Uvijek istočno na nečijoj mapi | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Uvijek istočno na nečijoj mapi

Praćenje tokova kolonijalne robe koje je ponudila konferencija Šećer posvuda put je zalječenja kolektivne amnezije i izgradnje otpora zapadnocentričnom ispisivanju povijesti.

Piše: Glorija Mavrinac

FOTO: Tanja Kanazir / Drugo more

  • A
  • +
  • -

Afirmacija različitih oblika neokolonijalizma, od medijskog imperijalizma do kulturnog neokolonijalizma, kojima u današnjici svjedočimo, otkriva i nove konture procesa dekolonizacije te mogućnosti reinterpretacije dominantnih povijesnih narativa. Teme dekolonizacije, neokolonizacije i današnje refleksije kolonijalnog nasljeđa posljednjih su se godina našle u fokusu kulturno-umjetničke proizvodnje, otvarajući pritom i pitanje pozicija lokalnih povijesti, mahom prostora koji nisu bili izravni proizvođači kolonijalnog diskursa. Na te se rasprave nadovezuju tematske preokupacije ovogodišnjeg, 17. po redu izdanja manifestacije Moje, tvoje, naše u organizaciji udruge Drugo more. Festival nastoji razotkriti pozadinsku dimenziju industrije šećera i osvijetliti zakulisne ideologije tijekom povijesti šećernog znoja, te njegovu ulogu u političkim, kulturnim i ekonomskim procesima, prije svega u afirmaciji kolektivnih binarnih identiteta podređenosti i nadređenosti. U tom smislu grupna izložba Šećer s istoka mađarskog kustosa Ferenca Grófa i dvodnevna hibridna konferencija Šećer posvuda pod palicom riječkog umjetničkog kolektiva Fokus grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović) koriste industriju tog zaslađivača kao svojevrsni alat razmontiravanja hegemonijske povijesti.

Konferencija Šećer posvuda tematski je podijeljena na tri panela koji propituju industriju šećera kroz prizme različitih društvenih fenomena i promjena u globalizacijskim procesima. Autori su omeđili dijakronijski isječak proučavanja od međukontinentalnih blokada i trgovine atlantskim trokutom, industrijske revolucije i kolonijalnih osvajanja pa do završetka napoleonskih ratova i početka onih neoliberalnih te današnjeg tržišta proizvodnje u kojem preradom šećera dominiraju internacionalne kompanije. Gorke posljedice proizvodnje hegemonijskih narativa vezanih uz šećer propituju se na ekonomsko-analitičkoj, postkolonijalnoj i radničkoj razini, pri čemu autori isprepliću unutarnju i vanjsku perspektivu robovlasničkog sustava artikulirajući glasove onih koje je šećerna industrija svela na Druge.

Tijekom prvog, uvodnog panela Mapiranje izlagači Dale Tomich, profesor na sveučilištu Binghamton, i vizualni umjetnik Ferenc Gróf tematizirali su topografsku zastupljenost šećera na lokalnoj i globalnoj razini te rasvijetlili logistiku prodaje od Dalekog Istoka do Kariba. Pri mapiranju šećera naglasak je stavljen na propitivanje uzročno-posljedičnih veza koje su dovele do šećernoga booma, odnosno proizvodnje šećera u Europi, koji je posljedica industrijalizacije, urbanizacije te britanske blokade europskog kontinenta tijekom osamnaestog stoljeća. Izlaganje Priča o dva šećera: preustroj devetnaestostoljetne trgovine šećerom Dalea Tomicha tematski je vezano uz ilustraciju francuskog ilustratora Honoréa Daumiera iz 1838. koja prikazuje borbu debele kolonijalne repe i mršave kolonijalne trske, a koja je uzeta kao polazišna točka izložbe Šećer s istoka. Dok izložena satirična karikatura grafički ocrtava nadmoć repe nad trskom, aludirajući na propadanje starih šećernih kolonija i upozoravajući na pozadinsku robovlasničku dimenziju, Tomich iz suvremene pozicije sagledava ondašnju modifikaciju globalnog tržišta šećera. Prateći stvaranje novih proizvodnih zona i tada modernih načina prerade i proizvodnje, ocrtava konture razvoja socijalističke kubanske industrije šećera prikazujući industrijsko robovlasništvo kao temelj kubanskog bogaćenja. 

Dok je prvi panel usmjerenošću prema ekonomsko-logističkim segmentima prikazao posljedice industrijalizacije na proizvodnju šećera te ga mapirao "uvijek istočno na nečijoj karti", drugi je panel Dekolonizacija periferija alatima saidovske postkolonijalne kritike šećer razmatrao kao materijalno nasljeđe kolonijalizma i imperijalizma. Catherine Baker, profesorica povijesti na Sveučilištu Hull, u izlaganju Šećer na dnu šalice: kolonijalnost, rasa i post-jugoslavenska obala gradila je intertekstualne veze prema Stuartu Hallu, britanskom sociologu jamajkanskog podrijetla, koji je u svojem najistaknutijem eseju o rasi i etnicitetu naveo da je on "šećer na dnu britanske šalice čaja". Autorica se koristila Hallovom metaforom i poimanjem identiteta kako bi propitala suvremene zapadne kulturne reprezentacije i njihov autoreferencijalan odnos prema segmentima vlastite povijesti utemeljene na brisanju tuđih kultura i izrabljivanju indigenističkih naroda. Pri tome je razmatrala Hallovu tvrdnju o nepostojanju britanske povijesti bez pokoravanja tuđih povijesti u današnjem kontekstu, te nastojala propitati otvara li egzoticizam nezapadnog svijeta, kojem i danas svjedočimo, prostor ksenofobiji i rasizmu. Analizu njihove opskurnosti započela je prikazom gorkog razvojnog puta omiljenog zaslađivača i produkata, u postkolonijalnoj kritici rjeđe spominjanih od pamuka, poput kave i čaja: rezultata britanske imperijalne dominacije Indijom. Gorka šećerna dijakronija zaokružuje se prostorno i vremenski: ona započinje na brodovima za prevoženje roblja iz Afrike na Karibe, a završava u današnjici na našim stolovima gdje ispisuje svoju još nedovršenu povijest.

Osim pitanjima gradnje nacionalnih identiteta na kolektivnoj amneziji, autorica propituje kolonijalizam i imperijalizam u postjugoslavenskom, odnosno lokalnom, riječkom kontekstu. Dok je uloga robovlasničkog sustava u britanskoj ili nizozemskoj povijesti vrlo jasna, autorica otvara pitanje onih nacija koje nisu izravni vršitelji političke dominacije. Postjugoslavensko se područje alatima postkolonijalne kritike može tumačiti dvojako pa je ono istovremeno kolonizator i kolonizirani, podređeni i nadređeni. S jedne strane, vidljivo nasljeđe kolonijalizma u Rijeci očituje se u povijesti Rafinerije šećera čiji je rad s kolonijalnom robom često prešućivan u istraživanjima o ranoj industrijalizaciji Rijeke, kao i postojanje dokaza o tome da je ovdašnja posada preprodavala afričko roblje ili ga zadržavala u svojim kućama kao poslugu. S druge strane, postjugoslavensko područje u povijesnom kontekstu Habsburške Monarhije, ali i suvremene zapadne Europe, čije su reprezentacije istočne Europe još uvijek temeljene na kozmovizijama te političkim i kulturnim dominacijama, postavljeno je u donju poziciju binarnog para podređeni – nadređeni, odnosno kolonizator – kolonizirani.

Utvrđivanjem prekomorskog ropstva na lokalnoj razini bavilo se izlaganje Fokus grupe Nema izvan karte, usko vezano uz izložene Vedute iz palače tršćansko-riječke privilegirane kompanije, koje prikazuju osamnaestostoljetni realitet robovskog rada i time razotkrivaju kolonijalnu potku riječke industrijalizacije. Vedute su se nalazile na drugom katu Riječke šećerane u kojoj su krasile prostoriju direktora i vidljiv su trag rasiziranog robovskog rada unutar Austro-Ugarskog Carstva, a njihov sadržaj rasvjetljava zakulisni i nevidljivi rad na kojem je temeljena lokalna, ali i globalna šećerna industrija. Jedna od takvih slika prikazuje sunčan dan u luci u kojem žene visokog društvenog statusa hodaju ispod austrijske zastave, a naoružani čuvari nadziru bose robove zavezanih ruku i zamagljena lica. Potlačenost je naglašena njihovom depersonaliziranošću, a lokalitet na kojem je slika bila izložena upućuje na to da je početak riječke industrijalizacije štitio i proizvodio kolonijalni diskurs i robovlasnički sustav.

Otvara se pitanje zašto su takve činjenice izuzete iz konstruiranja povijesnog industrijskog narativa grada te u kojoj je mjeri njihova odsutnost i prešućenost utjecala na kolektivni stav o Šećerani kao glorificiranom toposu riječke povijesti. Tijekom prezentacije objašnjen je organizacijski okvir rada tzv. Zuccherieraije te monopol koji je riječka privilegirana kompanija imala nad ostalim trgovcima šećerom. Odnos dominacije, koji je tijekom osamnaestog stoljeća egzistirao na globalnoj razini, na mikrorazini ogleda se u raspodjeli rada Riječke šećerane pa Fokus grupa upozorava na problematiku raslojavanja radnih odnosa unutar riječke šećerne industrije čiji su vlasnici i članovi uprave bili iz Beča, a radnici su bili lokalno stanovništvo.

Na ovu temu nastavio se finalni, treći panel Rad šećera koji je razmatrao njegovu ulogu u kontekstu šire politike antiimperijalističkih oslobodilačkih borbi, sagledao dijalektiku šećera kroz prizmu rada, posljedica zatvaranja šećernih tvornica, te ga označio bitnim faktorom u zamjeni moći koja je isprva bila naklonjena zemljama proizvođačima, a potom zemljama konzumentima.

Tijekom izlaganja Južni šećer Graciela Carnevale predstavila je umjetnički interdisciplinarni projekt Tucumán Arde koji je pokrenula umjetnička grupa Vanguard, sačinjena od radničkog sindikata, umjetnika i intelektualaca, kao reakciju na zatvaranje šećerane u Tucumánu na sjeverozapadu Argentine 1968. godine. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća šećerna je industrija bila temelj gospodarstva i ekonomije te pokrajine, stoga su posljedice gubitaka radnih mjesta dovele do kolektivnog siromaštva, propadanja obiteljskih gospodarstava i gladi. Argentina je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila dijelom represivnog režimskog sustava Juana Carlosa Onganíae, a informacije o zatvaranju šećerane u medijima bile su iskrivljene, cenzurirane ili iskorištene kao dio propagande s ciljem učvršćivanja totalitarnih ideologija. Zatvaranje šećernih tvornica, glad nekadašnjih radnika i medijsko manipuliranje činjenicama postalo je metonimija za režimsku Argentinu zbog čega je Tucumán Arde proširio umjetničke okvire i postao nacionalni alat društvene promjene i proturežimski i proturepresivni modus otpora. 

Na sličan način šećer, kao materijalno nasljeđe kolonijalnog i robovlasničkog sustava, osvjetljava pozadinske mehanizme konstituirajna kolektivnih identiteta Zapada, izgrađenih na brisanju i prepisivanju kulturnih pamćenja saidovskih Drugih vlastitim kulturnim obrascima te na bogaćenju pustošenjem njihovih prirodnih resursa. Hibridna konferencija Šećer posvuda ponudila je različite perspektive – ekonomsko-analitičku, postkolonijalnu i radničku – kroz koje je moguće razmontirati konstrukte i reprezentacije povijesti industrije šećera. Vedute s prikazima izrabljivanja nezapadnog čovjeka, nekadašnji ukras glavne prostorije Riječke šećerane, izuzete su iz ispisivanja njezinog povijesnog narativa, ali i iz kolektivne gradske identitetske svijesti, čime se prešućuje uronjenost riječke industrijalizacije u proizvodnju kolonijalnog i imperijalističkog diskursa i otvara prostor afirmaciji kulturnog neokolonijalizma. Praćenje tokova kolonijalne robe iz perspektive današnjice svojevrsno je zalječenje kolektivne amnezije i modus otpora zapadnocentričnom ispisivanju hegemonijske povijesti, a društveno angažirane umjetničke intervencije, kao što je Tucumán Arde, nužne su za izgradnju protukolonijalnog i proturežimskog diskursa. 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 14.04.2022

VEZANE VIJESTI

Audio vodstvo: Šećer s istoka

Autorice: Ivana Katić i Martina Kontošić

Kroz izložbu Šećer s istoka, koja je dijelom manifestacije Moje, tvoje, naše Drugog mora, proveo nas je kustos Ferenc Gróf.

Revolucijom i zajedništvom protiv neokolonijalizma

Piše: Glorija Mavrinac

Izložba Napisati revolucionarnu pjesmu nije dovoljno artikulira glasove margine, stavljajući naglasak na nužnost različitih modusa otpora novim oblicima imperija.

Nevidljivo roblje automatizacije

Piše: Jelena Uher

Ovogodišnji festival Moje, tvoje, naše stavio je naglasak na ljude koji stoje skriveni iza rada strojeva, doslovno i metaforički, i bez kojih strojevi ne mogu – raditi.