Utapanje u vlastitom cinizmu | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Utapanje u vlastitom cinizmu

Sva Dimchevljeva izvedbena gimnastika i gestualni vatromet u I-cure u svoj svojoj spektakularnosti samo tragikomično naglašavaju odsustvo razloga za ovu predstavu.

Piše: Una Bauer

Ivo Dimchev, I-cure

  • A
  • +
  • -

Kada dugi niz godina slušate o fascinantnom intenzitetu nečijih izvedbenih metamorfoza, pomalo ste u strahu da su vas silni panegirici otupjeli za ono što ste možda mogli vidjeti da ste kojim slučajem bili brži od glasina. I-cure u ZKM-u, 13. ožujka, za mene je bila prva prilika da vidim Ivu Dimcheva na sceni, iako se radi o vrlo uspješnom umjetniku guste karijere (oko 30 predstava) koji već godinama cirkulira europskim (nezavisnim) pozornicama i slaže kolekciju nagrada za svoj rad. Jedan je od omiljenih gostiju Queera, koji ga je prezentirao i u sklopu svojih američkih izdanja. Trenutno je artist-in-residence u Kaaitheatreu u Briselu, a u istom gradu ima i svoj privatni prostor Volksroom u kojem, kako stoji na njegovom sajtu, bez selekcije, za naknadu od 35 eura omogućava bilo kome da pokaže svoj rad u trajanju od 30 do 50 minuta. Nedavno je otvorio i novi prostor za prezentaciju radova MOZEI u Sofiji, fokusiran na vizualne umjetnosti i muziku. 

Na ulazu u ZKM podijeljene su nam olovke i kartice na kojima je nacrtano pet točaka. Ivo Dimchev, odjeven u crvenu maramu omotanu oko torza i bokova, s plavom perikom i pod teškom šminkom, zavodnički prekriženih nogu, uspravnog torza, sjedi na stolici pored televizora na kojem je prikazana ista ona kartica koju držimo u rukama. Prije nego što je uopće imao priliku razigrati se, pokazati raspon svojih vokalnih mogućnosti i tjelesnih kapaciteta, već u tom uvodnom dijelu, jasno je da gledamo nekoga na koga se pogled lijepi. Dimchev riječi izgovara vrlo puteno, kao da su od krvavog odreska ili krumpirovog tijesta, i on ih izgovarajući žvače, ali i nudi nama. Govori nam o važnosti kartica koje su nam podijeljene – o tome što točke predstavljaju: osobu kojoj želimo dobro, organ koji želimo zaliječiti, situaciju koju želimo razriješiti, prijevozno sredstvo koje nas ne služi optimalno, odnos koji vapi za poboljšanjem. Pritiskom na jednu od tih točaka i primanjem frekvencija predstave naše će srce koje voli, tvrdi Dimchev, započeti proces iscjeljenja. Cijela je priča zastrašujuće čitljiva: Dimchev igra ulogu jedne od onih new age zapadnih ikona, bujne kose i iscrtanih obrva, poput Louise L. Hay, čiju je javnu personu teško razlikovati od one starlete na sajmovima automobila, jer je zamijenila istočnjačke halje zapadnom ukusu primjerenijim odjevnim kombinacijama. Međutim, njegova izvedba nema ništa od jednodimenzionalne neupitnosti pojave koja je sva usmjerena na vlastitu univerzalnu uspješnost. Njegova se izvedba stalno raslojava, sugerirajući da je taj nježan i ugodan, opuštajući glas samo jedno lice strogo kontrolirane divljačke energije koja zauzdava vlastite sadističke momente. 

Na televizoru se, kako predstava napreduje, izmjenjuju slike palme s tirkiznim morem, vatre u kaminu i slapa. Sve su te slike naglašeno kodificirane upravo u tom ključu efektnog i brzinskog rješenja stresa – one postoje kao generička općost "lijepih slika" uz koje obavezno idu i "ugodni zvukovi", a koje su, naravno, u društvu onih koji će otići na Dimchevljevu predstavu, instantno prepoznatljive prvenstveno kao znakovi kiča. Dimchev ih, naravno, neprestano kvari, pa tako svoje senzualno tijelo u pozi za sunčanje u jednom trenutku počinje vući po pozornici kao da je riječ o tijelu morskog lava, pokušavajući pritom zadržati zavodnički izraz lica. Dimchevljeva dostojanstveno uspravna pojava s početka predstave polako se počinje dekadentno raspadati, pod nanesenim slojem ulja za sunčanje i/ili masažu i pod naletom raznih izvedbenih eksplozija koje sežu od eksplicitnog primanja felacija (za tu se priliku iz publike spušta muškarac u donjem rublju), sviranja violončela u klečećem položaju, pa do zavijanja, cviljenja, jecanja i ostalih glasovnih modulacija koje svojom distorziranom hiperemotivnošću mjestimice podsjećaju na afektaciju Antonya iz Antony and the Johnsons. Dimchev se bavio opernim pjevanjem, odnosno počeo ga je studirati, i jasno je da se radi o školovanom glasu, koji stvara bazičnu ugodu i kad je riječ o proizvodnji neugodnih zvukova. 

S vremena na vrijeme, primjerice između uvjeravanja kako ovaj plesni podij liječi, ponavljanja kako je vatra u televizoru stvarno dobra vatra, iako je samo na ekranu, i felacija, Dimchev nas redovno podsjeća da pritišćemo točku na kartici, da vibracije s pozornice usmjerimo prema liječenju svoje boli. Od različitih tehnika "liječenja", Dimchev spominje i masažu, a masirati ga iz publike dolazi nekoliko očito prethodno dogovorenih lica. Svakom govori na drugom jeziku – njemačkom, ruskom, talijanskom, kao da varijacije engleskog od pokušaja imitacije južnjačkog američkog naglaska do internacionalnog engleskog ovom projektu nisu bile dovoljno raznovrsne u simuliranju globalnog japijevskog izdrkavanja u koje se pretvara i ova predstava. Svoj vrhunac ono doživljava u finalnoj slici mrtve djece, pred kojom Dimchev izvodi neku vrstu ritualnog samočišćenja, kroz jecanja i repetitive pokrete oko lica, anticipirajući prigovore o tome da bi samo freak i bolesna osoba mogla na tako senzacionalistički način, hladnokrvno, ovu fotografiju koristiti u svojoj izvedbi. Mrtva djeca na ekranu, kao i slika govna kao ponuda da se u negativnim stvarima pronađe nešto pozitivno trebala je, očito, biti protuteža screen-saver motivima, u kakvoj vrsti eksplicitnog odgovora na postavke s početka koje bi ih valjda trebale učiniti smiješnima, kao da već nisu bile s onu stranu tuge, jer je iskustveno nekonzistentno da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova u kojem je svaka stvar zrcalo ljepote i dobrote. Ali, ono što iz toga progovara je jedino očaj umjetnika koji nije siguran čime bi se zapravo bavio, pa se stavio u toliko zagrada da se od njih složio znak za radioaktivnost. 

Ukratko, ono što ovoj predstavi krvnički nedostaje je bilo kakav tračak nečega što bi D. B. Indoš nazvao zasluženom temom. I sva Dimchevljeva izvedbena gimnastika i gestualni vatromet u I-cure u svoj svojoj spektakularnosti samo tragikomično naglašavaju odsustvo razloga za ovu predstavu koja se utapa u vlastitom cinizmu. Ako se netko generalno bavi boli kao da je ona posve razvedena od svojih uzroka, te se ne bavi ničim što bi tu bol moglo izazvati (uz dvije iznimke – mehaničku bol bolnog felatija i mitološku bol majke koja ostaje bez djece), već samo njenom slikom, prema kojoj je istovremeno histerično ciničan, onda cijela stvar postaje posve irelevantna, a briljantna izvedba se pretvara u izvor beskonačne nelagode. Odnosno, što bi mogao proizvesti napor parodiranja nečega što je već parodija parodije samog sebe? 


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 25.03.2015