Usta puna penisa | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Usta puna penisa

Psi, kraći tekst francuskog pisca i fotografa Hervéa Guiberta napisan 1981. godine, opisuje odnos dvojice muškaraca koji ljubav vide kao tjelesno otpuštanje agonije.

Piše: Marija Andrijašević

Psi, Queer Zagreb u suradnji s MCUK Scena Travno, režija Bojan Đorđev i Stipe Kostanić; Fotografija: Nino Strmotić

Svaki oblik mučenja koje tijelo podnese samo je upisivanje ljubavi u njega; oni su psi, a ljubav je komad mesa koji pod zubima krvari. Srpski režiser Bojan Đorđev, u suradnji sa mladim hrvatskim glumcem Stipom Kostanićem, prihvatio se kazališne adaptacije Guibertovih "sado-mazo pasa", čiji je odnos umjesto prljavog i krvavog, animalnog, erotskog na granici pornografskog, ozbiljnog kao dijagnoza zloćudnog tumora, prikazan i prepričan sterilno, mlako, nespretno.

Predstava je to koja se u šezdeset minuta bori da nam pokaže svu strast života u jeziku i kroz jezik. No, kako požudu, erotsku agoniju i ljubavnu žudnju izgovoriti i prikazati riječima poput "penis, genitalije, spolovilo"? Što se dogodilo s kurcem, međunožjem, pičkom? Ako je seksualni čin (ili njegovo prepričavanje) sveden na riječi poput "ući" i "uzeti", trebamo se zapitati opisuje li nam glumac sado-mazo seksualnu igru ili kupovanje jogurta u Konzumu. 

Predstava započinje Kostanićevim, pripovjedačevim, opisivanjem zamišljene scene u kojoj njegov ljubavnik ili predmet žudnje vodi ljubav sa ženom. On u nju "ulazi svojim penisom", njeno je "spolovilo vlažno" i njihove se "genitalije diraju". Pripovjedač tu nježnu ljubav opisuje kao kažnjavanje sebe, nježnost je ono oko čega se njegov ljubavnik i on nikako ne mogu dogovoriti. Nježnost u njihovoj ljubavi i nije potrebna – njihova je ljubav prljavija, destruktivnija, mirisnija, strastvenija – bolja. No, na pozornici i u svojoj mašti takvu ljubav nismo dočekali, ako smo je na trenutak i naslutili. 

Naime, Kostanićevo pripovijedanje kreće iz publike, koja okružuje pozornicu, a on se s razvojem priče u kojoj nema naznaka prostora i vremena, prebacuje na pozornicu, čisto bijelo platno na kojemu ga čeka mikrofon i na kojemu će nam sam, kroz dugo i opsesivno monološko izlaganje teksta i potpuno izložen oku gledatelja, pokušati propustiti svu prljavštinu ljubavi kakvu samo psi mogu osjetiti. No, jezik kojem će pribjeći pripovjedač u opisivanju sadističko-mazohističke (homoseksualne) ljubavi pune luđačke strasti jednak je onom uvodnome opisivanju nježne (heteroseksualne) ljubavi pune suptilne romantike. Dobit ćemo tako od njega opis sado-mazo rituala u kojemu se pripovjedač predaje mučenju šibanjem korbačem, nošenjem pseće ogrlice sa šiljcima oko penisa; rituala u kojemu će tijelo postati lijepo u sadističkom i seksualnom odnosu - reći će mu ljubavnik ili krvnik (svejedno je): "Ne znaš kako si lijep, ne znaš kako si lijep dok mi pušiš (penis)". Omotat će se Kostanić kabelom mikrofona, simulirati vezivanje, kotrljati se od jedne strane pozornice do druge, fizički forsirati tijelo do stanja iscrpljenosti, malaksalosti, trčati pod pozornicom u igri gospodara i psa, pjevušiti u mikrofon, i u takvoj "zbrda-zdola" koreografiji pokušati sučeliti svoj pogled s pogledom gledatelja, uvjeriti ga kroz opsesivno, glasno i iznemoglo monologiziranje u fatalnost, neizbježnu nasilnost "pasje ljubavi". Ono u što nas Kostanić uspijeva uvjeriti njegova je fizička spremnost, ali i u probleme koje je stvorilo iznošenje teksta, prepričavanje žudnje koja je umjesto na pobuđivanje erotskog u gledatelju jedino bila sposobna izazvati umor.

Naime, nešto je nepopravljivo beživotno u hrvatskoj verziji Guibertova teksta i njegovoj adaptiranoj verziji u kojoj sve vrvi od navodno eksplicitnog, a u kojemu se to eksplicitno opisuje medicinskim, gotovo vjeroučiteljskim rječnikom. Kako strast dvoje mahnitih ljubavnika, strast koja je ravna animalnom, ovdje psećem, opisati riječima kao što su: penis, spolovilo, genitalije, anus, nabijati, uzeti, ući? Psi su bića s ulice, njihovo režanje, zavijanje, lajanje, cviljenje, njihove kandže, očnjaci, ugrizi, seksualno navaljivanje, izloženost pogledu "civiliziranih" ne pristaju na kompromis kakvog smo vidjeli na pozornici. Psi, životinje, i u jeziku i u činjenju, zgražaju i bude u nama podvojene osjećaje, one koji u nama istovremeno oslobađaju i zatiru animalno, a Psi Bojana Đorđeva teško da uspijevaju u tome. U upornim "eksplicitnim opisima" sadomazohističkih seksualnih činova u prostoru u kojemu je jedini rekvizit tijelo (i povremeno mikrofon), u kojima će riječ penis biti izgovorena najmanje jednom po minuti, gotovo da i nema učinka. I Kostanić nekoliko puta posustaje u borbi s tekstom – ili zaboravivši na njega, ili saplevši jezik o tekst, i o taj nesretni penis. A svi životni sokovi - krv, znoj, sperma i žuč - izgubili su se u adaptaciji koja se odlučila za nešto manje sretne iskaze strasti, ludila, žudnje, životinjskog, fatalnog i kataklizmičkog.

Guibertov tekst slojevit je i težak, a Đorđev i Kostanić ne uspijevaju pronaći rješenje za njegovu scensku adaptaciju i izgovaranje sve strasti kojom je natopljen, one koja često ostaje prešućena. A prešućena ostaje vizualna i verbalna težina jednog (nad)ljubavnog odnosa koji pleše na granici (ne)izgovorivog, i kojemu je sadomazohistički ritual jednini pravi jezik. Upravo to neizgovorivo stvorilo je najviše problema u odnosima režisera i prostora i glumca i teksta. U pokušaju da nam prikaže što je to tako pasje u Psima, što je to pasje u svima nama koji žudimo, izgaramo i pokušavamo iz sebe osloboditi sve ono za što jedva da pronalazimo prave riječi, Kostaniću je dan tekst lišen svake strasti, svakog života, sličan nabrajalici bez ritma, u kojemu je opisivanja eksplicitnog (šibanja korbačem i guranja dilda u krvavi anus) ravno učiteljskoj prozivci a ne prikazu kompleksnog (ljubavnog) seksualnog odnosa. Prava je šteta što prijevod teksta nije 'podebljan' uličnim, kolokvijalnim, da - pasjim izrazima, što Đorđev i Kostanić nisu intervenirali u tekst i prilagodili ga izvedbi, i što je sav Kostanićev trud da ga stavi u život i da probudi maštu gledatelja, u stalnom sukobu s ispražnjenim, ogoljenim mjestom izvedbe. Prostor i tekst međusobno se potpuno isključuju.

Publika, naime, šezdeset minuta sluša ispovijest čas sadiste čas mazohiste, na pozornici koja je čista i sterilna a stalno pod prijetnjom da se zaprlja. No, kako zaprljati ono što je iz sebe isključilo svaki oblik života, svaki oblik komunikacije sa životinjskim, zaboga - ljudskim, poetskim?


Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 07.01.2013