Uspostavljanje živih relacija | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Uspostavljanje živih relacija

S Natašom Bodrožić i Ivanom Meštrov razgovaramo o pristupu konceptu i produkciji OSTRALE bijenala 021 te značenju i izazovima bijenalnih događanja suvremene umjetnosti.

Razgovarala: Martina Kontošić

Ivana Meštrov i Nataša Bodrožić (foto: Franz Leyser, 2021.)

  • A
  • +
  • -

U radničkoj kantini bivše tvornice elektroničke opreme Robotron u Dresdenu 1. srpnja se otvorilo OSTRALE bijenale 021 s temom Breathturn (Mjena daha), koje traje do 3. listopada. Dijelom četveročlanog kustoskog tima bijenala koje aktivira bivše industrijske i druge zapostavljene urbane lokacije su Nataša Bodrožić i Ivana Meštrov, kustoski duo Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze. Njihov angažman i koautorstvo na ovom projektu bio je povod za razgovor o izvorištima koncepta i pristupu produkciji ovog bijenala, nužnim prilagodbama i novim metodologijama postava u zahtjevnim okolnostima ograničenog kretanja, ali i značenju, izazovima i budućnosti bijenalnih i drugih obuhvatnih događanja suvremene umjetnosti danas.

 

Kustoski tim OSTRALE-a čini grupa autora. Osim vas, tu su Patricija Gilyte (Kaunas 2022) i Krisztian Kukla (Art Quarter Budapest). Riječ je o pojedincima iz tri države i različitih konteksta. Koje su ipak dodirne točke i kako se one ispoljavaju u jednom ovako velikom događanju?

Ono što se prvo uočava, a s obzirom i na naziv bijenala u Dresdenu – OSTRALE, jest da svi dolazimo iz post-socijalističkih tj. post-sovjetskih društava. Međutim, i ta iskustva socijalizma su, opet, vrlo različita. Naravno, uvažavajući razlike naših pozicija, ali i iskustava te ‘tranzicije’, nerijetko smo imali i oprečne poglede. Naša najvažnija dodirna točka ujedno je i bila zajednička misija – poziv od strane Ostrale centra za suvremenu umjetnost da kolektivno iskuriramo njihovo već 'tradicionalno' bijenale (održava se od 2007.g.), koje su krajem 2019., kada su započeli naši prvi kontakti, organizatori htjeli dodatno internacionalizirati. No, ubrzo su krenula zatvaranja, izolacije i sve popratne anksioznosti. Ukratko, kurirali smo međunarodno bijenale suvremene umjetnosti u izvanrednim okolnostima. Kada smo se u drugom mjesecu ove godine nas četvero kustosa ipak uspjeli (po drugi put ) uživo susresti u uvjetima covid-ograničenja, bili smo u desetodnevnoj karanteni zajedno s Ostrale produkcijskim timom. Samu smo situaciju koja nas je snašla prozvali «kuriranjem u izolaciji». 

Kustoski i produkcijski tim OSTRALE bijenala O21, foto: Franz Leyser, 2021.

Tom smo prilikom, u prvoj fazi selekcije radova pristiglih na poziv odaslan na proljeće 2020.g. (na temu rasta/odrasta/ekologije) puno razgovarali o međusobnim kontekstima i uvjetima rada. Tako nam je sada donekle jasnija pozicija vaninstitucionalne kulturne scene u Mađarskoj, koja dobiva sve manje javnih dotacija te je svedena na iznalaženja novih modela funkcioniranja; primjerice Krisztian Kukla je umjetnički direktor i kustos suvremenog umjetničkog centra Art Quarter Budapest. Radi se o privatnoj inicijativi oformljenoj unutar postindustrijskog kompleksa nekadašnje pivovare. Kompleks se postepeno obnavlja od 2004. te osim što je postao bitan izlagački punkt za tamošnju progresivniju umjetničku scenu, programska djelatnost i ljudski resursi se većim dijelom financiraju od kratkotrajnog najma preostalih prostornih kapaciteta za umjetničke rezidencije međunarodnih umjetnika (čiji boravak djelomično financiraju partnerske međunarodne institucije i kulturni centri), gostujućih predstava i filmskih produkcija, ali i dugotrajnijih in-house malopoduzetničkih inicijativa iz sfere kulturnih industrija. Ipak, još nam je relevantnije bilo otkriti da se otpor novom konzervativizmu u Mađarskoj stvara (a slika nacije dekonstruira) i kroz HUNGAROFUTURIZAM – recentni umjetnički pokret koji uključuje brojne pisce, dizajnere, vizualne umjetnike mlađih generacija, te smo mnoge od njih predstavili i na Bijenalu.

Naš je proces rada na bijenalu zasigurno velikim dijelom obilježila i frustracija da se ne možemo slobodno otisnuti u grad, te tako bolje upoznati kontekst (g)rada. Sve do ljeta i otvaranja Bijenala ti su se susreti dešavali na kapaljku, ali su nam svejedno pomogli da u nekoj mjeri testiramo ustaljena gledišta na grad (bastion njemačkih ekstremno desnih grupacija, talac moćnog baroknog naslijeđa, žrtva traumatičnog iskustva savezničkog bombardiranja, središte Ministarstva za državnu sigurnost (tajnih službi) DDR-a. Ono što nam je u prvom radnom posjetu Dresdenu, u listopadu 2020. ostalo kao poseban dojam jest izuzetno kvalitetna institucionalna kulturna scena. U listopadu smo uspjele posjetiti sjajnu izložbu Milijun ruža za Angelu Davis u Kunsthalle im Lipsiusbau, koju je kurirala Kathleen Reinhardt, a koja se bavila povijesnim događajem iz razdoblja DDR-a – državno organiziranom kampanjom solidarnosti za oslobađanje američke filozofkinje, komunistkinje i aktivistice Black Powera Angele Davis. "Milijun ruža za Angelu" bio je moto kampanje razglednica 1970.-72. u znak podrške Davisovoj, koja je u to vrijeme bila pod optužbom za terorizam. Izložba se, dakako, bavi i suvremenim političkim trenutkom u zemlji te mnogostruko rastvara ili proširuje poglede na nedavnu prošlost, ukazujući na traumu, ali i brojne paralelne (često zamagljene) narative opresije/ emancipacije, uvodeći u dijalog radove suvremenih umjetnika poput Arthura Jafa, Slavs and Tatars, Anrija Sala i drugih, uz radove umjetnika aktivnih u vrijeme DDR-a.

Druga, jako dobra izložba odvijala se gotovo paralelno s bijenalom OSTRALE, a sasvim slučajno imala je istu nit vodilju – poeziju Paula Celana. Naime, naslov ovogodišnjeg bijenala OSTRALE O21 bio je Mijena daha (Breathturn) referirajući se na antologijsku zbirku Celanove poezije iz 1967., dok izložba naziva Wordless—Falling Silent Loudly, u baroknoj Japanskoj palači u kojoj je smješten i Etnografski muzej, istražuje moguće načine razbijanja faza šutnje koje nastaju kada ljudi dožive kolektivnu traumu. Izložba ujedno predstavlja predmete iz etnografskih muzeja u Dresdenu i Leipzigu, u dijalogu sa suvremenim umjetničkim djelima, a između ostalog se osvrće na kolonijalne odnose moći i načine suočavanja s kontroverznim kontekstima u kojima su nabavljani predmeti iz zbirki tih muzeja.

 

Koliko su smanjena mobilnost, nužni zaokret prema lokalnom te intenziviranje online događanja utjecali na inicijalni koncept bijenala?

Svakako jesu, no ne baš nužno tim slijedom. Inicijalni koncept raspisa bijenala na temu rasta/odrasta i ekologije mijenjao se ukorak s našim selekcijama te usmjerio ka zaokretima i praksama kohabitacije na pragu pandemijskog, postkonfliktnog, posthumanog (Mijena daha). Na poziv na izložbu odgovorilo je 1200 umjetnika, a finalno je odabrano njih 140 te je u smislu pronalaženja novih metodologija za kustoski rad na daljinu Ostrale centar za suvremenu umjetnost razvio prilično kompleksan sustav digitalne baze podataka, koja je uvelike olakšala našu komunikaciju, organizaciju, logističku i diskurzivnu provedbu same selekcije radova na daljinu. Organizatori bijenala su možda upravo zbog svih tih izvanrednih okolnosti i dosadašnje prepoznatljivosti bijenala u lokalnom kontekstu, kojem je trebao ovaj ljetni uzlet nakon dugomjesečne karantene, inzistirali na klasičnom izložbenom formatu, a manje su nas podržavali u iznalaženju drugačijih, eksperimentalnijih načina posredovanja koncepta bijenala. Zbog epidemioloških mjera unutar ovako velike izložbe, morali smo u potpunosti izostaviti i određene medije poput performansa, kao i VR radove, a unatoč prvotnim idejama da organiziramo neke izvedbeno-diskurzivne programe off ili online zbog šireg dosega ili poticanja dodatnih susreta, ni to se u svoj ovoj izvanrednoj situaciji nije desilo.

Dosta smo se u jednom trenutku bavili i «koreografijom» posjeta jer smo morali zbog striktnih epidemioloških mjera osmisliti fiksni obilazak izložbe, odrediti samo jedan smjer kretanja (ne možete se vratiti na početak, nego stalno koračati naprijed) što smo testirali kroz analognu maketu koju su nam izradili suradnice-studentice s Arhitektonskog fakulteta u Dresdenu. Ta ista maketa bila je podloga za prostornu artikulaciju koncepta bijenala jer na postav nismo mogli dolaziti, ni mi kao ni većina umjetnika, što je samo kustosko iskustvo umanjilo za jednu bitnu stavku: uspostavu direktne relacije s radovima i izložbenim poglavljima za tako jedan opsežan prostorni obuhvat. Tu su još bila i famozna sigurnosna ograničenja/fire escapes za novonastale uvjete, koja su, paradoksalno, davala zadnji pečat izložbi. Sve je to trebalo ispoštovati...

OSTRALE, veljača, 2021. Kustoski rad u izolaciji s modelom Robotron kantine.

 

Bijenale se događa u radničkoj kantini bivše tvornice Robotron, nekadašnjeg najvećeg istočnonjemačkog proizvođača elektroničke opreme. Možete li objasniti veze između značenja Robotrona za aktivističku i kulturnu scenu Dresdena i Motela Trogir kao dugogodišnjeg centralnog projekta Slobodnih veza?

Kako smo negdje već istaknule, kad smo prihvatile angažman na OSTRALE bijenalu, nismo znale da će glavni izložbeni prostor biti radnička kantina Robotrona jer su pregovori još bili u tijeku. Naime, zgrada je u lošem stanju jer se godinama ne koristi, a nalazi se u centru Dresdena, u kvartu bivšeg kompleksa poduzeća Robotron. Dakle, govorimo o nekoliko velikih poslovnih zgrada u blizini poznatog Deutsches Hygiene-Museuma, u prilično dobrom stanju, koje su, ipak, predviđene za rušenje, a neke su već nestale. U saveznim pokrajinama istočne Njemačke pa tako i u Dresdenu, naišli smo na dosta poznatu situaciju: državne tvrtke, kojima su pripadale mnoge od tih struktura, naglo su prestale postojati (proizvodnja im je ugašena) nakon što su privatizirane. Njihova imovina tj. zgrade su zatim izložene mehanizmima tržišne spekulacije nekretninama. U mnogim slučajevima nije im pronađena odgovarajuća nova funkcija, već se lice grada radikalno mijenja masovnim rušenjima upravo arhitekture druge polovice dvadesetog stoljeća.

Foto: blaurock markenkommunikation, 2021.

Kantina Robotron, čini se, jedina u kvartu ima šanse da opstane, upravo zahvaljujući naporima niza aktera, predvođenih građanskom platformom OSTMODERN. Platforma funkcionira kao mreža i okuplja protagoniste u različitim gradovima (bivše Istočne) Njemačke, s ciljem očuvanja važnih zgrada, umjetničkih djela povezanih s arhitekturom, umjetnosti i dizajna u javnom prostoru te urbanih cjelina iz razdoblja 1945. do 1989. na području bivše DDR. Dakle, ono što ih povezuje s projektom Motel Trogir je ista tema, isto razdoblje i slična misija: otvoriti široku javnu raspravu i interes za očuvanje ovog arhitektonskog, kulturnog, povijesnog sloja. Destigmatizirati ga, ukazati na njegove nepriznate kvalitete, posebno u kontekstu aktualne proizvodnje prostora, otvoriti mu održive perspektive unutar suvremenog grada. Spaja nas, dakle, ono što se sve više prepoznaje kao “baštinski aktivizam”. Zajednički nam je i građanski angažman kao ishodište, ali istodobno uključivanje velikog broja stručnjaka koji se profesionalno bave predmetnim područjem, poput konzervatora, povjesničara umjetnosti i arhitekture, arhitekata, sociologa, fotografa itd. Motel Trogir, s druge strane, jest dugogodišnji projekt koji je tokom vremena razvio specifičnu metodologiju, koju možemo opisati kao spoj građanskog aktivizma te znanstvenog, publicističkog, kustoskog i edukativnog rada, a provodi ga profesionalna udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze sa suradnicima. U svakom slučaju, jednom kad smo saznale u kojem kontekstu ćemo raditi bijenale, to je otvorilo cijeli niz asocijacija, poveznica, prepoznavanja i premrežavanja. Osjećale smo se, dijelom, kao da radimo na svome terenu. 

 

Kako izbjeći da se od industrijske, ali i šire arhitektonske baštine ne učini samo kulisa umjetničkim događanjima?

Treba prvo napomenuti da su umjetnička događanja ovdje dio građanske borbe za očuvanje kantine Robotrona (memorije grada) i demonstracija njezine moguće buduće namjene kao centra žive kulture i umjetnosti, nasuprot (simboličkog i urbanističkog) vraćanja grada vremenu Augusta II. Jakog, apsolutističkog vladara koji je u Dresdenu u 17./18. stoljeću izgradio niz raskošnih građevina i preko kojeg se danas grad turistički brendira. Na kulisu u Dresdenu više podsjeća faksimilno (nedavno) obnovljen gradski centar koji svjedoči o tom 'dobu moći' (porušen u savezničkom bombardiranju) nego Robotron kantina, koja je i ovako derutna mjesto pulsirajućeg života mladih (ali i djece i starijih ljudi iz kvarta) jer se ispred nje nalazi sjajan skate-park.

Foto: Lav Paripović, 2021.

Na neki način, tu je sadržan odgovor i u vezi šireg promišljanja prenamjene industrijske i modernističke baštine iz vašeg pitanja. Dakle, treba sagledati kako grad živi i uzeti u obzir navike i potrebe njegovih stanovnika i kroz vizuru recentnije povijesti jer oko spomenutog skate-parka, odvija se vibrantan kvartovski život. I sama kantina se «osvaja» grafitima, spontanim ili organiziranim intervencijama na fasadi, a u neposrednoj blizini nema slične «spontane gradske situacije». U blizini se, s druge strane, nalazi možda najzanimljivija kulturna institucija u gradu – već spomenuti Muzej higijene, izgrađen u prvoj polovici 20.stoljeća, a svojom funkcijom i sadržajima najbliži je pariškom Musée de l'Homme, što je varijanta antropološkog muzeja. Dakle, semantički, povijesno i urbanistički, mjesto suvremene umjetnosti i kulture na mjestu bivše radničke kantine koja je služila i do 5000 obroka dnevno, a koje se stanovnici, zaposlenici Robotrona još uvijek živo sjećaju i pohrili su vidjeti ju upravo zbog genius loci, prilično je uvjerljiv argument. Kad je već proizvodnja izmještena, tj. ugašena i imamo ovakvu situaciju.

Ukratko, nova funkcija modernističke (i) industrijske baštine mora biti sagledana u širokom polju potreba i mogućnosti grada, u interdisciplinarnom dijalogu, a kroz alate kulturne produkcije eventualno možemo sudjelovati u afirmiranju, poticanju interesa, stvaranju žive društvene debate, pa u krajnjem slučaju i aktivne zaštite zgrade ili okoliša. U Dresdenu ustvari imamo primjer izuzetne obnove jedne druge modernističke zgrade, a to je predivna Kulturpalast (Palača kulture) iz 1969., koja se zbog poštivanja izvornog projekta smatra jednim od uspješnijih projekata redizajniranja. Očuvan je na njoj čak i «kontroverzni» mural Put crvene zastave/ Der Weg der Roten Fahne koji je pažljivo restauriran.

Foto: Ivana Meštrov, 2021.

Obnova i prenamjena modernističke i industrijske baštine treba zasigurno biti prepoznata kao dio gradske i šire (nacionalne) politike. S obzirom da smo kroz aktualni EU projekt Flowing Connections u partnerstvu s EPK Kaunas 2022, u tom smislu treba spomenuti i njegovu važnu programsku odrednicu – Modernism for the Future, koja prepoznaje modernističku arhitekturu grada kao izuzetno vrijedan graditeljski sloj te okidač daljeg urbanog razvoja. S njima planiramo surađivati naredne godine. 

Foto: Ivana Meštrov, 2021.

Praktično gledajući, unutar izložbe, pokušali smo nadići ideju prostora kao pasivne kulise prošlih vremena uspostavljajući žive relacije, koristeći se taktikama infiltriracije, aproprijacije i amplifikacije. Uz jedan od impoznatnih unutarnjih prostornih reljefa rekreirali smo "dnevni boravak-čitaonicu" koristeći originalni mobilijar iz vremena funkcioniranja Robotrona, a na izložbi je i svakodnevno prisutna nekolicina medijatora različitih generacija, koji zajednički s posjetiteljima razgovaraju ne samo o radovima nego i o prostoru, doprinoseći multiplikaciji nevidljivih narativ. Unutar cjelokupne bijenalne selekcije, pozvali smo i lokalnu umjetnicu iz Dresdena, Nadju Buttendorf, da predstavi Robotron, svoju tech operu u više činova, koju je razvijala duži niz godina, baveći se postindustrijskom situacijom bivšeg DDR-a , te transformacijama u polju rada. Dodatno smo šire kontekstualizirali postindustrijsko iskustvo predstavljajući i nekoliko radova koji se bave arhitektonskom baštinom ili borbama za prostor, a dolaze iz različitih, ponajprije post-socijalističkih konteksta, kao i uključili južnoameričke dekolonizacijske perspektive euromodernizma.

Za razumijevanje specifičnosti tranzicije bivšeg DDR-a, uspostavili smo i suradnju s lokalnom građanskom platformom OSTMODERN, koji su unutar izložbe napisali kratki kulturno-povijesni osvrt na zgradu i zbivanja oko nje. Bilo nam je važno ostvariti kohabitaciju s javnim urbanim prostorom, gdje je još jasnija naša uloga privremenih korisnika Robotrona, te smo unatoč prijedlogu organizatora odlučili ostaviti postojeće (mnogobrojne) grafite na zgradi, a ne ih neutralizirati 'čisto bijelom'. U nekoliko iznimnih slučajeva, pozvali smo umjetnike da s vlastitim odabranim radovima interveniraju na vanjskoj opni/pročelju Robotrona (Christoph & Sebastian Mügge, Hope for the Best but expect the Worst; Nika Rukavina, Manual for House Repairs for Woman; suradnja s Kunsthaus Dresden na programu umjetničkih intervencija Prelude Nordost Südwest). 

Foto: OSTRALE, 2021.

 

Ovo nije prvo bijenalno događanje koje ste kurirale. 2013. kurirale ste Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana u Anconi. Jasne su konceptualne razlike, fokus i produkcijski okviri ova dva događanja, međutim većina bijenalnih događanja ipak dijeli određene strukturne sličnosti i izazove. Možete li usporediti vaš pristup ovim dvama događanjima u pripremnoj fazi, produkciji i komunikaciji s umjetnicima?

Budući da se praktički uoči otvorenja Bijenala u Anconi - MEDITERRANEA 16 urušila gradska vlast koja ga je podržavala što je dovelo u pitanje samo održavanje manifestacije, dok je OSTRALE bijenale u Dresdenu organiziran u apsolutno nepredvidivim okolnostima pandemije, a zatim je grad pogođen jakim kišama koje su oštetile i samu zgradu, također dva dana prije otvorenja, možemo reći da su oba iskustva bila dosta turbulentna. Ali, pomalo smo se s time naučile nositi, tj. recimo da smo spoznale dosege naših mogućnosti utjecanja na neke (nepredvidljive) procese. Bijenale mladih koncipirale smo u suradnji s još šest, generacijski nam bliskih, kustosica i kustosa, djelatnih na području Mediterana, ali i s ogromnom mrežom partnera, koji variraju od umjetničkih udruga i malih kulturnih centara do odjela za kulturu ili muzeja. Na samom početku krize i ratnih zbivanja u Siriji jedna od naših sukustosica je netom prije napustila Damask.

Ostrale bijenale je pak strukturalno bilo puno jednostavnije za sagledati makar je specifičan (post) pandemijski kontekst odvijanja Bijenala donio svoja već ranije navedena ograničenja. Komunikacija s umjetnicima je, posebice u pripremnim fazama na ovako velikim događanjima, jednostavno reducirana, nemoguće je sa svima ostvariti sustavniji kontakt. No, Mediteranea 16: Errors Allowed je kroz trodnevni događajni format ostvarila tu svojevrsnu iluziju pluralnosti, grada u gradu, izložbene heterotopije, svi su došli na otvorenje, sretali se u izložbenim salama, nazočili koncertima, performansima, diskurzivnim programima, zaposjeli sve pore naše privremene mikrolokacije, bivših lazareta u Anconi (sada pretvorenih u izložbeni prostor Mole Vanvitelliana). Bilo je to sjajno iskustvo. Svakako, ova dva iskustva ne možemo toliko ni mjeriti jer smo za Mediterraneu uistinu prošle Mediteran, gradove i scene, upoznavale umjetnike, a ovdje je sve bilo puno komornije, iz pozicije naših soba i s naših kompjutera. Ipak, u najgorim karantenama, pomoglo nam je tih nekoliko izmještanja, održavanje kanala tj. komunikacije sa svijetom otvorenom, uz paralelno promišljanje o smislu našeg rada, bavljenja umjetnošću koja bez recepcije i nema smisla. Tu je da se vidi, osjeti, propita, konstituira neki vid makar privremenog zajedništva, novih svjetova. Stoga nam je bilo važno i fizički dovesti umjetnike, unatoč brojnim ograničenjima i pandemijskim i financijskim. 

 Fragment rada Andree Palašti, foto: Franz Leyser, 2021.

Kakva su vaša iskustva u kontaktima s javnošću neposredno prije i nakon otvorenja oba spomenuta događanja?

Drago nam je bilo u oba slučaja uvidjeti da takvi tipovi događanja uistinu privlače raznoliku tzv. široku publiku, a ne samo onu stručnu, i usko vezanu za suvremenu umjetnosti. Možda je i velikom interesu građana Dresdena za Bijenale doprinijela i činjenica da su se ovog ljeta kulturni sadržaji ponovno tek počeli događati i da ih je publika uistinu bila željna. Ne treba ni zanemariti da organizatori već godinama sustavno rade na razvoju publike te približavanju izložbe suvremene umjetnosti ciljanim, ali i društveno fragilnim i ugroženim skupinama posjetitelja (djeca, studenti, starije osobe, mladi migrantskog podrijetla i izbjeglice), kao i da razvijaju posebne programe koje uključuju posjetitelje s tjelesnim invaliditetom.

 OSTRALE 021, foto: Ana Hušman

U svijetu danas postoji oko tristotinjak bijenala (trijenala i dr. sličnih događanja) od kojih je većina osnovana u posljednjih dvadesetak godina, što je i poziv na kritički odmak prema tzv. bijenalizaciji i festivalizaciji umjetničkog svijeta. Kako vidite budućnost i razvoj bijenalnih koncepata koji neće podlijegati samo površnoj ekonomiji iskustva?

Važno je znati što radimo (dakle bijenale od 140 umjetnika, a ne autorsku izložbu) i zašto (kustoski duo Slobodne veze su prekarne kulturne radnice i ne mogu uvijek birati idealne situacije i uvjete) te iz toga izvući maksimalno, posebno za umjetnike s kojima surađujemo (vanjska prisutnost, honorar, mogućnosti daljeg izlaganja, umrežavanje) te voditi računa o kontekstu tj. artikulirati politička pitanja i teme koja smatramo važnima – u ovom slučaju, podržati borbu za ROBOTRON kantinu.

Točno je da je od ranih 2000. u svijetu umjetnosti sve počelo vrvjeti od bijenala, klasična priča suvremene umjetnosti kao "simbola otvorenosti", ali i neizostavnog promotora neoliberalnih, globalizacijskih trendova. Svaki kontekst, pa i onaj najopresivniji u smislu građanskih sloboda se može malo isprati jednim bijenalom. Sve je to jedna bijenalna patologija kako je, jednom prilikom, spomenula Katerina Gregos. Bijenale nosi legitimizaciju, trendove, pompoznost, ali istovremeno i odgovornost ‘revije’, pregleda, informiranja u širem rasponu. S koronom kao da je ekonomija iskustva malo ili bar prividno zaustavljena i da ljudi (govorimo ovdje o nekom srednjem sloju) s puno više opreza "jure danas u Stockholm, a sutra doživjeti Bali"… No, opet nije problem samo u tome, u tom omasovljenju iskustva i tome što ono čini loše po okoliš, nego i u činjenici kako/ koliko takva događanja doprinose društvenom boljitku konteksta u kojem se odvijaju.

U smislu takvih mega art događanja, vjerujemo da je najbitnije da je kontekst ispoštovan, te da ekonomski nešto donosi lokalnoj zajednici-mjestu održavanja: ojačanje infrastrukture, nove, strategije ekološki osvještene i održive umjetničke produkcije, plaće za sve sudionice, a ne poticanje prekarnih ekonomija na uštrb počasnog sudjelovanja na bijenalu, afirmiranje umjetnika određene regije, zapostavljene baštine, artikulacije problemskih i društveno odgovornih tema, uključivanje u socijalne, političke borbe.

Kakvu budućnost vidimo za bijenala onkraj površne ekonomije iskustva? Da eksperimentiraju s mjerom i mjerilima, postanu skromnija, a prodornija, izmaknu fiksnom mjestu i datom vremenskom trenutku, (ali ne i gradnji situacija), iznevjere tuđa očekivanja i odreknu se onoga što jesu… 

Fragment rada Studia ASYNSHROME (Marleen Leitner & Michael Schitnig), foto: Franz Leyser, 2021.

Objavio/la martina.kontosic [at] kulturpunkt.hr 10.09.2021

VEZANE VIJESTI

Život industrije nakon umjetnosti

Piše: Bojan Krištofić

Ovogodišnji Bijenale industrijske umjetnosti promišlja neprekidnu nepredvidivost radnih uvjeta koja radnike u kulturi i industriji dovodi na gotovo jednaku, nesigurnu ravan.

Viva Arte Viva!

Piše: Martina Domladovac
Unatoč načelnoj apolitičnosti ovogodišnje centralne teme Venecijanskog bijenala umjetnosti, brojni nacionalni paviljoni i popratni događaji predstavili su društveno angažirane radove.

Zaštita u vakuumu

Pripremila: Ivana Pejić
Hotel Maestral, jedan od posljednjih očuvanih objekata kasnog modernizma, ostao je bez statusa zaštićenog kulturnog dobra, a Ministarstvo kulture o tom se slučaju i dalje ne očituje.