Ustajte, vi zemaljski roboti! | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Ustajte, vi zemaljski roboti!

Serija Westworld može biti emotivno bogata kada ostavi enigmatska kompliciranja po strani i prestane tretirati svoje likove kao puke pijune na igraćoj ploči.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Kada je prošle godine objavljena vijest da se za HBO radi serijska adaptacija slavnog grafičkog romana Watchmen, malo tko je bio oduševljen. Fanovi stripa su opravdano isticali kako je riječ o djelu koje do maksimuma koristi prednosti svog specifičnog medija i da naprosto ne može funkcionirati kad spada kad se prenese na ekran, no mnoge je daleko više revoltiralo to što projekt vodi Damon Lindelof, jedan od autora... Losta.

Jest da se finale malo koje serije tako bezobrazno posralo po svojim dugogodišnjim opsesivnim fanovima kao finale Losta – ali otad je prošlo, evo, već osam godina. Osam godina za vrijeme kojih je, između ostalog, Lindelof bio i showrunner jedne od najopjevanijih serija desetljeća, The Leftovers... Ali svejedno, ni to mnogima nije bilo dovoljno da zakopaju ratnu sjekiru. Osam godina! Prošlo je skoro cijelo desetljeće, a ljudi se i dan-danas na sam spomen Losta počnu pjeniti, režati i psovati majku.

Mnogi od nas su i dalje kivni što smo proveli nebrojene sate teoretizirajući o tajnama Lostovog neobičnog otoka, samo da bi dobili uvredljivo loše razriješenje. I Lost je mnoge od nas toliko istraumatizirao da se ne možemo prepustiti bez kočnica novim serijama baziranima na misterijama, iz straha da na kraju opet ne ispadne da nas se cijelo vrijeme samo vuklo za nos... No svejedno mislim da se Lostu mora odati priznanje što je uopće i uspio pobuditi tako manijakalan angažman gledatelja! Jer malo je kojoj seriji nakon njega to pošlo za rukom, barem ne u takvom obimu.

Prva sezona True Detectivea je, naprimjer, bila na dobrom tragu, ali neusporedivo s višegodišnjom jagmom za Lostom – ipak je to bila serija od samo osam nastavaka, pa se napaljena raja već u roku od nekoliko tjedana stigla razočarati spoznajom da su sve one priče o Žutom kralju i Carcosi samo usputni gotičarski ukras atmosferi, ništa više. Dok se pak o Westworldu grozničavo štancaju bezbrojne teorije na redditu, ali izvan njega i nema baš toliko interesa... Štoviše, za jednu basnoslovnu skupu HBO-ovu seriju-potencijalnu nasljednicu Game of Thrones – moglo bi se reći i da je Westworld lagano podbacio.

Mislim, daleko od toga da je fijasko – Westworld svakako jest jedna od popularnijih HBO-ovih serija... Ali najgledanije epizode Westworlda jedva da dosežu brojke prve sezone Game of Thrones. Kojem je usto gledanost iz sezone u sezonu samo nastavljala rasti, dok je gledanost finala druge sezone Westworlda bila za 30% manja od one finala prve! PTSP od Losta možda i jest nagnao neke da zaobiđu Westworld u širokom luku, ali za gubitak gledateljstva koje mu jest dalo šansu – autori Westworlda ne mogu kriviti nikoga osim sebe. 

Za one koji ne znaju, Westworld je serija zasnovana na istoimenom filmu Michaela Crichtona iz 1973. o futurističkom zabavnom parku na temu Divljeg zapada u kojem se androidski kauboji i indijanci "pokvare" pa počnu ubijati ljude koji posjećuju park. A serija mi je bila zanimljiva jer mi je isprva izgledala kao da ju je radio netko tko je, baš kao i ja (i sigurno ne samo ja!) gledao Star Trek: The Next Generation i stalno se pitao da kako to da Picard i ekipa uvijek koriste holodeck da bi visili u jazz-klubovima i skakutali po nottinghamskoj šumi umjesto da se... ono, JEBU i to?

Westworld je u tom pogledu puno siroviji i suroviji: istoimeni tematski park ne posjećuje samo ekipa kojoj se traži blago Sierra Madre ili što već, nego i raznorazni bogati bolesnici koji domaćine (tako nazivaju androide) muče, siluju i ubijaju iz čiste obijesti. Nema sumnje da bi tako bilo i u stvarnosti kada bi takav park uistinu postojao, pa je utoliko serija znala biti dosta uznemirujuća – ali i jako zanimljiva i zabavna, jer nam je u iznimno raskošnoj produkciji (samo pilot-epizoda je koštala 25 milijuna dolara!) otvorila vrata fascinantnog novog svijeta s čijim smo se pravilima i zakonitostima upoznavali korak po korak.

No opet, lako je fascinirati gledatelje novim televizijskim svijetom – a taj medeni mjesec nikada nije dugog vijeka, i nakon što smo utvrdili pravila igre slijedi neminovno pitanje: OK onda, što se tu još nudi? Koja je poanta serije? Ako je uopće i ima? 

Za prvu sezonu Westworlda je to bar bilo jasno: nakon što je prošao medeni mjesec u trajanju od prve tri-četiri epizode, radnja je dalje vodila prema trenutku u kojem će se androidi-domaćini osvjestiti i dići bunu protiv protiv svojih tvoraca-tlačitelja. To se dogodilo na kraju prve sezone, i nakon toga više nije bilo opravdanja za ikakvo daljnje odugovlačenje: s drugom sezonom Westworldu je konačno došlo vrijeme da se iskaže i pokaže koliko uistinu vrijedi.

A da se neće osobito iskazati, dalo se nazrijeti već iz prve sezone. Mogu još i oprostiti što se od početka pretvara da je puno pametnija serija nego što jest i što je u svojim filozofiranjima najčešće na razini poruke na boci Jane s malo bogatijim vokabularom, ali ono preko čega u Westworldu sve teže prelazim je – opsesija narativnim prcanjem u mozak.

Jer autore Westworlda manje zanima kako ispričati suvislu priču, a više kako će razlomiti priču tako da što više zbune gledatelje pa da ih onda iznenade kad im naposlijetku objasne o čemu se tu točno radi. Što je okej do jedne granice – svatko voli dobar obrat, jel – ali kada svi likovi non-stop pričaju u zagonetkama, kada nikoga ne možeš uzeti za pouzdanog naratora i kada ništa što vidiš na ekranu ne možeš uzeti zdravo za gotovo... Pa, to jedva da se više i može nazvati pričom: to je samo jedna velika enigmatska smicalica.

A što je posebno nezgodno kada, hm... ni same enigme nisu osobito zanimljive? Tu je, recimo, Lost briljirao: i na ponajmanji novi djelić slagalice bi ti odmah zacurile sline i zavrtilo se u glavi od tuceta novih teorija – uvijek sam odmah samo htio znati još, još, JOŠ! A Westworld? Eh. Netko naleti na neki čudni simbol, ili se uputi prema nekoj tajanstvenoj lokaciji, a ja samo ravnodušno pomislim: "Aj dobro, budu nam i to jednom objasnili, štajaznam?" 

Druga sezona me je znala neugodno podsjećati na zloglasnu posljednju sezonu Losta, s nakupinama ljudi/androida koji samo hodaju s jednog kraja otoka/parka na drugi dok čekamo da nam se istovari kamion ekspozicije u zadnjih par epizoda. A podsjetila me i na onu nesretnu drugu sezonu Les Revenants koju nisam ni odgledao do kraja: kao što mi tamo više nije bilo stalo što će se dogoditi ikojem od likova kad će se ionako svi vratiti iz mrtvih, tako mi ni ovdje nije bilo jasno zašto bi me trebalo biti briga za sudbinu ovog ili onog androidskog domaćina kada ih se u slučaju "smrti" jednostavno vrati u pogon popravkom, u kojem već obliku.

I tako, taman sam bio spreman dići ruke od serije – kad li se onda zanizale tri dobre, ali baš stvarno dobre epizode za kraj! Osma i deveta su demonstrirale koliko Westworld može biti emotivno bogat kada za promjenu ostavi enigmatska sranja po strani te prestane tretirati svoje likove kao puke pijune na igraćoj ploči, a finalna deseta je pružila epski spektakl gotovo pa u rangu Lostovih sezonskih završnica, pri čemu je čak i filozofski aspekt serije podignut na jednu kompleksniju i intrigantniju razinu. I još je na kraju raščiščen prostor za novi početak, omogućeno da se odbaci sve što nije valjalo i ispriča jedno novo, bolje poglavlje priče kako treba. Westworld si je pružio novu šansu da se dokaže – nabijem ga ako i nju prokocka!

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 29.06.2018

VEZANE VIJESTI

Papazjanija carbonara

Piše: Tonći Kožul

Skupa produkcija serije Altered Carbon pada u drugi plan pred pripovjednim nelogičnostima, šundovskim obratima, fetišizacijom nasilja i lošim tretmanom ženskih likova.

Baci fotonsku bombu, goni klingonsku bandu

Piše: Tonći Kožul

Zbog prezasićenosti obratima Star Trek: Discoveryju nedostaje dubine, no dobri likovi i izuzetna dinamičnost daju mu potencijal da iskorači iz sjene svojih prethodnika.

Crne misli 21. stoljeća

Piše: Tonći Kožul

I pored slabije razrade dijela epizoda i zamora materijala, Black Mirror ostaje iznimno zabavna serija koja u četvrtoj sezoni uspješno gazi van svog distopijskog mračnjaštva.