Uvod u digitalnu kontrarevoluciju | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Uvod u digitalnu kontrarevoluciju

Beznadnost potaknuta krizom pokazala se kao zapaljiva smjesa koja potpiruje digitalnu reakciju manosfere – nekoherentnog online pokreta koji mahom prisvaja taktike ljevičarske kontrakulture.

Piše: Matko Vlahović

Masovna kultura konca devedesetih proizvela je nekolicinu filmova i serija s tematikom krize maskuliniteta koja će obilježiti kulturne ratove sljedeća dva desetljeća. Protagonisti Kluba boraca, Američke ljepotice, Američkog psiha ili Obitelji Soprano su antiheroji koji se ne slažu s propisanim društvenim ulogama, obitelji ili s poslom, sa svojim mjestom u novim društvenim odnosima kasnog kapitalizma. Tako Tony Soprano, mučen simptomima depresije i anksioznosti, govori svojoj psihoanalitičarki: "Što se dogodilo s Garyjem Cooperom? Jakim, tihim tipom. To je bio Amerikanac. Nije bio u doticaju sa svojim osjećajima. Činio je ono što je morao učiniti. Vidite, ono što nisu znali kad su povezali Garyja Coopera s njegovim osjećajima je da ga neće moći ušutkati! A onda je disfunkcija ovo, i disfunkcija ono, i disfunkcija vaffancul!" Kompleksni antiheroj protagonist je zlatnog doba televizije. Krase ga izvanredni individualizam, neobazrivost na druge, on prekoračuje "trivijalne" društvene konvencije jer prepoznaje njihovu prijetvornost, ne podnosi obiteljske veze i duboko je asocijalan, on je nihilist koji ipak obavlja ono što treba obaviti, ali se pritom osjeća prazno i učmalo. Gary Cooper koji je stao i razmislio o osjećajima nije našao ništa s druge strane doli nihilističkog gnjeva. Nostalgiju za Garyjem Cooperom treba čitati kao pop-kulturni lakmus test zbiljske krize maskuliniteta. U ovom tekstu ću stoga pokušati odrediti značaj te krize u formiranju obrazaca djelovanja suvremene "digitalne" desnice.

Beznadnost potaknuta krizom pokazala se kao zapaljiva smjesa koja potpiruje digitalnu reakciju takozvane manosfere – neformalnog, neorganiziranog, ideološki raznolikog i nekoherentnog online pokreta koji obuhvaća sve od ukazivanja na probleme mentalnog zdravlja do antifeminističkih trolova opsjednutih celibatom. No, umjesto slabosti, ideološka razolikost sačinjava glavnu snagu pokreta. Kako je to pokazala Angela Nagle u knjizi izdanoj 2017. godine pod naslovom Kill All Normies: Online Culture Wars from 4chan and Tumblr to Trump and the Alt-Right, forma djelovanja online desnice nije jednostavno nastavak konzervativizma. 

Prvo, nekoliko riječi o povijesnom kontekstu unutar koje se digitalna reakcija odvija. Nad opsjednutošću masovne kulture likom antiheroja lebdi sjena zbiljskog odnosa muškaraca, posebno onih mladih, prema složenom spletu kulturnih, ekonomskih i društvenih okolnosti unutar kojih nije moguće zadovoljiti zahtjeve tradicionalnog maskuliniteta. Neoliberalno društvo koje poznajemo nastaje tek nedavno – ponekad se zaboravlja pa vrijedi istaknuti i promjene potaknute ulaskom žena na tržište rada u drugoj polovici 20. stoljeća, ili pak pojavom kontracepcijske pilule. Građanska obitelj, a time i poimanje feminiteta i maskuliniteta, počivali su na strogoj podjeli uloga: muškarac odlazi na posao, politički djeluje, dok žena brine o održavanju kućanstva. Feministička borba za ekonomsku i reproduktivnu slobodu reformirala je način na koji nuklearna obitelj funkcionira. Zbog toga ne treba čuditi da reakcija na feminizam i ženska reproduktivna prava sačinjavaju jezgru svakog konzervativizma. Time desnica društvene probleme svaljuju na leđa "dekadentne" kulture, dok ekonomske odnose ostavljaju nepromijenjenima. Međutim, antifeminizam koji čini okosnicu suvremene alternativne desničarske reakcije počiva na bitno drugačijim temeljima. Digitalna "kontrarevolucija" manosfere, kako ću pokazati, formalno ima više zajedničkog s nekadašnjim taktikama ljevice, nego s konzervativizmom. 

Budući da rastakanjem malograđanskog morala i senzibilnosti uz prekarizaciju rada nestaje materijalna baza tradicionalnog maskuliniteta, nekad karakteristična i, štoviše, poželjna ponašanja postala su predmet psihologiziranja. Jaki, tihi tip postao je toksičan. Američka udruga psihijatara početkom 2019. u smjernicama za dječake i muškarce katalogizirala je karakteristike tradicionalnog maskuliniteta koje dovode do psiholoških problema poput "anti-ženstvenosti, ostvarenje ciljeva i odbacivanje iskaza slabosti te pustolovnost, rizik i nasilje”, pri čemu je toksičnost određenih elemenata lakše, a drugih teže shvatljiva. No, iako su stope suicida među muškarcima višestruko veće nego kod žena, a akademski uspjeh u padu, jednostrana redukcija problema na individualnu psihologiju mnogo toga ispušta iz vida. Ako je određeni skup ponašanja bio poželjan u prošlosti, onda odgovor na njegovu sadašnju ekscesivnost ne treba isključivo tražiti u psihologiji, nego u promjenama materijalnih uvjeta, čak i u slučaju kad su te promjene pozitivne. Valja se samo prisjetiti figure histerične žene s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Kao "bolest" žena srednje klase, ženska je histerija bila odraz viktorijanske represije i društvene potlačenosti. Stoga je svako ozbiljno razrješavanje s histerijom moralo uključivati emancipaciju žena, a ne isključivo bavljenje psihološkim profilom pojedinki. Paušalna psihologizacija i depolitiziranje društvenih problema i disfunkcija mogu dovesti do itekako neželjenih posljedica; neke su poput reakcija na ciničnu marketinšku kampanju firme Gillette impotentno ispuhivanje na internetu, dok opasnije mogu voditi do radikalizacije, kao u slučaju Alt-righta

Manjkavosti maskuliniteta su također podrobno obrađene u okviru mainstream feminizma, ali se pritom pozornost nije previše posvećivala izgradnji novog modela ponašanja za muškarce, već se jednostavno pozivalo na njihovu mušku i bijelu privilegiranost. Takav pristup je onemogućio stvaranja klasne solidarnosti, a muškarce automatizmom situirao u reakcionarnu ulogu, kao što je i otvorio prostor za narativ o viktimizaciji od strane žena i "zlih" feministkinja. Zaboravilo se da jedna radnica ima mnogo više zajedničkih interesa sa svojim kolegom nego li s izvršnom direktoricom. Nadalje, dok je metoo pokret razotkrio velike probleme u zlostavljanju žena, zakazao je kad je pokušan nešto radikalniji korak, naime dovođenje u pitanje obrazaca ponašanja u seksualnim odnosima. I u tom je momentu došlo do neslaganje ne samo između žena i muškaraca, nego i kod feministkinja. Nesigurnost i neusklađenost oko prihvatljivih ponašanja u romantičnim vezama i nemogućnost uspostave minimalnog konsenzusa oko novih obrazaca govori mnogo o stanju u kojem se nalazimo.

Cijeli ovaj zapetljani kontekst ne upućuje na to da je današnja reakcija mladih bijelih muškaraca jednostavno konzervativna reakcija tradicionalnog maskuliniteta, nego da je simptom njegovog raspadanja i duboke krize. Kako primjećuje Angela Nagle, "pop-kulturni klišej američke srednje škole prikazao je svijet u kojem su najgori seksisti sportaši bez mozga. Ali kad nam je online svijet pružio uvid u unutarnje živote drugih, jedno iznenađujuće otkriće jest da je štreberski samoidentificirajući dobar dečko koji nikad nije mogao dobiti djevojku zapravo rasist ispunjen mržnjom, mizoginik nevjerojatno ljubomoran na sreću drugih."

Online pojave poput The Men Going Their Own Way osvjetljavaju dubinu mržnje i nesigurnosti proizašlu iz te krize. Kako ističe Nagle, MGTOW su u tolikoj mjeri uvjereni u "ginocentričnost" zapada da su jednostavno odlučili, valjda slijedeći primjer antičke Atene i kulture simpozija, "izbjegavati romantične veze sa ženama kao protest protiv kulture uništene feminizmom, i umjesto toga se fokusirati na individualno postignuće i nezavisnost od žena". Ovdje svakako nije riječ o jednostavnoj reafirmaciji ideala jakog i tihog Garyja Coopera. Štoviše, mnogi od pripadnika manosfere, uslijed pseudoznanstvenog shvaćanja evolucijske teorije, dijele muškarce na alfe i bete. Alfa predstavlja ideal muškosti, samopouzdanog muškarca koji ne teži odobravanju žena, dok je beta sramežljivi slabić podčinjen ženama koje ga iskorištavaju. Svojstveno je pripadnicima digitalne reakcije da dobrim dijelom sebe ne pokušavaju prikazati, da preuzmem njihovu terminologiju, kao alfa muškarce, već su duboko uvjereni u vlastitu inferiornost. S druge strane, mnogi pak posjećuju stranice koje nude lifestyle savjete za zavođenje kako bi se "samopoboljšali" i postali idealni alfe. Popularni self-help blogovi poput trenutno neaktivnog Return of Kings često sadrže mizogine članke, s naslovima poput 5 makijevelističkih taktika koje žene koriste svaki dan.

Zapravo, zajednice kao što su inceli, muškarci koji su, kako oni kažu, u nedobrovoljnom celibatu, kao i oni koji sudjeluju u pokretu za samopoboljšanjem da bi postali seksualno poželjni, predstavljaju dvije strane iste medalje. Lik žene u tim pokretima igra čisto ideološku ulogu. Da parafraziram primjer Slavoja Žižeka, antisemitska predodžba bradatog kozmopolitskog Židova predstavljala je istovremeno lukavog manipulatora svjetskog poretka kao i biće niže od čovjeka. Jednako ambivalentnu ulogu igra i figura Žene: one su vješte narcisističke zavodnice koje muškarce iskorištavaju, ali su istovremeno fizički i intelektualno inferiornije. Ideološka fantazija naravno govori samo o ulozi koju ima u održavanju identiteta tih pokreta. Potreban je onaj podmukli Drugi koji sabotira uspjeh skupine, koji je dovoljno lukav da uzurpira "prirodno" mjesto moći, a da ga ne zavređuje. Sve u svrhu opravdavanja vlastitog neuspjeha. Tako reći, identitet mnogih skupina manosfere se ne konstruira iz pozicije moći, već iz pozicije percipirane potlačenosti.

Međutim, formalni uvjet mogućnosti manosfere je anonimnost interneta. Diskurs o internetu dosad je uvijek uključivao njegov emancipacijski potencijal koji će konačno ispuniti snove o revoluciji bez revolucije. Čak su i konzervativci poput Ronalda Reagana izjavljivali kako će "Golijat totalitarizma biti poražen Davidom mikročipa". "Pisci poput Manuela Castellsa i brojnih drugih komentatora u časopisu Wired govorili su nam o nadolasku umreženog društva, u kojem će stari hijerarhijski modeli biznisa i kulture biti zamijenjeni mudrošću gomile, umom košnice, građanskim novinarstvom i sadržajem koji će stvarati korisnici. Oni su dobili svoju želju, ali nije baš ispala vjerna utopijskoj viziji kojoj su se nadali", piše Nagle. Internet je repozitorij cjelokupnog ljudskog znanja, ljudi se mogu organizirati i neograničeno komunicirati, kad bismo tako željeli ni implementacija direktne demokracije ne bi bila nedostižna. Ali kao što je to pokazao možda najeklatantniji primjer, isti alat koji je omogućio mobilizaciju masa protiv diktatura u Arapskom proljeću je jednakom lakoćom dopustio ekscese Islamske države. 

Kako je internet izgubio svoj emancipacijski potencijal u tolikoj mjeri da ga danas promatramo samo kroz leće percipirane opasnosti koju predstavlja liberalnom konsenzusu? Nagle odgovor vidi u kulturi transgresije koju je omogućio anoniman i nereguliran karakter online rasprava. Posebno se ističe figura internetskog trola. Anonimnost sudionika u razgovoru umjesto plodnog tla za racionalnu raspravu, proširenje javne sfere i rasprave kao i slobodne razmjene ideja, postala je temelj transgresije i prilika za šokiranje. Tekst je u anonimnom razgovoru odvojen od subjekta koji piše, struktura anonimnosti lišava ga bilo kakvog osjećaja odgovornosti. Stoga za mnoge sudionike u neograničenoj proizvodnji teksta cilj nije međusobno sporazumijevanje, već izazivanje emocionalne reakcije kod sugovornika, tj. suparnika koji je dovoljno osjetljiv da dopusti da tako nešto "banalno" poput govora povrijedi. Pri tome, ništa nije nedodirljivo. 

U određenim krugovima "trolanje" je uzdignuto u vrstu performativne umjetnosti, posebno u aktivističkim hakerskim skupinama poput Anonymousa ili LulzSeca, kasnije i kod Alt-righta. U intervjuu za Esquire, Andrew Auernheimer, jedan od eksponiranijih trolova poznat i pod pseudonimom weew, usporedio se s likom Puka iz Sna Ivanjske noći Williama Shakespearea, vragolastog šaljivdžije koji smijehom potkopava odnose moći. Njegov kolega Jamie Cochrane u istom je razgovoru trolanje smjestio u subverzivnu tradiciju koja se proteže do Sokrata, Isusa ili nordijskog boga spletki Lokija. Cilj trola je uvijek izazvati reakciju i pomutnju, onima s političkom agendom namjera je šokirati ljude kako bi se probudili iz svojih "dogmatskih drijemeža", dok se neki pak zadovoljavaju tuđom patnjom i gnjevom.

Strategije transgresije i subverzije prethodno su bile svojstvene lijevom dijelu političkog spektra. Ljevičarske kontrakulture, od beatnika do punkera, aktivno su pokušavale šokirati ustajalo malograđanstvo. Milo Yiannopoulos, nekad jedno od glavnih lica Alt-righta, konzervativni homoseksualac i profesionalni provokator, lako bi se složio s tim sentimentom. Primjerice, u više je navrata usporedio subverzivni karakter online pokreta muškaraca s punkom. Ta usporedba nije jednostavno plod njegove mašte. Lakoća kojom je Alt-right prisvojio taktike ljevice otkriva akcidentalan i površan karakter njihove historijske asocijacije s ljevicom. "Slobodoumlje, individualizam, buržujski boemizam, postmodernizam, ironija i, konačno, nihilizam za koji su nekoć desničari optuživali ljevicu, karakterizirao pokret kojem je pripadao Milo", piše Nagle. Dok je ljevičarska kultura transgresije bila je usmjerena protiv običajnosti građanskog društva, desnica je transgresiju dovela do njezine nihilističke konkluzije.

Uzmimo primjer 4chana. Internet nije potpuno decentrirano i neregulirano mjesto. Većina korisnika koristi osnovne servise poput Googlea, Facebooka, Instagrama, Twittera, Reddita i sl. Oni predstavljaju "izglancanu" površinu weba koju održavaju slabo plaćeni moderatori. Postoje eksplicitna pravila ponašanja, korisnici većinom nisu anonimni kad nešto objavljuju, te su također konstantno usmjeravani – doduše njima nepoznatim – algoritmima. Unatoč svim problemima oko objavljivanja upitnog sadržaja, taj je dio našeg online života relativno sanitiziran. 4chan je, kao i njegov aktualni rođak 8chan, naprotiv, koncipiran kao forum za anonimne korisnike uz minimalna pravila i "apsolutnu" slobodu govora. "Zloglasne" kategorije foruma poput /Pol/, političkog threada, i /b/, tematski otvorenog threada, prepune su seksizma, rasizma, surealnih teorija zavjera i uznemirujuće pornografije. chan kultura je kolektivno nesvjesno interneta, prostor u kojem se njeguje sve što ne pripada širim srednjostrujaškim trendovima, od animea do rasizma.

Ubojstvo koje se 2014. godine dogodilo u američkoj državi Washington ilustrira nevjerojatnu laissez faire prirodu 4chana. Nakon što je zadavio svoju djevojku, David Kalac je na forum stavio slike njenog golog tijela uz komentar: "Ispada da je puno teže zadaviti nekoga nego što izgleda u filmu… Njezin sin će uskoro doći iz škole. Pronaći će je i pozvati policiju. Samo sam želio podijeliti slike prije nego me ulove. Kupio sam zračnu pušku koja izgleda dovoljno realistično. Kad dođu, izvući ću ju i počiniti samoubojstvo posredstvom policije (engl. suicide by cop). Shvaćam sumnje. Samo provjerite jebene vijesti. Sad se trebam riješiti telefona." Pohod masovnog ubojice iz El Pasa ovog je ljeta pak skrenuo pozornost mainstreama na 8chan, forum srodan 4chanu koji posjećuju korisnici nezadovoljni "restriktivnim" okolišem potonjeg. Napadač je navodno prije pohoda na forumu objavio rasistički manifest. Isto je učinio i napadač iz Christchurcha u Novom Zelandu. 8chan je naknadno uklonjen iz Googleovih rezultata pretraga, između ostalog i zbog dječje pornografije. Stranica trenutno ima problema i s pronalaskom kompanije koja je volja pružiti usluge hostinga, dok su korisnici pak gnjevni jer se zabranama navodno krši njihovo pravo na slobodni govor. 

No, kad se prebrodi konsternacija prvog dojma pri susretu s chan kulturom i ekstremnim sadržajem, moguće je primijetiti više ili manje ironični karakter objava na tim forumima. Daleko od toga da nije riječ o seksizmu ili rasizmu, ali ostaje dojam odmaknutosti mnogih  autora objava od objave same. To nije puka slučajnost i ponovno nas vraća na pitanje o transgresivnosti. Sukob oko satire, slobode govora, humora su glavna obilježja u kulturnim ratovima između manosfere i politički korektne ljevice. Kako primjećuje Nagle, taktike desnice u tim online ratovima funkcioniraju poput karnevala Mihaila Bahtina. Alt-right se predstavlja kao stranka "autentičnog" humora. Njihov karnevalski smijeh deklarativno ima pretenziju da bude univerzalan smijeh svih ljudi, da ismijava sve, uključujući i same pripadnike karnevala; "on je veseo, trijumfalan, i u isto vrijeme podrugljiv"

Karnevalska ekspresivnost utjelovljenja je u vještom korištenju forme memea. Kreator 4chana Chris Poole je stranicu nazvao internetskom tvornicom memeova, što nije preuveličavanje. Memeovi, sa svoje strane, pružaju gotovo potpuno demokratičan način participacije u masovnoj kulturi. Proizvodnja iziskuje minimalne troškove, dok uspjeh ovisi o drugim korisnicima interneta. Karnevaleskno korištenje memea također pruža priliku aproprijacije fenomena masovne kulture i iskorištavanje njihove popularnosti kako bi se prenijela efektivna ideološka poruka. Žabac Pepe, simbol Alt-Righta, svjedoči ikonografskoj moći dobrog memea.

Dakle, anonimna kontrakultura 4chana stvorila je prostor transgresije radi transgresije. Taj etos je ono što digitalnu reakciju čini posebnom, tj. što ju razlikuje od konzervativizma. Neofašistički sadržaj došao je tek naknadno: da bi transgresija proizvela željeni efekt konsternacije od strane "normalnih" morala je sebi pronaći metu, a pronašla ju je u politički korektnoj kulturi politika identiteta. Kao što to dobro prikazuje Nagle, nova generacija muškaraca ne može se prepoznati u optužbama koje pred njih stavlja online kultura političke korektnosti. Oni nisu jednostavno zli pripadnici patrijarhata koji tlači žene, ili to barem nisu bili prije radikalizacije na internetu, oni nemaju stvarne društvene moći, nemaju seksualnog uspjeha, teško održavaju veze, dok istovremeno slušaju zahtjeve tradicionalnog maskuliniteta bez stvarne baze za njihovo ispunjavanje. Jednom kad je ta nestabilna smjesa dobila slobodne ruke u permisivnom anonimitetu interneta stvari su se otele kontroli.

Za prekretnicu se obično uzima slučaj gamergate, niz incidenata vezanih za produkciju i kritiku videoigara koji su u velikom stilu u vezu doveli sukob manosfere i feminizma u politički i medijaki mainstream. Budući da gejmerska zajednica uključuje većinski mušku publiku, bilo kakve feminističke intervencije u "sigurni prostor" videoigara dočekane su izuzetno negativno. Niz novinarki i developerki povezanih s industrijom igara zlostavljan je preko društvenih medija, njihovi identiteti kao i identiteti otkriveni su (doxing) i dijeljeni na raznim stranicama, posebno na Redditu i 4chanu, te su uslijed toga na adrese dobivale prijetnje silovanjima i smrću. Kad je priča dospjela na medijske naslovnice, Alt-right je iskoristio medijsku pozornost i postao djelatna snaga u američkoj politici, ali i šire. 

Nakon gamergatea mizoginija i antifeminizam postaju eksplicitni alati za regrutaciju. U tom su trenutku moderna kriza maskuliniteta, antifeministički i ksenofobni diskurs pomiješani s transgresivnim taktikama postali novo ruho desnice. Stoga ćemo se u idućem tekstu nadovezati na značaj gamergatea, prikazati sukobe manosfere i politički korektne ljevice, takozvane online kulturne ratove, uz poseban osvrt na zrcaljenje tih sukoba izvan digitalnog prostora i razmotriti djelotvornost transgresivne retorike desnice u svakodnevici. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 19.11.2019

VEZANE VIJESTI

Ranjivost umrežene generacije

Razgovarao: Lovro Japundžić

O efektu zarobljenosti na društvenim mrežama i emancipacijskom potencijalu dosade razgovaramo s teoretičarem Geertom Lovinkom, povodom izlaska njegove knjige Sad by Design.

Što je točno Jordan Peterson?

Piše: Matko Vlahović
Tek nakon što iscrpimo sve što nas njegov fenomen može naučiti o funkcioniranju ideologije danas, ovu intelektualnu superzvijezdu možemo otpisati na temelju sadržaja njegovih predavanja.

Naličje njemačkog liberalizma

Piše: Matko Vlahović

Šokiran vlastitom dijagnozom štetnih posljedica legalizacije prostitucije, film Bordell Deutschland zapada u apologiju nedovoljno istraženog abolicionističkog rješenja.