Usporediti se s najboljima | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Usporediti se s najboljima

Povodom ZagrebDoxa, o dokumentarcima koji oslikavaju stvarnost, ali i o stvarnosti koja utječe na dokumentarni svijet, razgovaramo s Nenadom Puhovskim.

Razgovarala: Matija Mrakovčić
  • A
  • +
  • -

Već desetu godinu zaredom, ZagrebDox upoznaje domaće gledatelje s aktualnim dokumentarcima iz svijeta, nudeći im ekskluzivnu priliku da pogledaju naslove koje domaći kinorepertoar zaobilazi. Ove se godine ZagrebDox održava od 23. veljače do 2. ožujka u zagrebačkom kinu Cineplexx Centar Kaptol, a povodom jubileja razgovaramo s njegovim osnivačem i direktorom, profesorom, redateljem i producentom Nenadom Puhovskim.

 

KP: ZagrebDox ove će godine prikazati 150 filmova. Koliko ste ih pogledali da biste se odlučili za njih sto i pedeset?

N.P.: Ne brojim točno, pregledao sam između 1500 i 2000 filmova. Obično krenem od trailera, pogledam kritike, onda odem do screenera, pogledam njega, pa festivalski život filma. Za svaki film koji je na bilo koji način zanimljiv potreban je čitav niz podataka, to nije jednostavno odluka sviđa mi se – ne sviđa mi se koja je relativno jednostavna. To je doista kompleksan proces koji me veseli, podosta je time cosuming, ali čovjeku osigurava da izabire filmove koji su, s jedne strane, jako poznati, a s druge strane, filmove za koje nitko nije čuo. To je proces koji čovjek radi čitavu godinu, najviše kod kuće, pa po marketima, a danas se sve više filmova može vidjeti online. Meni to olakšava život, to je nešto što mi je veselje, da nije – ne bih to radio

Za razliku od ostalih festivala, mi nemamo jednu publiku, vrsta smo festivala gdje zaista vrlo različiti ljudi dolaze gledati filmove, od penzionera do klinaca. Vjerujem da je ta širina posljedica širine selekcije, posljedica toga da imamo različite filmove, od art filmova do popularnih filmova, docubastera, ekoloških, glazbenih i kontroverznih dokumentaraca. Realne projekcije pokazuju da je u 10 godina ZagrebDoxa nekih 200 000 ljudi odgledalo ili će odgledati dokumentarce, a to je velika stvar za zemlju od 4 milijuna stanovnika.

Otvaranje 9. ZagrebDoxa


KP: Od 150 filmova na ovogodišnjem Doxu, nekoliko je domaćih premijera. Kakva je hrvatska dokumentarna produkcija, o čemu se snimaju filmovi? Kakav je danas domet dokumentarnog filma izvan festivala?

N.P.: U Dox smo krenuli iz pozicije jednog getoiziranog, malog dokumentarnog producenta - Factuma, male produkcije označene kao soroševsko-ljudskopravaško-jugonostalgičarska-antihrvatska produkcija. To nismo bili, ali takva je bila ladica u koju su nas trpali. Ideja da se napravi Dox bila je, između ostalog, i borba za dokumentarac drugim sredstvima, pokušaj da se neutralizira negativan predznak koji je Factum imao i nastojanje da se dokumentarac otvori svima. 

Dox je otpočetka bio otvoren za sve. Moram reći da su hrvatski autori ispočetka bili malo suspektni, nisu znali ili im nije bilo jasno kakav je to festival, nisu bili sigurni možemo li to napraviti bez nekih ideoloških predznaka. No, ubrzo su uvidjeli da je Dox najbolje mjesto susreta svjetskog, regionalnog i domaćeg filma. Naime, oduvijek mislim, da ljestvicu treba staviti visoko i usporediti se s najboljima, onda možete vidjeti tko ste i što ste. 

Čini mi se da je Dox imao vrlo pozitivan utjecaj na hrvatsku produkciju zato što je ljudima otvorio čitav niz tema i estetika koje su bile dosta nepoznate u hrvatskoj filmskoj produkciji, između ostaloga i zbog toga što im je televizija uskraćivala informacije o tome. Najjednostavniji je primjer toga pitanje autobiografskog dokumentarca koji praktički prije Doxa nije postojao u Hrvatskoj. Prije nego je Dox pokazao da filmski autor ima pravo govoriti u prvom licu, što nikada nije bila tradicija hrvatskog dokumentarca, ideal je bio ići sa kamerom što dalje. To da bih ja snimao svog susjeda ii nedajbože sebe ili svoje dijete, to nije postojalo. Otvaranje prema svjetskoj produkciji, naravno ne samo preko Doxa, dovelo je do toga da niz stvari koje dotada nisu postojale u hrvatskom dokumentarizmu počinju živjeti i ovdje. Znate, posve sigurno Ante Babaja nije snimio svoj posljednji sjajni dokumentarac na temelju toga, ali ipak ga je snimio u atmosferi, u okruženju koje je omogućilo da snimi dokumentarac o sebi, a koji je imao premijeru na trećem Doxu.

Kad se usporedi hrvatska, regionalna i europska produkcija, meni se čini da je hrvatski dokumentarac tematski apsolutno uz bok najboljim dokumentarcima europske, pa i svjetske produkcije. Ono gdje on to nije jesu produkcijski uvjeti i budžeti. Ne mislim da je nužno imati stotine tisuća eura, pa ponekad i do milijun eura, jer to ima svoju cijenu u vrsti kompromisa koje morate raditi, prvenstveno s financijerima, ali je posve sigurno da su kod nas ti budžeti premali i da jednostavno ne omogućavaju vrstu ispoliranog, kompletno dovršenog dokumentarca kakvo danas europsko tržište traži. Čini mi se da je ovdje još uvijek vrlo upitna pozicija HTV-a koji troši razmjerno veliki novac za produkciju koja nema nekog većeg utjecaja, ni na festivalskoj sceni niti u samoj zemlji u smislu da se bavi važnim stvarima ili otvara važne teme. Domaći filmovi koji ulaze u ovogodišnji Dox bave se izolacijom mentalnih bolesnika, ovrhama, utjecajem medija, pozicijom rodnih manjina, sudbinom starijih ljudi, nizom socijalno relevantnih tema, i činjenica da ti autori žele imati premijere na Doxu znači da smo napokon postali nešto što je važno, a to je da čovjek napokon postane prorok u vlastitoj zemlji.

Regionalna konkurencija 2014. 

 

KP: Domaći dokumentarac je javni interes i logično je da ga HRT sufinancira. Na neki način, nedostatke tog javnog servisa pokrivate i vi, svojim festivalom. Koji su, prema Vama, strukturni nedostaci javnih medijskih servisa u odnosu na festivale poput Zagrebdoxa? Do kakvih je konkretnih promjena došlo u financiranju dokumentarnog filma i na koji je način tome doprinijelo osnivanje HAVC-a?

N.P.: Najveći je problem što ja doista mislim da HTV ne radi svoj posao kad je dokumentarac u pitanju. HTV ne želi prihvatiti da svaka reportaža, takozvani current affairs, nije dokumentarni film. To je prva i osnovna stvar koju oni nikada nisu napravili. Dakle, nisu definirali odgovar na vrlo jednostavno pitanje – što je to dokumentarni film? 

Dok javna televizija ne napravi radikalan potez i ne ostane s 5 commisioning editora, a ne s 25 autora, bojim se da se neće puno toga promijeniti na bolje. Znam da to zvuči grubo, znam da su tu ljudske egzistencije u pitanju, no ako stavim na svoju glavu kapu čovjeka koji je zainteresiran za kvalitetu dokumentaraca, onda treba reći da negdje oko milijun i pol eura godišnje odlazi za dokumentarni film i taj je novac značajan u usporedbi sa novcem kojeg daje HAVC, a čiji filmovi imaju daleko bolje rezultate. Naprimjer, film Tatjane Božić kojem je Factum koproducent prije nekoliko je dana imao premijeru na Rotterdamu, europskom A festivalu. Na dokumentarnoj sceni događa se izuzetno puno uzbudljivih stvari s kojima televizija nema nikakve veze, nisu čak ni koproducenti bilo kojeg relevantog filma i to je nešto što se mora promijeniti. Evo, samo dva zadnja super uspješna hrvatska dokumentarca – Nije ti život pjesma Havaja ili Gangster te voli. Gdje je tu bila HTV?

Do 2000. godine imali smo blokadu dokumentarnog filma jer je jedna ideja, jedan stav i jedna osoba kontrolirala HTV i Ministarstvo s tezom da Ministarstvo ne treba financirati dokumentarni film već to treba činiti televizija, naravno zato jer je kontrola televizije bila lakša. Tako je do pobjede koalicije dokumentarni film bio u velikoj mjeri pod kontrolom koja je onemogućavala otvaranje čitavog niza tema i snimanje važih dokumentaraca. Tada je najprije Ministarstvo kulture oživilo dokumentarni film, a potom je HAVC posve sigurno bitno pridonio nezavisnim ili malih producentima da krenu u proizvodnju. No, ja tu vidim barem dva problema, dvije male opasnosti. Jedno je pitanje budžeta koji su i dalje premali, pogotovo u odnosu prema igranom filmu u Hrvatskoj, a naročito kad televizija ne sudjeluje u financiranju dokumentarnog filma. Druga je stvar težište prema koprodukcijama, europskim koprodukcijama. To jest pozitivno i zanimljivo, no postoji opasnost da se to vidi kao jedini pravi način rada, što znači da postoji mogućnost da niz domaćih, lokalnih, malih tema, nama važnim, ne bude obrađeno. Kog vraga Europu zanima problem Sanadera ako postoje korumpirani političari u svakoj zemlji? Čitav niz tema koje su nama zanimljive treba napraviti, a za njih je teško dobiti novac iz Europe tako da je to, kako volim reći, navlačenje europskih para postala mantra koja može postati opasna.

 

Slatkica i boksač, Zachary Heinzerling, službeni program


KP: Kad smo već načeli temu kulturne politke, kakav je Vaš komentar na aktualno pitanje hoće li se održati Dani hrvatskog filma i trebaju li se održati?

N.P.: Priča s Danima je tragikomična. To je festival koji je, na neki način, ostatak hladnog rata. Struktura festivala je prepisan Oberhausen ili Leipzig koji su napravljeni u doba hladnog rata ili čak i prije, koji su imali strukturu prikazivanja kratkih dokumentarnih filmova, eksperimentalnih i tako dalje. Ali to je bilo u nekim drugim vremenima, prije digitalnih medija, Interneta, Youtube-a, digitalne revolucije, a osim toga, festivali potput Oberhausena bili su međunarodni. Nacionalni festival kratkog metra, pa onda kratkog metra i igranog filma do 70 minuta, pa onda reklama, glazbenih spotova, akademskih filmova, zapravo je revija koja sigurno ispunjava neku svrhu, ali nisam siguran da svaka studentska vježba treba biti prikazana u velikoj dvorani Studentskog centra. Čini mi se da bi jači kriteriji i jasnije profiliranje festivala učinili mnogo više. 

 

KP: Vaš film Paviljon 22 (2002), nakon što ga je HTV čuvao za sebe deset godina, prvo je u kolovozu prikazan na suđenju Tomislavu Merčepu kao dokaz u postupku, pa ga je HTV prikazao na Trećem programu krajem studenog. Možete li mi na primjeru sudbine vašeg filma posljednjih deset godina ocrtati svoj stav prema mogućnostima angažiranosti dokumentaraca i mogućnostima njegove recepcije?

N.P.: Mislim da HTV još uvijek pati od posljedica prije promjene vlasti 2000-e, kada je političkim odlukama na HTV došao veliki broj ljudi koji nisu bili televizijski ljudi, dovedenih da bi osigurali kontinuitet jedne ideologije, a nikada se nisu vratili ljudi devedesetih izbačeni s televizije zbog krivih krvnih zrnaca i političkih stavova. Čini mi se da je toj situaciji na HTV-u još uvijek najdraža programska postavka ne bi se šteli mešat. Taj javni medij nikada nije napravio niti jedan dokumentarac koji bi izazvao javnu raspravu o bilo kojoj temi. Sve to što smo mi radili, i Oluju nad Krajinom, i Paviljon 22, Loru, pa Ratnog reportera, Dečka kojem se žurilo, nešto je što je trebala napraviti HTV, a ne nezavisna produkcija. Oni to nisu napravili, bili su beskrajno sretni da to ne rade, jer ta pozicija, ne bi se šteli mešat, bitna je za egzistenciju niza ljudi na HTV-u. 

Stoga nije čudo da Paviljon nije deset godina bio prikazan jer su u njemu praktično svi ljudi koji su 90-ih bili bitni u politici, od Boljkovca do merčepovaca, potvrdili da su se zločini događali i da za njih znalo. To je takva činjenica koju evidentno HTV nije imao snage podastrijeti svojem gledateljstvu i tu HTV gubi na vjerodostojnosti, no time vrlo efikasno radi na jednom ideološkom nastavku "kompaktiranja" jednog društva koje bi trebalo biti otvoreno društvo. Filmovi koji bi trebali biti osnova dijaloga i diskusije na HTV-u ne prolaze, jedinu diskusiju koju HTV dopušta jest diskusija pod njenom kontrolom, u njezinom studiju i sa njezinim voditeljima. Koji imaju slušalicu u uhu, naravno. 

Što se tiče Paviljona, Nobilo, koji je dobro poznavao situaciju u Hrvatskoj devedesetih i jedan je od sudionika filma, zastupajući žrtve tražio je da se film prikaže na suđenju. Ni ta činjenica nije nagnala HTV da ga prikaže. Nota bene, argument koji se pritom redovito koristi jest da bi prikazivanje tog filma utjecao na odvijanje sudskih procesa. To su gluposti, to bi možda funkcioniralo u američkom pravnom sustavu gdje odluke donosi porota, no kod nas to je sudac ili sudačko vijeće, i kad vi upotrijebite taj argument u našem kontekstu, to znači priznanje da ti suci nisu profesionalci i da se na njih može utjecati.

 

Ekspedicija na kraj svijeta, Daniel Dencik, međunarodna konkurencija 


KP: Kakav biste dokumentarac Vi snimali u ovom trenutku? 

N.P.: Dosta dugo već snimam film o svojoj generaciji '68, o svojim prijateljima i tadašnjem sustavu vrijednosti. Radi se o vremenu koje je bilo analogno vrijeme, vrijeme bez Interneta, a znali smo sve što se događa u svijetu, slali bi nam novine iz New Yorka ili bismo otišli u francusku ili njemačku čitaonicu i čitali strane novine. Želim govoriti o vremenu koje je formiralo našu generaciju i hoću prenijeti svojoj djeci i unucima saznanje da je postojalo. S obzirom da su danas djeca većinom dezinformirana u školama, važno je da na tu crnobijelu sliku koju nose o vremenu prije devedesete bacim malo boje, objasnim koje snove, koje iluzije smo imali, što se dogodilo, odnsno zašto je nakon '68 došla '71. To je nešto čime se bavim već dvije godine i bavit ću se time još sigurno 6 mjeseci. Potrošio sam deset godina radeći filmove koje je trebalo napraviti, a ne toliko filmove koje sam htio, tako da će ovo biti film i za moju dušu.

 

Zatvaranje 9. ZagrebDoxa


KP: Ako smijete podijeliti s nama, koji su Vaši osobni favoriti na ovogodišnjem Doxu?

N.P.: Uvijek imam svoje favorite no nikada ne govorim o njima. Svaki festival kuvertiram svog favorita, jedan film koji mi je drag i onda gledam kako ga publika ocjenjuje i to mi je kriterij kojim sam sebe provjeravam u odnosu na ukus publike koja gleda filmove. Do sada sam dobro prolazio, imao sam četvorku i više, ali mislim da je to neophodno čovjeku koji ima odgovornost i koji odgovara, prije svega, publici za filmove koje odabire. 

Osim toga, prije dvije godine sam osnovao vlastitu nagradu za autore iznad 55 godina, jednostavno želeći pokazati da je kult mladosti kult rezultat potrošačkog društva i multinacionalnih kompanija. Borim se na svoj način protiv potrošnosti, potrošnosti od sapuna do umjetnosti, koja je postala osnovnom značajkom vremena u kojem živimo. Postoji čitav niz autora koji više ne mogu dobiti nagrade za debitanta, nadu, za prvi ili drugi film, autora koji se zaboravljaju, a koji su veliki autori. Na osobni se način borim da neki ljudi koji su sjajni filmaši i koji imaju ozbiljne godine dobiju moju osobnu nagradu. I to me beskrajno veseli.

Moje su kolege bili skeptični prema tome, ali neki moji su kolege bili skeptični i prema festivalu koji nema dj-a pa smo preživjeli. Idem svojom tvrdom glavom prema naprijed, u tom sam svijetu sad već skoro 50 godina i prošao sam razne festivale, žirije, odbore, direktore i dramaturge, imam neko pouzdanje da znam što ljudi žele gledati. Ne kao Đelo Hadžiselimović, ali ipak nešto znam.

 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 18.02.2014