Usporavanje u vrijeme hiperprodukcije | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Usporavanje u vrijeme hiperprodukcije

S dvanaest sati prijenosa uživo serija The Third Day: Autumn kroz logistički zahtjevan proces ponudila je iznimno i neposredno TV iskustvo.

Piše: Martina Kontošić

Video stil prijenosa uživo, The Third Day: Autumn

  • A
  • +
  • -

Priznajem da na pitanje o preporuci serije gotovo uvijek odaberem ono što smatram univerzalno kvalitetnim, a da je o tome na svoj specifičan način pisao Tonći Kožul ovdje na Kulturpunktu. Volim čitati o serijama i filmovima, čak i kad se radi o doslovnim rekapitulacijama radnji, a u odabiru sam uglavnom ziheraš i slijedim preporuke nekolicine kritičara i portala koje cijenim. Ono što pak sama aktivno tražim preko svih platformi i međunarodnih produkcija su mračne kriminalističke miniserije. Dodajte tome krajolik kao aktivni dio radnje i imamo pobjednika. Velški čemerni Y Gwyll na nepreglednim vrištinama ili nešto lakši Shetland na golom otočju sjeverne Škotske ulaze u taj izbor. Zato je za napraviti mjesto u rasporedu za The Third Day bilo dovoljno samo zirnuti u prve kadrove najave ove miniserije čija se radnja odvija na malenom otoku uz obalu Engleske, s kopnom spojenim tek plitkim prolazom koji plima uglavnom drži pod vodom.

Očekivala sam i dobila korektnu okultnu dramu sumorne atmosfere s lokacijom kao korektivom radnje. Nešto kao baskijski Baztán čija bi radnja, iako producirana kao filmska trilogija, također dobro podnijela protezanje u serijski format. The Third Day u produkciji Sky studija prikazuje se i na HBO-u kao šestodijelna miniserija koja u tjednom ritmu u prva tri nastavka prati Sama (Jude Law) koji se obilježavajući obljetnicu obiteljske tragedije slučajem zatekne na malom otoku Osea. Nakon što plima prekine kontakt s obalom Sam ostaje tamo dovoljno dugo da se pokrene niz događaja koji ga ondje i zadrže.

U seriji je primjetna gotovo razmetljiva svijest da je glumačka postava vrhunska, ali ne može se poreći kako se krupni kadrovi Samovog lica organski stapaju sa sadržajem jednako kao i s kadrovima krajolika. Fokus na ekspresijama lica koje ne bježe u afektiranje izmjenjuje se sa scenama u kojima gledatelji kroz tri nastavka bivaju pozicionirani kao bespomoćni promatrači ove izdvojene zajednice otočana i njihovih nejasnih namjera vođenih dubokim praznovjerjem. A zatim dolazi subota.

Nakon tri zaokružena nastavka ujedinjena pod naslovom Ljeto, a prije tri nastavka Zime s Naomie Harris kao novim glavnim likom, Sky Arts i HBO su dali Jesen – dvanaest sati prijenosa uživo s otoka na dan kršćansko-paganskog festivala koji se zbiva koji mjesec nakon događaja kojim završava treća epizoda. I dok je serija dostupna iza Sky i HBO paywalla, Jesen je bila dostupna na HBO Facebook stranici i nekoliko drugih platformi. Možda je moguće promatrati ovo maratonsko ostvarenje i kao izdvojeno djelo, ali bilo bi šteta, kao što je i šteta bila propustiti sam prijenos uživo. Jer ima nešto dokumentarno u atmosferi ove serije. Pridonosi tom dojmu lik antropologinje (divna Katherine Waterston) koja putem od promatračice lokalnih običaja, krećući se po margini radnje, postaje jednom od najvažnijih figura priče. Zatim već spomenuta kamera koja s vremena na vrijeme sirovo prenosi otočke vizure, ali što je važnije – i odnose među otočanima.

Zato se čini da samo oni koji su bili u prilici na vrijeme pogledati ranije nastavke (a uopće nije nužno da su bili i oduševljeni njima), mogu prepoznati taj lagani ushit kada je u subotu ujutro, uz zvuk škripanja šljunka pod stopalima, pogled krenuo preko morskog prijelaza prema Osea. Bilo je ugodno prepustiti se osjećaju poznatog, dopustiti uranjanje u sporost kadra prekinutog tek nekoliko puta u 12 sati koliko je emitiranje trajalo. Usred jedne serije, a zapravo usred svih tih serija, platformi, torrenta i beskrajnih izbora, postavljen je teatar. Bila je to izvedba koja je sve ono između uobičajenih odabranih kadrova, koja sadržava svo ono kretanje između točaka i rezova – izvedba u kojoj radnje traju koliko doista traju.

Dvanaest sati je puno vremena za posvetiti se nečemu. Nakon prvih sat vremena, uz Jesen uvijek prisutnom na jednom ekranu, nastavila sam s radnom subotom povremeno se vraćajući u stream s potpunim fokusom ili tek jednim uhom prateći je li se soundtrack promijenio. I trenutci uranjanja, ali i trenutci marginalne prisutnosti činili su neprekinutu emotivnu vezu s pričom. Provesti uz nekog od likova i po pola sata u njihovoj repetitivnoj radnji, radeći nešto svoje, a zatim s ekrana čuti jecaj ili drugi zvuk i posvetiti mu se u boli ili strahu, gradilo je neobičnu prisnost ne samo s radnjom i likovima, već i s cijelom idejom ove dramaturške geste.

Godinu dana pripremana je ova "epizoda" pod umjetničkim vodstvom Felixa Barreta i njegove kazališne kuće Punchdrunk. Trebala je biti realizirana s publikom na otoku, ali mjere sigurnosti zatvorile su je u izdanje kakvom smo prisustvovali u subotu, s "otočanima" Oseae koji su ipak svoj festival održali bez posjetitelja. Tako je jedan od prvih "događaja" Jeseni prizor u kojem jedan od otočana tjera turista natrag na kopno, ali pušta nas (u tom trenutku 1.9k gledatelja) da svjedočimo festivalu i brutalnim događajima u kojima satima pratimo nelagodno ležerne otočane.

Platforma emitiranja učinila je da je tijekom većine prijenosa bilo teško, ali i nepotrebno ignorirati druge gledatelje. Kad mi se u par navrata učinilo da sam propustila nešto važno, bacila bih oko na komentare i tamo bi bili odgovori. Bilo je potrebno zatomiti cinika u sebi pri pogledu na ljude koji su se doista i povezali komentirajući događaje. Neki od njih su od početnih "WTF is going on here?" komentara prešli u najpredanije pratitelje. Mnogi su također imali potrebu isticati da prisustvuju nečem važnom. Opipljiva je bila ugoda bivanja dijelom nečeg izvan uobičajenog. Taj osjećaj je vjerujem prisutniji kod ljudi koji prate kazalište i suvremenu izvedbenu umjetnost, osobito na nezavisnoj sceni. Eksperimenti i začudnost do njih/nas dolaze često prvi i bez filtera.

"Ovo je taj osjećaj, ovo želim da mi umjetnost čini!"

Kad je slična reakcija opipljiva u jednom mainstream događanju na široko popularnoj platformi, ostaje osjećaj da se dogodilo nešto obećavajuće za budućnost TV-produkcije i nešto doista dobro za kulturu. Ekipa oko The Third Day: Autumn pružila je logistički zahtjevan rad, koji se u trenutcima – zbog one take pristupa, povremeno klimave kamere, kiše, trajanja – činio i jako osoban. Radnja se polako i predano odmotavala prostirući se oko gledatelja i za gledatelja, izlažući se ogromnoj publici. Izložila se onima koji su u dugim sekvencama bez radnje vidjeli samo nešto neshvatljivo dosadno, kao i onima koji će ovu produkciju prekrižiti jer ju je poduzela velika produkcijska kuća. Ipak, uz sve nedostatke i objektivne zamjerke, koje vjerujem da ću osvijestiti kad prođe neko vrijeme od emitiranja, mislim da je jako važna gesta što je netko na jednoj mainstream platformi odlučio usred neviđene hiperprodukcije sadržaja, skraćivanja epizoda čak i dramskih serija, binganja kao da nam o tome život ovisi, na makar jedan dan – usporiti.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 05.10.2020

VEZANE VIJESTI

Teška vremena, prijatelju moj

Piše: Tonći Kožul

Unatoč forsiranju turobne atmosfere, Dark osvaja pomno promišljenim implikacijama putovanja kroz vrijeme, prerastajući u prekrasno kompleksnu prostorno-vremensku slagalicu.

Nazovi um radi umorstva

Piše: Tonći Kožul

Ako je prva sezona serije Mindhunter idolizirala FBI, druga je dobrodošao izraz sumnje u njegove kvalitete nastao u kontekstu histerije oko Muellerovog izvještaja.

Ustajte, vi zemaljski roboti!

Piše: Tonći Kožul

Serija Westworld može biti emotivno bogata kada ostavi enigmatska kompliciranja po strani i prestane tretirati svoje likove kao puke pijune na igraćoj ploči.