dijelu briljira ansambl Decoder, koji je vrlo inovativno, u suradnji s autorima i redateljem Heinrichom Horwitzom, utjelovio sva tri prezentirana dijela. Ovdje je ansamblu dan zahtjevan zadatak da, zajedno s Herndon, istraži poznatu romantičnu vezu između Gertrude Stein i njezine cjeloživotne partnerice Alice Toklas na jedan nov način, što je rezultiralo izuzetnom vizualnom estetikom i predivnim kadrovima u kojima je glavni naglasak stavljen na dodir, i u kojima isprepleteni prsti protagonistica govore više od njihovih glasova, riječi i lica, za jednu zaista sjajnu i potpuno pogođenu umjetničku suradnju.

Treća izvedba, Symptom Of Expression američkoga kompozitora Chrisa Lortiea, odvest će već poprilično emocionalno ispražnjenu i iscrpljenu publiku tragovima apstraktne poezije neafirmiranoga pjesnika Erica Shirlota, prvenstveno svojom minimalističkom, disonatnom, rastrzanom elektroničkom glazbenom podlogom, koja lijepo ilustrira koliko je računalo moćan i važan instrument u rukama autora novije generacije. Ovdje će i režiser Horwitz doći u fokus, s obzirom na to da vizuali od njega zahtijevaju mnogo više intervencija nego u prethodnim djelima – brza izmjena kadrova, split-screenovi, morphing, kolaži, kao i koreografiranje cijelog ansambla Decoder pojačat će osjećaj diskonekcije koji mehanički i visokotehnološki svijet današnjice često izaziva. Samo djelo neće do kraja otkriti svoje namjere, ostavljajući nas da sami tražimo odgovore i interpretaciju širom otvorenom. 

Kako su se vrata dvorane Pogona Jedinstvo otvorila i kroz njih ušlo dnevno svjetlo, vraćajući nas u stvarnost, tako su i slike i zvukovi pomalo počeli bljediti, dajući svima zasluženi predah i oporavak. Pokazalo se da su moderne operne forme ne samo miljama udaljene od klasičnih, nego i izuzetno zahtjevne, ne dozvoljavajući publici ništa manje od potpunog angažmana. Možda je i to jedan od razloga što takvi cutting edge, izazovni radovi imaju vrlo usku, specijaliziranu publiku – nismo više naviknuti biti toliko angažirani i prisutni.

 

Tekst je nastao u sklopu radionice glazbene kritike koja se održala u suradnji Kurziva i Muzičkog biennalea Zagreb. Program je nastao uz potporu Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba. 

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 15.09.2021

VEZANE VIJESTI

Neopterećenost ozbiljne glazbe

Piše: Danaja Glavičić
Ako je cilj otvaranja MBZ-a bio približiti svijet ozbiljne glazbe onima koji ga dosad nisu imali prilike upoznati, onda se nastup Filharmonije pokazao kao pun pogodak.

Smisao je ponekad izlišan

Piše: Marija Butirić

U svijetu koncepata i apstrakcija članovi ansambla Decoder međusobno se potpuno razumiju, dok za slušatelje njihov zvuk predstavlja izazovan zadatak.

Jazz u novom ruhu

Piše: Aleksandra Vukadinović

Prepariranjem klavira na pozornici Kaja Draksler konstantno je iskušavala granice instrumenta i stvarala segmente različitih, pa čak i oprečnih glazbenih tekovina.